Početak | Biografija | Bibliografija | Djelo

DODIR

SLIKE IZ UTROBE

Jednako slijedeći stazu
u vrijeme usječenu, drhtavim
stopalom i dlanom, dok se svjetlost
s kostima tvojim ne stopi;
pred vratima, zatvoren u sobu
koju nikada ugledati nećeš,
skidaš tuđu odjeću, tuđu prašinu
otresaš sa tijela; tuđe slike
i zvukove tuđeg svijeta odgoniš.
Jednako slijedeći stazu
u ilovači iz dumače utrtu,
kosti i meso brata svog
cjelivaš – svijet otuda izlazi:
i bilje i zvijeri i insekti –
govoriš njihove jezike
a nikog tome ne možeš naučiti.

VRATA MI NISU MILA

Hiljadu godina već, neveseli,
od tebe slušam iste riječi:
Vrata su za izlaženje!
Zatičem te uvijek drukčijeg,
ljutiš se, vičeš, zabranjuješ.
Jednom izađem kroz prozor,
ni tragove za sobom ne ostavim.
Drugi put se kroz zid prometnem,
kao mjesečev zrak kroz kuljčanicu.
U zelenu nečist pretvorio si se
kad sam kroz zemlju prosvrdlao,
kroz temelje, kroz vulkan u cvatu.
Hiljadu godina već, tužni,
od tebe slušam iste riječi:
Vrata su za izlaženje!
Noćas ću kroz tavan,
sve do crnog potoka u svemiru –
tamo ću na miru tabane kvasiti.

DODIR

kojim se prikradam toploti
svome tijelu nešto drukčijem
naježenoj površini vremena
onom što se ne imenuje
u sebi potpuno zadovoljno
dovršenom jednom za vječnost
koje već nema koju opet tražiš
svakim prstom svakom jagodicom
preobraćenom u detektor laži
u opnu ispunjenu strahom
od otpora do nestanka od od od

kojim se vraćaš svome bratu
nerođenom nikada viđenom uvijek
čekanom u sumračnoj sobi srca
tu gdje bije čekić i smrt se
stalno u ogledalu iskašljava
otac majka duga lista znanaca
pod prstima se ježi tijelo
što je zaboravilo one prave priče

kojim dotičeš znakove strasti
hladno-vrelo olovo linotipa
pergament u vilinskoj kosi kukuruza
hljeb taj već buđav i lud
za utrobom što se hladi hladi hladi

NOĆ SE PRIKRADA JUTRU

Koga noć probudi
prije nego se jutra dočepa,
priklješten dokazima o stravi,
čemu će se prikloniti,
kojoj utjehi prići?

Koga noć probudi,
možda i prije rođenja,
ili prije tajnog smaknuća,
priklješten dokazima o nepostojećem,
o šta će objesiti svoju nadu,
i u koje vedro pohraniti svoj pogled?

Koga noć probudi,
sve ostavlja u zaključanoj sobi,
i ključ utiskuje u dušu
prvom djetetu pred vratima
nepostojećeg oca što čeka!

KOZARA

Na pijuku se jednom ptica,
tako mala, anđelak,
smjestila i dušu moju
ogrnula, kao perje svoje
i svoga poroda nadu.

Na krampu, tu, u ozonu
Kozare, gdje jauče sjekira
kad dirne drvo, i gdje
jauče drvo kad ga prst
takne - anđelak, ptica,
bez straha jer dušu moju
oko sebe i svoga poroda
ogrnula je, i ne pjeva
nego sanjari o travi
kroz koju lijeću njena
snažna krila.

Otresaju se latice, pada
polen po duši mojoj,
po krampu, na kome
počivaju dvije meke, dvije
nježne, dodirujući dušu moju,
djevojačke ruke, elektrišući
skoro veče, rastvarajući stvarnost.

MAJČIN GLAS

Pridiže me iz prašine,
ogrnut bljeskom
spokojnog dalekog podneva -
otvara pukotine u mraku
kroz koje iz ozona
kulja spas.

Imenuje svoj život,
privlači nebo, zove rosu
dalekog proljeća -
zatvara proreze kroz koje
vreba tupo oko bola.

Pod tijelom kao jastuk
tetoši kičmu i rebra,
kao pokrivač preko glave
brani od šumova svijeta -
kuša ih, guta i vari.

Neka se jednom samo vrate!
Šta ću imati u taj čas
osim samotnog uha.

KOGA BOLI MOJ PRST

Ljušti se
bjeličast u izmaglici
nekad toranj nad tornjevima
skraćuje iz trena u tren
svodi na bijednu masu
samo meni još dragu.

Ne mogu ga saviti
među druge prste da se zavuče
da se ušuška zaboravljen
od one strašne nakaze
što ga toliko ljubi
što ga nikako neće
ostaviti.

Prija li mu voda
alkohol ili kamilica?
Kojim bi putem proviđenje
riješilo sve njegove muke?
Čime bi ga počastila Milost?

TIJELO

Ničice sam pao
pod maleni bor.
Smola mi oblila
ruke i umorne noge,
ozon mi okupao
od znoja hladno tijelo.

Pod koljenima tlo
iz kog mir šiklja
u crvotočne kosti.
Sljube se dva poleta
i tijelo šikne uvis,
do prvih nebeskih grana.

Tijelo sapeto zrakom,
u dnu svih vrtloga,
nijemo i dugo samo;
s drvetom u igri –
otimaju se o kamenje
i trunje u oblaku.

SASVIM MALENA SLOBODA

Samo na mom pragu
čekaju me ruke,
samo se tu sjakte oči
i riječi se zapliću
htijući me zagrliti.

Samo na mom pragu
osjećam smiraj dana
kao smiraj vrelog
i dalekog žiganja -
suton i misao se
tu budi i sokoli.

Samo na mom pragu
riječ jeste sveta,
riječ oslobođena
(zapisnika i saslušanja
bilo gdje i bilo kada).

Samo na mom pragu
maleni Gospod blagosilja
sitne činovnike svoje -
siromasi se ljube u obraze
cmaču se i drhte zadovoljni.

MOGAO BIH

Mogao bih da živim
tamo gdje bih živio.
Mogao bih da dišem
tamo gdje bi mi pluća
slobodno usisavala zrak
i mirise ljubičica
precvjetalih žena.

Mogao bih da pišem
tamo gdje olovku
ne otimaju iz ruke.
Mogao bih da propovijedam
tamo gdje je riječ
još čista i oštra
kao jutarnji led.

Mogao bih letjeti
tamo gdje je let
plod dugog lutanja
pustom krajinom
i tamnim ljudima.

ROG IZOBILJA – SAN

A ljubav jednako dotiče
u malo jezero pod brijegom.
U vodi tijelo do tijela,
dno muljevito grebe noktima.

Zmija se uspuže uz grudi
ali sklizne prije ugriza –
ne donosi darove u zubima
već nejasnu ranu na usni.

Do vode se ustima ne može,
a ruke sljubljene s tijelom
s drugim rukama i rebrima
nokte u mulju osjećaju.

A ljubav jednako dotiče,
grgolji u korijenu lipe,
pokoji list bi ponijela,
ali ga utroba žene guta.

JELO

U rukama kosti i salvete;
oprostili smo se s prijateljima,
nagnuti nad posude,
zaljubljeni u sadržaj koji se
raširio preko granica susjednih soba,
preko lica koja su nestala;
zagonetno nasmiješeni, ribari
pod svodom s kojeg se udica baca.

Oprostili smo se s gladnima,
hrana nam ne služi ni za šta,
gledamo je nemoćni da se udaljimo,
slični viljuškama, noževima,
slični ubrusima oko vratova
pod kojima više ne kuca ništa.

Zadihani, smireni, raspojasani,
očiju usoljenih, u pihtijama,
znajući svaki miris nepotrebnih
pića, nepotrebnih poruka,
usmrđenih nogu od dugog čekanja,
legli bismo, plakali bismo,
s punim činijima, s jelima pod glavom.

GLUMAC

Koja nas svjetlost objasava
dok se u prašini rveš
sa tuđim životom?
Ona prosječe mrak
u kome drijemamo
i stegne nas rukama
tvoga novog tijela.
Ona nas pomiješa
sa mrtvim stvarima;
jedva se prepoznajemo
poslije mnogo dana.
A jesmo li stvarno isti
u ovom mučnom tijelu?
U našem se smijehu,
u našem se plaču,
u našem se umiranju
tvoja umjetnost ljeska.

SAM

Stiješnjen pitanjima
prazan i napušten
u strašnjem dvorištu
u promajnom hodniku –
jesam li ikada
molio za milost?!

Ostavljen na ledini
među divljom ergelom
pred zubima u noći
što je vječnost zakupila –
jesam li ikada
zvao u pomoć?

Isturen pred zoru
pred oštre noževe
isječen na komade
u hrani svinjskoj –
jesam li ikada
plakao za sobom?

U laži u mrtvilu
i proljetnom nehaju
zaboravljen među kamenjem –
jesam li ikada
za jedinog svjedoka
vječnost zvao?!

NEDJELJNO POPODNE

Jeca svaka minuta
rasporene utrobe.
Jadaju zidovi stenuti
oko samotne duše.
Samo se vatra trsi
da skupi rasutu hrabrost.

Još koji vapaj
i rasuće se piramida
presušiće izvori i oaze
nestati u snu samotnika –
kroz prozor zaviruju
oči izgubljenog medvjeda.

A smijeh se otrovom hrani.
Rasprsnuti maslačak
u krilu blijede djevojčice,
raste, iz tijela joj niču
čudovišna ticala beskraja.

POBJEDNIK

I kad pobijediš
vrijeme se jednako ne da.
Jutro čuva maglu,
iz šahta bije smrad,
otiče prljava voda u raj.

I kad pobijediš
sam slažeš figure -
jesu li vrata zaključana
ili se neko u tebe sakrio?

I kad pobijediš
poslije dovoljno godina
isto pitanje izdiže se
iz prljavog grada.

I kad pobijediš
čekrk hoće ruke
a nebo bijesno
dušu i njen san.

STRIJELJANJE

Strijeljani ne vidi mahovinu
na koju će koljena i grudi
leći i ostati, smireni
u velikoj tišini vječnosti.
Minuo je pucanj, mir vlada.

Jednim okom vojnik gleda
jedno mjesto na grudima
jednu tačku na zidu
pred kojom bilo je tijelo –
okom koje vidi svoj udes.

Zid od mekog bijelog kamena,
školjke, ribe, davni zvuk mora.
I rane od olova, od čelika;
kruni se bivši pijesak
preko bivšeg tijela plivača.

Strijeljani i vojnik, puška i zid,
skladno se uspinje tema –
tijelo se pružilo prema zidu
s kog se krune zvuci večeri,
odjek pucnja i zvon kundaka.

MAŠINA

Za šta je napravljena i kada?
Izmiljela ispod pljeve, nepoznata,
odmah je proradila, odmah počela
šapatom uglačanih ležajeva;
zadrhtala je zemlja naokolo,
zanemarili smo vršalicu i žito,
sneno zagledani u novi sklad.

Ima namjenu i svoj rodoslov,
ali sve nam je nepoznato.
Treba li joj žrtvovati ljetinu,
životinju i još šumsko drveće?
Šta je pokreće i kome svoj hod,
sigurno koristan, sigurno jasan,
i dalje upućuje, uporno i vedro?

Ima ime na koje se ne odziva,
urezano nepoznatim pismenima
u mesing topao kao naša koža.

LJETNO POPODNE

Uz istoimenu sliku H. Tikveše

U žitu joj tijelo -
sjedinjena sa zemljom
otvara se vazduhu.
Sići će vreli zrak
i proći hodnikom pola.

Popiće vodu tuđu,
i hranu pojesti,
sve tuđe odmah uzeti,
veselo i nasilno –
pravi vlasnik ljeta.

U žitu san klizi
od klasa do klasa,
bubre zrna i krune se
na otvorene usne,
u tijelo se sade.

U žitu, u čamcu
što vrelim ozonom plovi
slika pražene se javlja:
moćna bedra i guzovi
koje bogovi ljube.

GOST

Ja nemam ništa.
U džepovima trunje,
po policama prašina,
prljave tegle paučine,
spojene posude očaja;
a njegove ruke...

Ubiti ga neću.
Sakrio sam ruke,
pogubio zube,
čelo mi u ranama –
otrovom se ne služim.

Ni moliti ga neću.
Nije Njegov izaslanik
sa ključevima vjere,
povjernik i izdajnik –
ljubi samo ruke darodavca.

Riječi mu svoje ne dam
da me sutra ne zaskoče.

PRIČA

Živjeli su
otrov i samoća
debljali se i rasli
na raskršću uz grad
kud namjernik prolazi
gdje vuk staje.

Živjeli su prijateljski
upućeni jedno na drugo
rasli i debljali se
najbolje godine u samoći
proveli bez žalbi
bez pritužbi na Vrhovnog.

Živjeli su
rasli i starili
otrov i samoća
samoća u otrovu
otrov u samoći
osipali se radovali
sporama rasutim i vjetar.

Umrli su
debeli i nemoćni
sa djecom oko sebe.

POMAMA

Povlačim se do zida
pred poplavom mesa,
iza zaklona čikam tijelo
da se ponovo zaleti,
oboružan strpljenjem –
utopiću se u utrobi
koju strast uznosi.

Preobražava se u trenu
slična zvijezdi na dlanu,
mijenja boju i oblik,
preda mnom stvara planete,
pulsira i šalje
svima spasonosnu svjetlost.

Onda sabira, oduzima,
privlači i ždere, uznosi,
usisava udove, tijela
tek naslućena, pozvana
u posjetu, na odmor –
znojna zvijezda pomame.

OSLOBOĐEN GLAVOBOLJE

Vladam prostorom, osunčanom krajinom,
oslobođen olova u mozgu, mag svjetlosti
što ispituje izvore i utrine iza vidika.
Stanem u svaku tačku, opipam je,
ona je sada u meni dovijeka –
tijelo nevidljivog oslobođenja.

Iza popodnevnih užasa, ostavljen
srhu koji slazi s dalekih strana,
rob njegov i pitomi pomoćnik,
ruku svezanih za sve uzvišeno –
ponovo ću se pojaviti u snu.

Sada bez težine svijet se rastače,
ostaje samo zvuk cijepanja –
obavija se platno oko rane,
ušuškava glava na sporednom panju
pred nogama beskrajnog krvnika.

Vladam tugom i osunčanom krajinom,
oslobođen poleta i svoga urlika,
s čelom na grudima koje dišu,
s usnama na mirisnom beskraju.

TUCANIK

Susrećem ga na putu -
srastao sa zemljom,
izrastao iz dlana
mračnog tucača
u kamenolomu -
oko njega drugovi,
ispred stražari,
iznad samo veselo sunce.

U prašini ga susrećem -
ostavlja ožiljke
po bosim tabanima,
po iskidanim noktima,
po čelu, u očima
koje izblijedjele
gledaju prljavu živicu,
divlju jabuku
i moju dokolicu.

U ruci nervoznoj -
vraća ga u džep, ponovo
zgrabi i baca, baca,
ali promašuje, podbacuje;
visoko je veselo sunce,
jednako daleko nebo,
samo su blizu stražari,
i ljuti kamen -
tucaj svoju žilu
kucavicu.

ZIMA, KOLIMA

Sve je potonulo u sebe,
skupilo udove, u srce stalo,
zaboravljeno nakraj vremena
između zgaslih svjetala.

Iz svoje utrobe u san
premješta suve uspomene,
smežurane riječi u ledu
kao rojeve meteora.

Bez prstiju poneki putnik
pali i gasi predskazanja -
na sjeveru raste drvo
očevom kožom presvučeno.

Grane su na krevetima,
šišarke u grobovima -
svaki god ima adresu
u kostima ugrebanu.

A lađa kroz led tone
uvijek na isti način:
do koljena su čista stud,
ono iznad se ne broji.

Na svakoj strani iste oči
blagosiljaju budućnost:
u ime oca i sina,
stud nas sve obavija.

Neka je prosto ledini
što ne pozna proljeće;
na jug će možda ptice
preko dalekih svjetala.

Uzmi svoj komad leda
usnama ga otopi
u bubrezima će voda
kao živa proključati.

GAVRANE, BRATE

Grakći na krovu svijeta,
ruševinu zatrpaj svojim izmetom,
dokle te krila nose, sve je tvoje –
poklon ustrašnih i odlutalih ljudi.

Samo grakći, sabrano i umno,
tvoj smisao je jasan i uzvišen.
Sve će klonuti prije tvog zvuka
koji reže tišinu snježnog proplanka.

Pozovi društvo, svaku granu zauzmite,
ne treba drvetu lišće kraj krika
što premrežiše dolinu i brijeg –
grakćite svoju himnu otpacima.

Svaki ima svoj posjed, svoje leševe.
Ima zlaćanu dugu iznad umirućih –
kroz kapiju ulijeće u dim
i sklapa oči od neshvtaljive radosti.

BEDRA

Sve zaboravlja: gumno i konje;
fijuk biča sa fijukom vjetra lipše,
trinu raznesu riječi žena;
djeca su zrna pozobala, umorna,
dugo je dan istrajavao –
na gumnu svi se napiše.

Kuda je ševa nestala,
u vrzini iz koje se ne vraća
ni jedna slika očeva života?

Drijema u mesu, u kostima,
neka skaska, sriče je
umorna krv pred jutro.

Pod njim meso i zov bedara.
S jednog na drugi kraj postelje,
bez trine, bez travki i njiskaanja.

Utonuv u tijelo, rujno i znano,
samo jedno umije i voli –
bedra dišu i rastu, dišu i rastu.

SPI, ZVIJERI MOJA

Šta opažaš u smradu
iza svog ramena,
bilo na koju stranu:
u dnu kratera,
u tvome sjećanju -
napeta životinja smeđih očiju,
spava li, mrtva li je?

Tren jedan razdere se veo,
pomjeri se zid,
ukloni vještački dim i magla
sa njenih kaveza, s njenih čeljusti –
posljednja kap nečije krvi
još se ljeska na bradi
nepokretne zvijeri.

Očekivao si dolazak večeri,
mirnu noć, opušteno tijelo
u kome se smiruju trzaji
razorenog svijeta –
samo zalet za koračanje,
bez očiju na dnu kratera
koje uspavane ipak gledaju.

Šta opažaš u njihovoj mrklini?

PRIJATELJI U SAMOĆI

Samo gledam knjige
u ovoj sumračnoj sobi -
svjetlo pada na pod,
dva pauka protrčaše,
slijedeći mrave i uholaze -
na dugom zidu police,
zlaćana slova na platnu -
prijatelji u samoći.

Ne dižem ruku, ne pokrećem
noge, ne zovem u pomoć,
samo očima prelazim duž polica
znajući svako mjesto
svaki mig čudesnih zvijeri
što iz kaveza svojih keze
zube prema mome vratu -
prijatelji u samoći.

Odrekao sam se muzike,
sunčeva svjetla, mirisa cvijeća,
šumskog ozona, vučjeg urlika,
azurnog neba i mora u podne,
tišine nad grobnicama Perasta -
nijemo zurim u vitrine,
ni poziva ni odziva
prijatelja u samoći.

ŠTA ME SNAĐE

Šta me snađe
na morskoj obali
dok nježno doticah vodu
meni sličnu!

Šta mi se desi
kad dotakoh sam horizont
prelomljen na mome prozoru,
kad se susretoh sa prostranstvom,
tu gdje se vječnost ukrstila
sa rastajanjem –
stvari obješeno naopako –
imovina ovog svijeta!

Šta mi se desi
kad pogled obrnuh u travu
gdje osim zelenila
ne bješe drugog života
ni trajne utjehe!

Rasu li se spokoj
o kome smišljah skasku,
probi li se ustava
iza koje nadimao se život?

KRČAG

U tvome sam tijelu -
u mene se ulijeva mlijeko
kap po kap s usana
osmijeh po osmijeh Višnjega
ali ne ostaje
procijedi se kroz stijenke
nestane u zemlji.

Sljubljenih tijela
dvije izdvojenosti u jednoj osami,
zaluđenosti oblikom -
odavde svijet se izvio
samo kap po kap nudi
svoje prosanjane stvarnosti
kap po kap svog prokletstva
na usni koja se udvaja.

Žeđ tijela i ilovače -
jedna samotna patnja -
osluškujemo mlaz koji izmiče,
nepokretni, na postolju
koje su nam skovali
vezani utrobom za dno.

IZ BANJALUČKOG POTRESA 1969.

Mnogih se slika više ne sjećam,
jednako ih nagrizaju nove slike
i kreč u ćelijama, umor voska
u kome zapisana stoji svaka slika,
svaki pokret prirode, životinja i ljudi.
Ni strah se više ne spreže sa slikama;
on se grli s drugim, bližim prizorima.
Ali živost, noću, u šatorima,
tijela što se troše ostavši živa,
jedno o drugo, prasak plođenja,
miris znoja, krici zadovoljstva,
ne sklanjaju se nikome iz mozga.

KUJA NA PUTU

Čeka li da bude oplođena,
ili da ugrize nekoga?
Da se u njoj smjesti otisak,
ili da otisak svoj nekome daruje?
Između usta i njenog pola
smjestili se - prašnjavi put
i pseća istorija.

ANĐEO I DJEČAK

Nad blatom anđeo ne leti,
tabanima kuša njegovu svetost,
dječjom igrom uhvaćen.
Glib mu se tako raduje,
puže mu uz ruke, zari čelo,
je li njegov red da jelo
spremi za večernji bal.
Kolačići od gline,
štrudle, torte i rolati,
na krilima prebijelim,
ilovača se zlati.
Jedan krug samo,
tiho mu šapće dječak,
i anđeo skida krila,
bar za probu jednu.
Ali dječak je zao,
izned svih on se ruga
prljavom anđelu:
„Nisu za tebe, nisu,
ova krila prebijela!“

BRDA

Iza svakog brda nalazim kuću
iz koje svjetlost izgoni
posjetioca, zvijeri i djecu:
Idite tamo, prostranije je!
Na putu, nema svjetlosti,
samo mirisi i uspomene,
čvor zmija kod izvora:
Idite tamo, toplije je!
U dnu gdje plast i vile
nikakav znak ne daju,
jadikovka i gozba:
Idite tamo, svježije je!
Na stijeni, vjetrom stišan,
prašinu dlan kuša:
Skočite dolje, više je!

PJESNIKOVA ŠAHOVSKA ZRELOST

Bratu nazdravlja, dok mu ruka
lagano ka lovcu klizi; drži
drugom šakom, drugi svijet,
razapet pred igrom, istinit,
otvoren i svet, ničim branjen,
bez riječi, u igru zamočen.
Ustaje od stola, vrhom
prstiju tiče kosu i čelo,
pritišće grešku, mušicu,
pod kojom jajašca ostaju,
utisnuta u kožu, leglo
osa, svaki je ubod smrtonosan,
mada nema otrova ni cjepiva
samo sijev očiju i kret
ruke nad praznim papirom –
sve je tvoje, idi, kreći se,
pusti mene da budem sljedeći.

PRSTI TVORCA

Prstima, crvenim od zime,
ispucalim, prljavim i ružnim,
kratkim, drhtavim, lakim,
teškim, dugačkim i toplim,
oteklim i smrdljivim,
čupavim, crnim, pepeljastim,
okoštalim, pergamentnim,
ipak svojim, ipak živim,
držiš olovku nad papirom:
Nel mezzo del cammin di nostra vita.

TRI TAČKE HENRIJA MURA

Stegle su me u srce
u svoju savršenu dušu
rasporile san o tijelu
rastvorile dveri muda
tri ljubavnika beskraja
tri anđela brodolomnika
tri napuštena raja
tri boga utonula u noć
iz koje niko ne izlazi
u koju niko ne ulazi.

SOBA MOJE MAJKE

Uz istoimenu sliku S. Zeca

Na istoj stolici, čekaš ruku,
osluškuješ korak, iz zelenila,
da se u sobu prospe, preko stola.
Ili, pod satom stalim drijemaš?

Ili u jabuci, već smežuranoj,
nekadašnja ruka čeka tvoje usne!
Cijeli život jednako je nosiš
na praznom dlanu, mir joj upijaš
već umoran od divota svijeta.

Na prozorskoj dasci, u saksiji,
rastu tvoji dječji prsti;
ko se nadnosi nad njih
i škropi ih svojim suzama?

U lipu si se sakrio,
sve stopu po stopu osvajajući
svoju sobu, s njenom rukom
u svojim njedrima. U krošnji
su noge, na prozoru ruke,
očiju nema – u njoj su zatvorene.

STRAŠNA LJUDSKA STANIŠTA

Bespomoćna plaču svu noć
strašna ljudska staništa,
sasvim po strani od pogleda
nekog moćnog prijatelja.
Bespomoćna, u cik zore,
taru suze i stide se,
sasvim po strani od pogleda
nekog dragog stvorenja.
Ona ne znaju ništa više
od onih koji spavaju
kao opeke u zidovima,
one ih ničim ne premašuju,
ali od toga ne plaču više.

NEKO JA

I u meni se trza razbojnik,
lomi rešetke i skiči zvjerski
na prolaznike i na knjige,
pljuje po njima i mokri.

I u meni se trza molitva,
skrušenost roba neznanja,
anđela što se predaje đavolu,
nož na prijateljevom srcu.

I u meni se trza pokajnik,
lomni prorok i saučesnik,
potpisnik isprava jurodivom,
glasnik snova o vječnom.

LUDNICA

U ludnici je tiho i mirno.
Ljekari pacijentima čitaju novine,
donose cvijeće i čokoladu.
Ludaku je sve dopušteno.
Stane uza zid i odlazi,
napušta ljude, bjelinu i duh
koji krstari ćelijama tijela.
Pušta pčele iz mozga;
one se vraćaju žuboreći i med
slažu u uzvišeno saće –
kaplje ambrozija niz kičmu,
slijeva se u prepone, pali
pol i vazduh, vaznosi, raznosi.
Leži u krevetu, ne misli,
ne pokreće udove, ne krvari
za idealima svojih predaka –
pogledom isprati sjenku,
san je skončao iza krošnje
čiji ga dvojnik sa zida čuva –
u tim granama čučao je davno
iznad igrališta, kraj rijeke
po kojoj su veslali znalci –
nestali su iza ugla, iznad zemlje,
svaki na svojoj grani, bez
pravog pogleda u biće ludnice.
Ludilo je van zidova njenih,
ljudi se sklanjaju unutra
preklinjući da ih napokon pripuste.
Ali u ludnici više nema mjesta.

OBEĆANE RIJEČI

Na onom žalu, gdje sve rađa,
u suncu onom što se diže,
lipšu riječi usamljene djece,
tijela koja rastu kao medvjedi.

U onom čamcu, u skeli onoj,
nad vodom što se tijelu primakla
(jedno u drugom most i vazduh)
u sebe se uvukla riječ.

Na konopcu, pod drvetom onim
zanjihana vjetrom i pčelom,
bez daha, sa smislom riječi.

U poljupcu, među usnama onim,
sljubljena sa svojom smrću,
neće se krenuti na planete,
skapaće gdje jeste, u snu.

DO KRAJA VREMENA

Stanislavu Lemu, poljskom futuristi

Vrijeme koje ostaje
ne da se potrošiti.
Čisti, bijeli listovi vremena,
pred kojima pijemo,
oštrimo sjećanje i tugu,
ne daju se svesti na tren
u kome bi sve bilo
čisto rasprsnuće.
Vrijeme koje ostaje
ovoj nemirnoj ruci
čija se geometrija opire
svakoj smrti!
Samo tren stati
u podnožju te planine
koja u svemu jeste
i koju niko nema.
Vrijeme koje ostaje
ima oči izgubljenog djeteta –
ništa nije njegovo
i niko ga ne poznaje.

RUBLJE NA KONOPCU

Stare krpe njišu se na vjetru.
Zastale nad zemljom, u pohodu,
zagrlivši čvrsto štrik i žicu,
osmatraju kraj i puste kuće.

Danima im niko ne prilazi.
Žbunje se povuklo u dno slike
i kuće su se odmakle od sjenki
koje se po travi vuku od jutra,
s kraja na kraj pustoline.

Minuo je mraz i cvjeta maslačak,
nad krpama pčele, divlje i same,
ne razlikuju košulju od gaća,
ali pauka vide između čaršafa.

U nebo lijeću maslačkova djeca.
Drugo rublje, u drugim selima,
miluje im lice, nijemo, vazdušasto –
hoće li poznati ruku dječiju
i miris cijelih kuća.

PIJANI PJESNIK

On glavu klati, uzbuđen
od jeze što se u stomaku gnijezdi.
Studene mu ruke a oči gore,
prskaju koprene, tonu zvijezde.

Po rubu se stvari smještaju
na jajima, na snovima, na blatu
iz koga će pijuknuti: Oče naš!
Nogom ih gura u bezdan, sit svega.

Ni čvrstina stola ne pruža utjehu
tijelu koje se nadima i raste –
sve obuhvata, stalno prazno, sve guta,
prosjački zbrinuto i gnjevno.

Zgrudvale se riječi kao krv
juče zaklane zvijeri. Mrlje na snijegu
u koje stope svoje stavlja,
rukama opipava tragove života.

KLOZET

Napokon sam sa sobom
i vodom što otiče
u svoja legla.

Sam sa tijelom
osolobođenog čovjeka.

Otiče zadovoljstvo
i savršeni mlaz
podzemnog svijeta
izaziva tijelo
da uživa.

Niko ga ne sprečava
da još koji trenutak
ostane u tišini
tjelesne bogomolje.

PJESNICI

SENGOR BEZ VLASTI

Svega mi je dosta, ne umijem
sklopiti knjigu i mirisati vazduh
sobe ispunjene odsutnim tam-tamom.
Ne umijem leći i gledati zvijezde,
znoj zemlji dati, krike savane obujmiti
jednim skokom, jednim uzdahom.

Ostale su mi ispražnjene riječi -
uvijene u celofan, u folije,
mole me sve da zaboravim, sve vidljivo
da otresem s ruku, da se umijem
na fontani trga Sen-Mišel. Bezumne
su i razvratne, ali tako mirne.

Ne umijem vladati, samo se slova sjećam,
ponekog znaka, riječi mog oca pred jutro -
naporedo sa suncem nicao je iz zemlje
prekrivao svijet svojim žarom i ne-
stajao u jezerima izvan našeg svijeta.

Svega mi je već dosta, leći umijem,
a rađam se u drugima, nešto posustao,
kao zvuk tam-tama iza stotinu zidova.

JOSIF BRODSKI, MISIONAR

Iz Egipta ne bih izvodio narod,
pokazivao bih im piramide, zrnca
blagoslovljenog pijeska u božijem uhu,
agenti bi me nagovarali da krenem -
znam, znam, odbijao bih sva naređenja,
ovo više nisu zemaljske stvari -
zalutalom bogu odbio bih poslušnost.

Čekam ga na ispovijest,
odloživši sve osim mozga,
u njemu ključaju godine
koje su drugi za mene živjeli,
u njemu usoljena haringa
s pečatima uprave Logora.

Dobro, ako ih i povedem,
zamišljajući veliku seobu,
ako rastvorim more, ako im
zemlju obećanu pokažem - iz srca
izvadiće vješala i zamoliti me
da ne ostanu tek njihov san.
(Već su dušu svoju rasprodali.)

Nisam spomenuo Grke, Rimljane,
u mojim se riječima zima prepoznaje -
bije po šinama sibirski vjetar,
dok ležim na pijesku Long Ajlenda,
okrećem se na leđa
da mi grudi pocrne.

NIKITA STANESKU, GOSPODAR ELEGIJA

Elegijama sam ispunio svoj život,
ispunio svoje vrijeme, svoj prostor,
odjenuo se u elegije, jeo elegije.
Imam toliko prijatelja da ih zapravo
nemam. Imam samo elegije, prijateljice,
složene u ladice tajnih sekretera.

Ne poslužim se uvijek pravom, pobrkam
mjesto, redoslijed, posegnem za onom
čiji su snovi protivni žalosti,
čiji su suglasnici ispunjeni humorom -
a treba oglasiti uzvišene stvari
jedinstvenog života svih ljudi!

Posegnem za pravom samo pred zoru,
još snom ispunjen, još drijemežom
namreškanog mozga; pod korom se uzburkava
nejasna masa nesanjanih života -
ne opredijeljujem se za novo,
staro obilazim zatvorenih očiju.

Ispunio sam elegijama tuđe živote,
probio zidove letnjikovaca, sasuo
stihove u pivske boce, umiješao ih
u kolačiće dokonih, izgubljenih,
uvrijeđenih - raspravljaju sa svijetom
nudeći mene kao trajnu protuvrijednost.

CRVENE ĆELIJE MOZGA M.K.

Stjegonošo tužni, mrtve radosti,
Tvoj čujem sad ja glas.
M.Krleža, 1939.

Samo od svoje smrti pjesnik ne pravi
trgovinu riječima, samo to iskustvo
ne može da presloži u redove i svijetu
baci u lice, samo svoj nestanak
ne može da objavi kako on zna
već za njega sasvim drugim, sasvim strani
pjeva neke tužne napjeve.

Samo od svoje smrti pjesnik ne pravi dramu;
u njemu sljubljeni, anđeo i nepoznati,
kušaju posmrtne počasti, ravnodušni –
doći će juli, Gvozd će mirisati lipom,
za rođendan neće prispjeti depeše...

Samo od svoje smrti pjesnik ne gradi
luk nad kalom i vihorni žuhki smeh;
već će januar, pod nogom pucketa led,
u njemu žile umornog tijela,
i blijedi govor prijatelja.

Samo na jedan način svrdla hladno nebo,
spiralne magline, žeđ za nepoznatim,
riječi srođene s glasom, s riječju ljudskom –
ostalo se mrzne, u sebe utonulo.

(08.01.1982.)

ANDRI MIŠO NIJE U BELGIJI

Slavili su moj rođendan, u Belgiji,
imam slike, pozdravne telegrame,
govore nepoznatih ljudi i pjesme
vedrih diletanata. Pozvali su lutke
iz pozorišta, da im prave društvo –
nisam siguran da su ih silovali.

S dva-tri drugara zavirio sam
s praga tek, da se ne bih uvlačio
u čuvenu krčmu uz stanicu Austerlic;
smigranti spremali su bombe,
rika nemirnih zvijeri tresla je
prljava stakla klozeta.

Lutke tamo, lutke ovamo, gdje
sam se zatekao, još sasvim živ,
s nekoliko jasnih crteža;
na njima se zdrave djevojčice
sa zmajevima i jugovinom.

Ako se ne osvijestim odmah,
ponovo ću na bijeli list,
na platno zategnuto među stabla
iscrtati ples golubova
spremnih za let i pad u Africi.

ČEZARE PAVEZE NA OBRONCIMA ZEMLJE KOJU NE POZNAJE

Svaka noć je oslobođenje.
Č.Paveze

Nestao sam iza ugla, prije kraja
svijeta, povukao se na padine smrti
gdje šetali su toliki snjegovi
i spominjale se ljepotice
rano pozvane u svijet mira.

O svemu se ne može razmisliti,
čak ni na ladanju, uz prijatelja
koji te svojom ćutnjom podstiče
na velike tvoračke uzlete.
Mršti se nebo nad Torinom,
po bregovima gole djevojke
sriču riječi opšteg jezika.

Iz tolikih sam kašika kušao
ključalu kašu nasušnih potreba -
više nisam siguran u podjelu
na patnju i radost, varka se
uvukla u crvotočnu glavu
drvenog proroka.

Reci, bar sada, lijeni znanče:
Ko se u tvojoj sjenci šćućurio
i tuca orahe, bademe i lješnike?
Zar nema drugog posla,
druge melodije u tvome srcu?

VASKO POPA IZA GOLA

Nisam se znao igrati, nisam
imao vremena da učim da se prepustim
hladnom podu, vlažnoj zemlji,
plašio sam se barskih stvorenja,
svake vode a najviše lopte.

Oblijetale su me ptice,
proganjali vodozemci, pronalazači
mehaničkih igračaka – svaki sa tajnom
koju sam prezirao.

Nisam ih mogao slušati,
naduti kao žapci, letjelu su
skupocijenim balonima, krčmeći
maštu za grumen leda ili metak
za zarđalu lovačku pušku.

Skriven iza dvostrukog zida,
iza blindiranih vrata, iza stakla
koje ni misao ne probija –
smijuljio sam se životu
koji se nikog nije ticao.

ŽIL SIPERVJEL IZ MONTEVIDEA

Na brodu neki jednostavni čudak-ludak
zagrlio me kao brata, izbalavio,
pocijepao mi kravatu, spalio cigarom
kosu i trepavice – nekoga je žalio,
na slikama je imao samo moje rođake.

Prelazili smo ekvator, plutali na sjever,
a on umoran, sav svoj prtljag odloživši
na moja koljena, sklučpan na podu,
sricao je san po san, kao abecedu
neuhvatljivog života s druge strane.

Imao je imena, mnogo imena, mnogo nadimaka,
svaki mi je bio poznat, prisan možda,
u svakom se ogledao jedan moj davni
roditelj, osvajač svjetlosti i bog
plovidbe, zaštitnik trulih brodova.

Prije iskrcavanja, pritisnuo me uz kabinu,
davio, ljubio, udarao, grebao,
drugi su izlazili na kopno,
opraštali se sa posadom – a ludak
se uvukao pod moj mantil, progrizao mi kožu –
niko ga nije uhvatio, niko spriječio
da se odomaći u novoj zemlji.

PISMO OSKARA MILOŠA ROĐAKU ČESLAVU U PROVINCIJU

Imao sam ključ, u djetinjstvu,
zeleni ključ livadski, šumski
rog što otključava glasove -
nosio ga na uzici oko vrata,
stavljao u usta, pod jezik,
bliže srcu - otključavao je tajne.

Usput mi se zaturio, zgnječio
u nekom pretrpanom vozu, između
Istoka i Zapada, u melanholiji
širokih bulevara, razgovora
s nigdinom u koju sam se preselio.
Iskušavao sam druge, otključavali
su tuđe uspomene, strane slike.

Lutao sam asfaltom, prepušten metežu
radosnih trzaja; srce se nadimalo -
gdje se u polju, u olistaloj šumi,
u stručku jaglaca krije ključić
koji je otključavao sva imena
zaboravljenih jezika i istorije?

Imao sam majušnu harfu, glasovir
u njedrima, među šljivama, kruškama,
bubocima i ugašenim vapnom -
okrečene kuće jedva me se sjećaju,
voda se ne zadržava na dlanu,
list uvene u herbarijumu.

JORGOS SEFERIS, NASLJEDNIK

Gdje se zaputila moja ruka,
ostavljena na rubu stola, predveče,
napuštena za tren jedan, dok se
tijelo prepuštalo drugim nasladama,
ruka zgrčena oko olovke, oko pera
koje svoju misao, svoj let
u sijanje pretvaralo je?

Ruka raonik, pramac izgubljenog broda
koji pronađe jednom davno blago;
jednom davno, spomenu sve bogove,
ozakoni sve priče, uzvišene rime,
oslobodi svijet izmišljanja i straha
od visokih i jasnih bogova.

Ostavljena tek tren jedan, vinula se
kroz prozor, zavitlala azurom;
preko pjene leti morske, duž grebena,
survava se u grotla kliktaja,
u ranjene zvuke brodova, u urlike
preopterećenih aviona i sunaca.

Malaksala, na žalu prste brčka
u mlačnoj vodi, u uspomeni jednoj,
ne tako odlučna, prije neotporna,
samo koža po kostima i žilama,
refleksni pokret mišića - grč
prstiju oko raznobojne duge-pisaljke.

VEČERA S KOCBEKOM

Ko će noćas večerati sa mnom.
E. Kocbek

Nova disciplina – skok u budućnost.
Dva ludaka, dva brata, pred veče,
sa darovima koje više niko neće.
Tako im je rečeno, preko glasnika
čija su zlatna usta puna zlatnih zuba.
„Ali ovo sigurno nemate, braćo...“
Koliko samo nespretnosti uveče,
kada se svodi dan, potpisuje zapisnik
pred umornim očima komisije.
Koliko samo riječi koje se pamte
u druga i govoru draga vremena.
Ima li smisla i dalje stajati
pred vratima trostruko zaključanim?
Dva spletena vjenčića tratinčica
na planinskom putu, pred putnikom.
Jedan se hvata za jednu a drugi za drugu
još odonda promrzlu nogu.
Da ih ne bi uništio, putnik se spusti
kraj živice, balege, i đaka prvaka.

© 1999-2012 Ranko Risojevic, risco@blic.net

Sva prava zadržana