SAMOĆA

RASU SE VRIJEME

Dok u hladovini ukraj vode
slušah pjesmu drozda - rasu se vrijeme.
Negdje naglo, popusti šav, diže se ustava,
i preko ladoleža, čuvarkuće i kaćuna
prostruja dolazeći odasvud, kao omama.
Zatim prođe, i nigdje se ništa ne promijeni
samo vremena više pod orahom, pod hrastom
u dolini, na kosi, u dubravi iz djetinjstva,
samo treptaj-dva, za dugovječne tri - gotovo.
Ko je i gdje putem pjevao, poskakivao, dozivao,
kada samo prašina ponekad poleti
u modra nebesa sama od sebe, iz dosade
što joj vječnost začikuje skute.
Sve je otključano, otvoreno, ponuđeno -
samo, kao u dozivanju predaka - rasu se vrijeme.

SOLILOKVIJ

Ah, svijete, rasut u dobrim namjerama,
šta još od ovog tijela da se uzme
a tjelesnost da ne bude više ništa...

Čudo se zbiva u svjedoku, ne pred njim,
ali on je još uvijek na razmeđu
i presipa se, od ustave do ustave,
sve jasnije sričući sebe i svijet.
I tako, čim oči otvoriš, ispružen
kraj puta čiji se kraj gubi u magli,
pribiraju se zvuci, razgoni pljeva,
od sitnog mliva dana sprema se hljeb
poslije kojega sve postaje prozirno.
Bol, opet bol, kao najkraća rečenica.

SVETI DUH

Ja sam plašt pod kojim si se rodio,
ne u noć i ne u dan - u nevidljivo tijelo
poškropljeno otegnutom pjesmom u dubravi.
Da li te pritišće ili štiti,
dok snebivljivo usvajaš svoje tijelo
koje ćeš puniti smislom i pričom
iako je samo opna golog puža
zaluđenog rosnim zelenilom?
Nemam krila, nisam utjeha, ni smisao,
ništa ne mogu da zamijenim, u suton
pokrivam izbe u kojima vlada strah -
ja sam plašt pod kojim si se rodio.

GOLGOTA, 1995.

I nema tu više ništa, svjetlost samo
iz dna, iz svetosti, u neki tren
sve nas preplavi - vrijedi li za to
još posrtati uz golu i gluvu padinu.
Neko je bio, jednom, u cik zore
o kojoj se ore pjesme vijekovima.
ostavio nevidljivi stijeg što ga
lahori duša pristigla konačno.
I nema tu više ništa, djetlić samo
što u svetom drvetu crta priče
o onome što je bio sa stijegom
u cik zore, prije svakog vremena.
Lešinari, koplja, oči iz grmlja,
polaganje u grob, beskrajna opijela -
svaki put neko očekuje čudo,
ali su nebesa konačno sklopljena.

TIŠINO, SESTRO MOJA

Starija od mene tek toliko
da mi pripremiš svečani doček -
tišino, sestro moja večernja,
tvoj sam radosni zatoč(e)nik.
Ko je osjetio tvoje tijelo
u detinjstvu, pokraj ukućana,
prenosi te sa sobom kroz vrijeme
kao maleni ljudski oltar.
Tu se ne kleči i ne moli,
a božanskom se možeš nazvati
po vlasti koju nad svijetom imaš.
Ja sam se odrekao slobode
da bih bio tvoj rob i obožavalac.
Iz sjenke gledam - ne podnose te,
prevrnu večeru, laju na zvijezde
samo da ti naruže savršeno lice.

VRIJEME

Između svih zvukova koji me okivaju,
jasno čujem - vodu što otiče u šaht -
vrijeme kroz mene protiče, sluhom
i sviješću što skočanjena zove u pomoć.
Ono bi htjelo da bude vodena frula
što ide od usta do usta tišine;
otkidajući se iz njenog srca, steže
u svoj zagrljaj vidovite sanjare.
Ali oni sliku ne mogu da vrate
niti riječima rasprostru svijetom -
krv li je, vjetar li je, san li je -
ništa ne ostaje na suvim dlanovima.

Čas se kruni, čas zgrudvava, čvrsne
usred noći, u vreloj postelji
između bedara i dlanova položenih
tek da bi se osjetila jedinstvenost tijela.
Tu se nit jedna lagano izvlači,
do jutra? do kada? istezaće se, kušati
kaleme na kojima tek najčvršće ostaje.
Udjeni se u mene, nepotrošiva niti -
ja sam igla kojoj si obećana.

SAMOĆA

"Samoćo, majko, ispričajte mi moj život."
Oskar Miloš

Ti si jedini obruč na dugama,
koje bi se rasule po prisojima
pod pritiskom želje za svijetom,
i ograda od nasrtaja maslačaka
u prozračna proljetna jutra.
Ne, ničega nema, miruje početak
i miruje kraj, oblik, boja i zvuk,
vjera, ljubav, i strah u fetusu.
Samo u tvom srcu sve ojača -
evo novog oblika, sjaja u tmini
iz koje se izvija i kroti svijet.
Da bi progovorila, sve ti nudim -
prikuj me na stijenu, kušaj utrobu;
raspni na svome vrelom krstu -
drhtavom rukom sve ću zapisati.

VODA

Od vode su moji snovi, od huke
što ne prestaje ni danju, unutra,
gdje još ne stižem da siđem;
odbljeskuje na mjesečini
koja je uhvaćena u stupicu.

Od vode je moja nada,
klizi, odlazi, nestaje;
samo prazne stare udice
zabijene u moje dlanove
nude neku malu priču.

Od vode je dom moj,
iscrtan brzim moćnim kistom
dalekog Japanca -
mnoge je godine robijao
da bi postao moj san.

Da li baš od njenog daha
strah i moć, bezdan i zov,
u ogledalu papira šapuću
svoje beskrajne molitve -
uši ne mogu da začepim.

U PODRUMIMA DUŠE

Kako da se spustim u tvoje krilo,
pretiha dušo, u skrivenoj galaksiji?
Dodirom mogu da te povrijedim
ako ti u nevrijeme potražim usne
ponekad i na poljubac čisti spremne.
O našoj dugoj odvojenosti je riječ;
bilo je prečih poslova previše
i zaboravih put do tebe, prečice
što mi u djetinjstvu bijahu drage.
Jesam li dovoljno čist i svečan
u ovoj noći kad se rješava sve
među nama, promrzlim u muci!
Koja tu toplota pomaže i vatra
ugašena dok se ni razgorjela nije?
Ipak, oslonimo se na prisnost
što nas jedino može da izbavi
ako se susretnemo, ako još postojimo!

(NEKO) JA

Već dugo izranjam iz sebe, izvlačim se
iz ljušture privučen plavim nebesima.
Let je moj cilj, lagan i kratkotrajan
u vrelim danima nekog dostignutog ljeta.
Još ne vidim koliko sam napolju,
okov je jednako čvrst i ne smanjuje se.

Čime se olabavljuje ili uništava?
Sve su moje veze još s njim, stare
i preuzete - sasvim krhka jedna se pojavljuje
i gubi u visinama koje su mi obećane.
Nečega se treba odreći, naglo i konačno,
kao kad se paklena mašina demontira -
moguća je pogreška i kraj svih nada.
Pokušati odmah, u rosno jutro,
spreman na sve ishode, ili odlagati
rasplet za vrijeme koje će samo da se kaže
kao u bajci o izgubljenom nalazaču.
Ukoliko se kaže, ikada, u vrelim ljetima
ili zimama običnim za ovaj svijet -
trepet početka, mig koji je blagoslovljen.
Biti leptir ne mijenjajući svoje tijelo,
ili bar nekome ljestve vazdušaste -
o nešto da se osloni i odmori u visinama.

SVAKODNEVNA TAMNICA

"strašan se duhu svet jave ukaza"
Tin Ujević, Duhovna klepsidra

Nisi utamničen
nevidljivim i tuđim zidovima
protivno svojoj volji i nebeskoj milosti!
Zanemari okolnosti i jutra
u kojima si se budio ozaren
spokojem i poletom na velika djela.
Kako je duši prijatno u vlazi
mračnih podruma, u kamenu
koji te brani od svijeta.
Nije lako iščupati te iz života
dokonih i oholih čestitnika -
među njima si kao jagnje na ispaši.
A ti nisi rođen da bi bio jagnje,
nego dušin povjerenik, božji ugodnik,
graditelj ljestvica u nebesa -
tek si u tamnici progledao.

KOMETA

Dok sam gledao mračno nebo nad Bosnom,
neka me svjetlost pozva k sebi -

"Evo, ovdje nikada nema tame!"
Šta si vidjela, neobična zvijezdo,
lutajući tamnim nebom beskraja?
S vremena na vrijeme priđeš nam bliže,
tek kao san besanih noći - gledaš
zemaljsku djecu i njihove male poslove.
Bez riječi, potom, odeš tamo gdje živiš
sa silama nemjerljivim, ko zna gdje pohranjenim.
Vidiš li ili ne vidiš naše puteve,
između ovog i onog neznanog života?
Vidiš li ili ne vidiš nadu i očajanje
kada je već kasno da se bilo ko pokaje

- jesi li ili nisi neko rješenje zagonetke
koju niko nigdje nije zapisao tako jasno
kao što je tvoj blistavi i nedohvatni let?!
Ne biti ništa ljudsko i zemaljsko
nad svijetom koji zbog nečega strepi,
bliska i daleka, usamljena zvijezdo,
čak ni smiješak sverazumijevanja!
Maj, 1997.

PREDVEČERJE S ČOVJEKOM I DJETETOM

Rubom padine, tamo gdje je možda put,
čovjek se uspinje uz brdo, kao omanji oblak,
već nejasnog stasa, odjeće, i svega drugog osim
djeteta koje za ruku vodi sa sobom -
Neko korača gore, u predvečerje, prema noći
koja se svakim trenom sve više zgušnjava
u našim umornim očima ovdje dolje.
Onaj što ide rubom padine, možda vidi
ono što su naše umorne oči već zaboravile
bolje u tami nego u sjaju ratnih podneva
prasku granata, jauku ranjenih i hropcu mrtvih.
Možda je mogao i mene da povede
sve rubom svjetla i rubom padine -
ovako nigdje i nikada neću stići.
Poput varvara i on je možda rješenje
još jednom neodgonetnute zagonetke.

NA DRUGOJ STRANI

Ljudska svjetlost obasjava grad u noći.
Iznad je još crvenkasto nebo, tamo
gdje je maloprije bilo sunce, s niskom oblaka
koji sasvim odsutno plove nekuda.
Napolje su izmiljeli tamni stvorovi,
jedva vidljive ptice i gmizavci,
insekti iz zidova i podova, ljubitelji noći.
Oni još znaju sve što sam ja zaboravio
ušuškan mirom svoje samotne sobe,
obasjan svjetlošću koja ne stiže do duše
nego me tako oštro od ove noći dijeli.
Krenuli su da se bore i pobjeđuju
da pojedu ili budu pojedeni - gotovo radosno
dok se ja, uvijen u pomrčinu, gubim i nestajem.

PRIJATELJSTVO, LJUBAV

Dokle dopire riječ zemaljska
zatočena svojim jezikom?
Svim ljudima i narodima istu misao
samo muzika može da iskaže -
ali na kraju jedni će da plaču
dok će druge neopisiva radost da ozari

Sve ljudsko je potrošivo

čak i u kamen utisnuto
Fidijinom savršenom rukom
Osipa se, nestaje i gubi
iako u našim snovima
nazvanim životom na zemlji
još blista starim sjajem

Februar, 1997.

1.2.

NA KOME MJESTU

Možda si ipak negdje nekome potreban,
mada to uopšte ne mora biti ovdje i sada.
Baš ti, u dalekom selu, sa samo četiri kuće,
uspio bi da otkraviš smrznuto srce
kome niotkuda pomoći nema.
Imaš čvrste ruke a drva su neiscjepana,
znaš da plačeš a tamo suza više nema.
Zaista, samo kada bi ustao ovog trena
i pošao tamo gdje još samo tebe čekaju
jer već dugo za njih nema prijatelja u nevolji.
Imaš svoju računicu, svoju priču
kojom ćeš se pokriti i večeras preko glave
dok vjetar skida crijep po crijep
sa dalekih kuća u zaboravljenom selu.
Možda je tebi ipak neko potreban
bilo na javi ili u snu, sasvim tamnom,
u kome se sijalice ne mogu da upale
niti prozori i vrata do kraja da zatvore.

SJEĆANJE

Okovan sjećanjem, trunem u mulju.
Oblacima sam obavio glavu, kao udaljenu zvijezdu,
slušam kako u meni raste nebeski šum
neodgonetnuti tekst ostavljen u magli.

Odakle stiže ovaj uveli dan?
Na mom se dlanu uvija kao gusjenica,
podiže rilce, njuši vazduh, raste
naočigled svim mrtvim u drevnim ratovima.

Borna kola, slonovi, vranci, tenkovi -
mjestimično se otvara zemlja i guta ih,
nikada se više neće zapitati:
Gdje smo to, ili nešto tome slično.

Ničega se više ne sjećam, slobodan
uranjam u svježinu svoga potoka.
Nov kao bistra voda, osjećam oblutke
preko kojih klize moji novi tabani.

KRAJ

Čujem, sručuje se na mene s nebesa
božanska huka, gnjev od kog škripi stijena -
Ne smiješ odustati, ne smiješ odustati!

Živ li sam? Budan li sam? Na stijeni,
pod kljunom koji kljuca smisao svega,
neosjetljiv na vječnost, ogledam se u kapima.
Padam, padam, u turobnu stijenu ubadam
svoje meko tijelo, snujući šilo -
je li u tome tajna ovog dugog sanjanja!
Suvišna je grmljavina, šapat, tišina,
izvuci se kroz sebe, uskrsni u rosi -
ako je bilo dovoljno, odlomiće se peteljka,
i već otvoren plod, s košpicom nade
pašće u galaksiju zaboravljenih duša.
S više opreza, tamo miruj, do kraja vremena.

Strana: 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.