Other echoes
Inhabit the garden. Shall we follow?
Quick, said the bird, find them, find them,
Round the corner. Through the first gate,
Into our first world, shall we follow
The deception of the thrush? Into our first world.
T.S. Eliot

Drugi odjeci
zive u basti. Da podemo?
Brzo, rece ptica, nadite ih, nadite ih,
tamo iza ugla. Kroz prvu kapiju,
u nas prvi svijet, da li da slijedimo,
drozdovu obmanu? U nas prvi svijet.
T.S. Eliot
(Prevela Tatjana Lozanovska)

MOJE SRCE JE MEDU DRVECEM

Medu jutarnjim sjenkama, na brdu,
moje srce umiva se rosom proljetnom.
Evo, ponovo je tu gdje se rodilo,
sasvim maleno i uzdrhtalo
onoga dana i one godine kada je rosa
u dimu nestajala, da se tek sada vrati.
Medu sljivama u cvatu, na onoj kosi,
koju svakodnevno gledam izdaleka,
moje je srce odlucilo da se skrasi
opijeno suncanim jutrom i pticama
zaboravljenim tu od iskona.
Medu djecakovim snovima
moje srce svoju pjesmu ponavlja -
bez rijeci, bez muzike, u rosi i svjetlosti.

EHO IZ DRUGOG VREMENA

Ma sta postigao, ma sta postao
kada se vratis u djetinjstvo,
sve jednako na tebe djeluje -
samo ono sto si bio ovdje vazi,
prikupi hrabrosti, odbaci sminku,
pogledaj djecaka bosih nogu
kako mijesi blato prstima -
htio bi nesto, uvijek vise
od onoga sto moze - zato pati.

Svaki put, uzdrhtala srca,
u djetinjstvo se vracas
da bi provjerio kako dises
i kolike su ti ruke narasle -
dodirnuces sjenku, ili svjetlost,
svojim malim nijemim dlanom.
Donosis uspjehe, medalje i titule,
hoce li ih pogledati u dvoristu
gdje se vec sve odigralo
prije nego sto si posao u svijet?
Djevojicice i njihovi momci -
hoce li te primiti medu se
i pocastiti drugacijom paznjom?

Ne brzaj s pjesmom o daljinama,
vrativsi se to vise nije vazno,
na obali svoje rijeke ti si plivac
koji jos mnogo mora da uci.

RODENJE

1.

uz otvoren prozor, nad posteljom
na kojoj se dva zivota rvu
s vremenom sto sve guta?
S cim se pozdravio, na pupku,
sto srpom presjecen vec jadikuje,
i pruza nevidljive ruke ka utrobi
daleke i velike roditeljke.
S cim je usnuo dan, uz koji
penjali se pauci vremena
i skupljali otpale kruske
otimajuci ih od tvoga nerasata?
S cim i s kim i u sta sada?

2.

Ona je cula pjesmu, dug jauk
sto se s prisoja otkinuo
i preko svega sto vise nije nista
popeo do grcavih srca -
cemu da otvori svoju utrobu
novi posao za besposlen krvavi noz
pod tihim i zgaslim cuvikom,
nestali ljudi, nestao bosiljak
mladinom se utrobom gavran gosti.

TIFUS U ZGRADI

Otice tvoje mlijeko, niz dumacu
se kruni svijet; tamo gdje je majka
jednako strah i gnusoba piju rakiju
i grle se nad svijetom malih leseva.
Tamo gdje je njena vrela beskosa glava
skupljaju se maske stvarnosti,
usta pokraj njene dojke krvare -
krv plamti kao vecernje rumenilo
iznad uplasene kruske u dumaci.
Bolest se seli u ugljevlje, loncic
privlaci na svoje dno groznicu.
Proletjela je poznata slika,
za njom je poslala dio svoje duse -
cekace je opet pred zaspivanje;
kad se probudi svi ce tu biti
osim onih sto drugdje cekaju
da im dodu gosti, odovuda.

MAJKA U SVJETLOSTI

Izronivsi iz groznice, udise vazduh
sto se kroz otvoren prozor spusta
i drazi tijelo da sniva drugo doba -
ko zivi i sta traje jos u dumaci?
Pokrecuci ruke, gledajuci prste
ona se sprema da te uzme ponovo
u strahu da to vise nije njen sin
gleda svoje prste, provjerava jagodice.
Mogu li razluciti drvo od tijela,
kamen od trave, vodu od rakije?
Mogu li se uzverati uz svjetlost
ovog izmigoljenog dana, ovog jutra
u koje je izronilo tijelo neplivaca -
(bilo je s druge strane svijeta
sasvim golo, sasvim samo, sasvim lomno)
provjerava grede i duvare; trajne
stvari najmanje traju ako im vjerujes.

Ima li pravde i istine u ozdravljenju,
hoce li to maleno tijelo uz nju prepoznati
svoju pravu stazu, sasvim zaklonjenu.

MAJKA JE IZASLA U NOC

Iz nase sobe, niz drvene stepenice,
sisla je majka u noc; zvuk koraka
ostao je za stolom, oko petrolejke
i kreveta na koji sam prislonio srce.
Sta cujem, ko iznutra dubi ovaj mir
i govori mi iz dubine stvari?
Ugasice se petrolejka, u prozoru
kao na filmskom platnu treperice
daleko jutro nekog moguceg zivota.
Gasi li se to noc na stepenicama
kao korak majke sto se vraca?
Sta unosi u sobu, u moj san novi,
u sepetu, medu travama, kukuruzima,
i crvenim glavama poljskih duhova?
S kog je potlja to donijela, nocas,
i sprtila pokraj peci, da miris trave
pokrije moje tijelo kao miris noci?
Sada sam bezbjedan, sada sam bezbjedan...

PREDACKA SOBA

Ako se na klupu popne, sasvim sam,
drzeci se za crni dugi astal, djecak
otvara kucu na sve strane, sijece
ustajali vazduh zvukovima i slikama:
od kruske nad izvorom, do jaza,
prosirio se dom njegov, postelja djedova,
tabanima ce opipati svaki kamen,
rukama osjetiti grane i oblake
na cijim se tijelima odmaraju andeli -
iza svakog prozora, iza svakog duvara
vrani alati, uspavani psi, kubure
iz kojih se cvijece prosipa po podu -
ako se oklizne s klupe, primice ga
na svoje dlanove, ilovaca i pljeva,
ali on ide uvis, nad crveni krov;
djecak na klupi, na ocevom astalu,
sam - u svakoj mu saci orah, po tijelu
sir i kajmak; ali mrak ga tjera kao kokosku
na koju ce cijelu noc vrebati lisicje oci.

DJECAK TRCI DUMACOM

Djecak trci dumacom, psom svojim pracen;
noge mu od lijeske, ruke od jasike;
gdje se zaputio, ni drozd ne zna,
na sta lici, samo zuna moze ispricati.
Djecak preskace potok, vec se sav skvasio,
jos samo malo, ugledace mozda nekoga,
dozvati sviralom, postace drugi.
Djecak nema sestru, ni brata nema,
ali svaki kamen, svaki panj uz stazu
smatra svojtom i svojom malom tvrdavom.
Samo pas poznaje njegove igre, iste su,
ponekad i prascic zastane naglo -
je li to stvorenje mozda njemu slicno.
Djecak trci dumacom, a htio bi biti oblak,
ili bar andeo, s kojim postelju dijeli!

VIJESTI O OCU

Uvijek usred noci, prosjece se mrak,
ukloni slatka omama, necije rijeci
otvore dveri kroz koje ude ognjiste -
oni lome hljeb, bezubi, u mlijeko
komade umacu i dugo se tim pricescuju.
"Ako imate vijesti, ponudite nas,
utroba nam je gladna i misao zedna,
htjeli bismo se jos jednom osvjeziti
ili skupiti ovo malo koze i kostiju
pod kamen Velikog mlina bez usura!"
A oni nad slaninom s cakijama svojim,
nad rakijom; mrkih lica u objavi
onoga sto se ne da ni objaviti.
Tu se vec sve zna, razvezuju se oci,
a ruke kao preda uvrcu i lome
a oni se dizu zatvaraju prolaz
kroz koji si gledao majcinu nadu.
Dani se iza vrata na koja ne ulazi
tvoj san dok ga majka prebira,
tek za svijev oka u njoj zastane
iverje hrasta sto se nad ocem lomi.
Potom topla omama i dugi san o ocu.

PISMO SKOLSKIM DRUGOVIMA

U polumraku vodenice, na Uni,
osjecajuci pod sobom prisnu rijeku,
gledali smo zrnevlje kako propada
i kamenje ga melje, jedno po jedno,
a meko, bezlicno mlivo polako se prosipa
u vrecu koja tu ceka da bi je zavezali
i odnijeli ko zna gdje i ko zna kome.
Osjecate li, prosuti ko zrnevlje,
u nekoj svojoj bestragiji, dragi moji,
kako smo pretvoreni u to mlivo,
zavezani i natovareni nekom na rame,
potom baceni na kola, otpremljeni u daljinu,
po ko zna kom dogovoru,
po ko zna cijoj uplati, u vremena ona!
Od brasna vise ne moze biti zrno,
klicu je valjalo ranije pustiti -
ne pitam sada ko je u tome zakasnio
i cemu briga oko lanca kome smo pridodati.
Jesu li oci, srce i upaucinati dijelovi duse
jednako zdrobljeni, laganim kretanjem
zrvnja koji ne pokrece ni voda ni vjetar
nego vrijeme u svom letu
iz jedne u drugu beskrajnost?

STARA SKOLA

Treba li bas sve opipati rukama,
ili se cvrstina u dusi nalazi,
toliko zbijena da bi ispala
i odjezdila negdje dolje, na kraj svijeta,
da je ne pridrzavaju slike
s jasnim licima, vedrim danima
u kojima se redamo pred skolom
pod pogledima onih koji sve znaju:
uciteljice, nastavnici, rukovodioci.
Gornji i donji hodnik, stepenice,
ucionice, peci, masni podovi,
prozori, stakla, table, krede,
sunderi, pribor za matematiku,
karte, tegle sa nestvarnim preparatima,
epruvete, spiritusne lampe,
mikroskopi - "sablasti, dace" -
skupi snage, ako uzmognes,
i napusti taj panoptikum.
Zgradu je najlakse srusiti
teskim masinama, rasturiti sve -
ali ti se smijes, cuvajuci sve
na svome vazdusastom dlanu -
sjenke i svjetlost, sjenke i svjetlost...

KUCISTE

Odlazio sam i odlazim, ma koliko je
u vremenu sve zavrseno, na zemlju
gdje se rodila moja majka i svi
oni koji su s njom u rodu i sa
mnogom, zivi ili u uspomeni,
s ujakom da gledamo temelje
one kuce koju su zapalili 1942,
vec napustenu, ispraznjenu, trazeci
tacno stagalj, kolnicu, zgradu
ugledavsi pokatkad, sa suncem
na zatiljku - neku djevojcicu sto se
smijesi i zove me da okrenem
novu Singer masinu.
Trava se, visoka,
lomila pod nasim koracima,
a popci su skakali naokolo vedro
kao da ce uskoro bal insekata.
I to se moze ponekad vidjeti,
tvrdio je moj ujak, tragajuci za
zmijskim jajima.
Trava se lomila,
nisam vidio ni kosu ni kosca
u toj travi, niti pak grozde
na cokotima podno bivse sume.
To je bio vinograd, govorio mi je
moj ujak, a loza je bila i uz
sam prozor, pa smo je iz sobe
dohvatali. Cokot po cokot.
A kum je odveo ujakovog oca,
djeda mog, i bacio ga s mosta.
I da je znao plivati, isplivao ne bi.
Jer je krv ostavio kumu na poklon
da svoju djecu napoji kako zedni
ne bi po svijetu hodili sutra.
Vise ne postoji Danas, ni Sutra,
Juce nas rastace kao rosa suv list.

DOLAZAK KUCI

Godinama vec prelazim Unu,
nocu, u gluvo doba svijeta,
s grede na gredu, iz sna u san.
Sve miruje, skela, stari grad,
vedro nebo, pogubljeni camci -
samo rijeka i moje srce biju
u dobos vjecnog gluvila.

Izmedu vozova i snova,
odakle dolazim i kuda idem?
Budim li se uopste,
ili propadam kroz resetke
prema cjelovu crne vode
koji je jedina java!

Lagano, kao vjetar u maju,
silazim prema rijeci,
koju vise ne mogu da predem.
Ruku pod ruku s djecakom
kog majka ceka
svu noc na svom prozoru,
prebirem izguzvane plahte
jucerasnjih konacista,
priblizavajuci se jeci
koja je izgubila proslost.

STRIC MLADEN PRERADUJE VERANDU

Covjek koji umije s drvetom
visoko iznad zemlje
zasluzuje duboko postovanje
nema on potrebe da se s golubovima takmici
jer spaja sve odjednom
nebo i zemlju i drvo
sve element po element
i uvijek se vraca tamo odakle
svako uzima snagu
u korijen price, u osnovu tkanja.

Mirise daska, prica cekic
dok visoko podignutim rukama pridrzavam
letvu sto se nastavlja prema krovu
ali ja se jos nisam popeo visoko
nego sa stepenica pokusavam
biti poput njega koji stvara
sigurnom rukom tvorca svega postojeceg
a ne huli, ne takmici se s NJim
sto ga svojom rukom pridrzava
medu pticama, musicama i suncevim zracima.

DOKTORICA

Cijelu noc mi je krvarilo
iz rane izvadenog zuba.
Kad sam se ujutro javio u ambulantu,
doktorica me je smjestila
u drugu prostoriju, na tvrdi
ambulantni krevet, s tamponom
u ustima koji sam cvrsto zagrizao.
Osjecao sam da je tu noc iz mene
istekla snaga, otisao dio zivota
i na tom krevetu lezi samo bivsi
gimnazijalac i gimnasticar.
Doktorica je povremeno ulazila
da provjeri kako sam
i da mi promijeni tampon ili tufer,
bog i sam zna kako se to zvalo.
Svaki njen dolazak, sve vise,
budio je moje tijelo
pri pogledu na njene
gole dojke koje su me pozdravljale
ispod kratke ljekarske bluze
koja je slobodno padala preko suknje
sa strane zatvarene pribadacom
ili necim koje se slicno zvalo.
Sljedecih dana pozelio sam
da mi ponovo rana prokrvari,
da razbijem glavu,
da se otrujem,
samo jos jednom da legnem
na onaj njen krevet.

SJECA DRVA

U drva smo krenuli zorom,
dok se nebo tek budilo
a ja sanjiv tonuo u maglu sna.
Sanke su klizile nebom i snijegom
lagano, kao majcina prica.

Drvosjece su oborile hrast
koji je pao u moj san
okresale ga, isjekle,
do gole koze pretresle
rukama svojim crvenim od zime.

Ah, kakvo je ovo drvo,
govorila je moja majka
dok sam ja uvece
tonuo u snove u granama
srusenog hrasta
koji je neprekidno
padao i padao prema meni
sa svom svojom istorijom
lisca, ptica i bezbrojnih buba.

LJETO U SOBI

Ljeto je zaleglo u moj krevet,
otvorilo knjigu i ne da mi da odlutam
ni na Unu ni na okolna brda -
kroz crne niti redova
vodi me na druga mjesta,
cascava gdje ne bih pio,
ljubi meni neznanim usnama.

Ljeto je posvuda, osim tamo
gdje je do tada bilo - na igralistu
gdje drugi tabani traze pcele
i njeznu zaoku za starost.

LJeto je zaleglo u moj krevet,
igra se mojim oznojenim tijelom,
nudi slike raspjevanih djevojcica
sto se kao indijanke provlace siprazjem
dugih crnih redova uspavljujucih slova -
ali se san pretopi u dan, dan u san,
ovdje sam, neka dode taj smijeh.

DJEVOJCICE

U predvecerje izadu djevojcice
u svojoj nedostupnoj njeznosti -
ali za koga su tako razigrane?
Leptiri se razbrajaju
izmedu zadihanih tijela,
muve zunzare i bumbari,
komarci s neshvatljivim krilima -
lastavice, bas one u niskom letu,
kraj uva kriknu dosjetku -
smijeh i san, smijeh i san.
Oznojeni vrat s prilijepljenim pramenom
i tvojim pogledom, nestrpljivom rukom,
kosulje od grubog platna,
dzemperi sto sami od sebe disu -
kako samo brzo pada noc
i sve postaje prozirnije.

BABINA SMRT

Rodila je mog oca
njegovog brata i dvije sestre
malena kao posljednji ustipak
smezuranog lica i ruku
negdje zaturena na krevetu
da je smrt ne pronade

Ali dosli su po nju
dok smo bili neoprezni
sada je sve kasno
zateceni ni suza nemamo
ostavljeni medu svijetom
spremnim da place i porucuje

Usred ljeta vidio sam
podzemne vode u grobu
debeo snijeg posvuda
i njeno lice u prozoru
uokvireno bijelom maramom
samo meni nasmijeseno
usred ljeta, cvokocuci od hladnoce
zario sam glavu pod jastuk
odvojen od svijeta punog mana

ROV U SUMI

Ispunjen susnjem, rov me zove
da prilegnem tu gdje je nekada bilo tvrdo.
Uvlacim ruke pod suvo lisce
lagano, kao u tude rukavice -
caure, okviri, ljigava stvorenja mraka -
gdje su kosti iz mojih snova?
Hvatam svoje ruke i noge,
polezem ih na meki lezaj
i dugo njisem, dok ne usniju.
Ali sta ce sada biti sa mnom,
bez udova ne mogu da se maknem,
ne mogu kuci niti u skolu -
zar cu cijelu noc provesti u rovu?
I ne samo jednu, i ne samo godinu,
nego cijeli zivot,
po neslicnim
Ispunjen susnjem, i sam djecak
u rovu je kao lutka u nekoj vjezbi
koja kao da nema pocetka ni kraja.

UMRO JE CICA JANKO

Sve su skupili na trg, u vreli dan,
da skupa placemo i ridamo i jadamo
nad gubitkom koji se ne moze izmjeriti.
Bosi, s nogama u toploj prasini,
slusali smo i osjecali veliko srce Vlasti.
Jedan od nebeskih je umro,
ko od nas iz prasine da se tu popne,
ne na tu pozornicu od camovine,
nego tamo, gdje je zavjetno mjesto slobode,
do Njegovog koljena, bas sasvim blizu!
Da li je iko ikada ovako umro,
ostavljajuci narod u prasini ojaden,
s velikom tugom ali i velikom utjehom.
Da Njega nema, moze li se to zamisliti,
sve bi se u ovu prasinu,
poput nasih bosih tabana - strovalilo.

PIJESAK

Dok lezim u toplom pijesku,
pokraj Une, na sveto Ilinje,
visoko u suncevom prahu
vidim malena stvorenja predaka.
Mozda su ona i oko mene,
u zuckastim zrncima svijetle tame
sto me zabljesne ako netremice
zurim u suncevo prijestolje.
Voda je hladna, trava klizava,
pijesk topao, nebesa prazna -
takav je poredak ovoga svijeta,
budi spokojan i raduj mu se.
Sva tijela oko tebe, cak i djevojacka,
imaju sve sto im treba,
pijesak ih ljeti dograduje -
polegao po njihovim tijelima
osipa se, nestaje pod pogledom
koji se zabada sve dublje
tamo gdje je vec nesnosno vrelo.

STAFETA

U cik zore, kroz izmaglicu sto praminja
vozili smo se kamionom prasnjavim putem
prema mjestu gdje cemo da preuzmemo stafetu.
Prasina je polako nadirala u oci i nos
a svitao veliki dan kakvih u godini vise nema.
Kada smo vec prasnjavi, bijelih obrva i kose
stali u polju, pokraj telegrafske bandere,
poskakasmo na put, potom smugnusmo
prema potoku da operemo ruke i lice -
prljavim rukama se ne dodiruje sveta stvar.
Svako je dobio svoje mjestu i parnjaka,
pokraj mene je stajala djevojcica iz drugog razreda,
obucena u nestvarno bijelu haljinicu.
"Mi cemo se ovoga uvijek sjecati",
sapunala mi je dok smo ocekivali
da prema nama dotrci druga dvojka
i da nam predaju poruku za Nebesa.
Ali glavna stafeta otisla je drugim putem,
te godine i mnogih godina potom,
mi smo trcali sa svojim stafetama,
kroz svoja polja i blijede uspomene.

NASTAVNIK BORO

Gleda me u oci, tvrdo,
osjecam, srce mi se izvrce,
cas tone, cas se penje - lada u nevolji nema uzmicanja ako si njegov,
pribija te na tarabe, vjesa na oblak,
salje u baru, opasuje zmijom,
i pred spavanje stavlja problem -
tri radnika uvijek protiv jednog,
put i vrijeme, kruznica i trougao.
A iza kestena gledam,
u grlu mi se poprijecila slika,
nebeska kost njegova mlada zena,
u svakom njenom oku po jedno rjesenje,
da li tacka vrtnje, teska ravnoteza,
asocijacija, komutacija, polinom
snijeg zasipa Kostajnicu,
ona negdje pod kaputom cuva pijesak
vreo od svog tijela, koje plovi
izmedu kukuruza, Une i razreda
koje sam beznadezno prerastao
spomenik, stara lipa, stoljetni kesten,
prasina, usna harmonika, Borin zagrljaj
bjezi u svoje dvoriste, na tavan,
u drugo vrijeme, u drugu pricu.

TAVAN

U kome svijetu ti zivis, tavane,
sto se nad mojom glavom prostires
kao carstvo necastivih sila?
Ne plasi me se, otvori svoje daske,
pusti bar na tren da se tu smjestim -
gdje li je sada ona prasina i igra
u kojoj se ne strahuje od tezine ucinjenog ?
Ne ulazi mi u san, niti se uvece
ne otvaraj sam od sebe, u gluvilo
koje na mene pramenje svoje spusta
i dodiruje najezenu kozu i srce.
Ima jos svjetova, mracni tavane,
nisu ni tvoj ni moj najstrasniji,
predahni malo uz suvo meso
i otvori prozore na ulicu
kud mrtvi i zivi prolaze.

PTICI

Iz gnijezda sam pokupio dva ptica,
uspuzavsi se mukotrpno do njih,
poput gmizavca koji trbuhom priljubljen
uz grubu koru napreduje polako
prema svome opasnom cilju.
Imao sam kavez, neko vrijeme prazan,
tu cu smjestiti ove ptice
otete iz malenog gnijezda u granama
poluosusenog visokog kestena
Sasvim sitni, jos zutog paperja
i zutog kljuna koji su otvarali
iz sve snage prema nebesima,
nastavili su da cvile i pijucu.
Stavio sam im mrvica hljeba,
zatim glistu isjeckanu na komadice,
nekoliko muva koje sam vjesto uhvatio
i dok mi glava od umora nije klonula
cekao da vidim kako ce se smiriti.
Sutradan, u kavezu je sve bilo mirno,
ptici su lezali uz zicu, nepokretni,
skocanjeni kao dva komada ilovace.

NA KUCNOM KROVU

Objahavsi sljeme krova, povlacim zicu -
osjecam pod sobom crijep i mahovinu -
ali drzim se za bakarnu nit kroz koju ce,
cim je spojim - progovoriti daljina.
Golubovi me iznenadeno zagledaju,
mahovina se kruni i leti prema dvoristu
odakle me nesto zove glasom olova.
Tek na kraju svog kretanja,
sjetih se da se gore ne moze ostati
ni koliko dan traje, kamoli noc sto hita,
da sam potpuno sam medu pticama.
Kada bih mogao da poletim,
precicom da dostignem oblake,
tamo bi antena bila na pravom mjestu,
ali zasto tada da se vracam u prasinu
medu stvorenja olovnih nogu poput mene.
U skripcu, misao se sama snalazi,
klizi krovom, proucava sljeme,
vidi slomljene udove, krv i jauk.
Golubovi me pridrzavaju, vrapci sapucu
losem daku svoje prve lekcije -
izisao sam iz gnijezda bez znanja
o povratku tamo gdje mi se ne vraca.

ZMIJA

Svaki put kad citam Lorensovu pjesmu
o zmiji sto je pila vodu na bunaru,
vidim zmiju na razvalini bivse klanice,
gdje spava, ili se pretvara da spava,
suncajuci svoje sklupcano sareno tijelo.
Udarajuci po tom nezasticenom tijelu,
osjecao sam strah i gnjev, pomamu
u ruci sto zamahuje stapom
i sijece vazduh, gmizavca, neku pricu
sto ce mi je tek Lorens ispricati
nekog buduceg dana, iz pjesme,
u kojoj je zmija otisla u svoju rupu,
slijedeci drugu pricu u dalekom svijetu.
A ona, iskaisana, vise ne zmija,
ostavivsi pod kamenom tamo, bijela jaja,
niti me je zvala niti ocekivala,
suvise mladog da shvatim
i da odem svojim putem, bilo gdje.

POD VODOM

Zaronio bih u polumracni svijet
podoban ribama, sljunku na dnu
i skoljkama prilijepljenim za sedre -
osjecajuci da sam presao u drugi svijet
i da oni gore ne znaju gdje sam
iako me vide kao vijugavo stvorenje
koje ce uskoro iskociti na povrsinu
i zudno udahnuti spasonosni vazduh.
Na moru i na rijeci, lakse mi je bilo
pod povrsinom vode
sve dok se nisam sprijateljio
s maticom, sa zivom niti
sta suce svoju neprekidnu pricu
od vremena kada sam iskocio
na obalu obraslu prasumama
u pradoba svih nasih predaka.

SVJETLO PETROLEJKE

Blagosloveno da si, svjetlo,
sto iako nejako osvjetljavas tamu
usamljenog djecaka u kuci
ispunjenoj skripom, misjim cijukom
i carolijom price koju bas sada cita.
Dok drhtavom rukom podize
garavi cilindar od tankog stakla,
on u kicmi osjeca jezu noci
koju samo to skoro svjetlo moze da razbije.
Evo, evo, zuckasta sigurnost
preplavila je sobicu
sve do prozorskog okna
kroz koje, s one strane, otjerana
na njega motri strava tame
prizeljkujuci gasenje svjetla.
Ali ti se ne das, svjetalce lijepo,
nema od tebe nicega boljeg
nocas, i do vijeki vjekova.

SVIJETLA BUDUCNOST

"Kako ste vi srecna omladina,
pred vama je svijetla buducnost,
beskrajna staza uspjeha
oivicena cvijecem i srecom.
Nad vasim snom bdije Partija,
da vas zastiti od opakog Zapada,
od surovosti kapitalizma,
od bijede izrabljivanja.
Zato ste vi nasa nada
i nasa velika uzdanica.
Tolike su zrtve pale za sutra,
kako bismo ih mogli iznevjeriti
sitnicavim pitanjima o necemu
sto ce se i samo od sebe popraviti
samo kada tome dode vrijeme.
Ko ne vjeruje u nasu buducnost
ne zasluzuje ni ovu sadasnjost
oslobodenu zabluda proslosti.
Neka zivi nasa Partija
na celu sa vodom svih nasih naroda...

PRIREDBA

Kada smo sisli s kamiona, kao iz mlina,
sumrak se hvatao sljiva i zivica,
Dom kulture oslonjen na potporne grede
ocekivao nas je osvijetljen petrolejkama -
trazili smo neuspjesno tocak s vodom,
sklanjali se iza plastova jedni od drugih
da se oslobodimo sjecanja na lubenice.
Nisam tacno znao svoje mjesto
ni na pozornici, ni iza scene
gdje su goluzdrave djevojcice
podizale moje ruke prema svojim ramenima
i vijugavoj kicmi pod kosuljom
na kojoj se smijala crvena marama.
"Kako si ti stidljiv, malen i balav!"
Narodne nosnje, zastave, cilimi,
deset redova klupa koje su vec nevidljive,
oci i usi onih sto su sljegli s brda.
"Pokloni se i govori bez zastajkivanja,
ti to znas i mozes, samo ako hoces!"

ANDEO U DVORISTU

Ako si rano vidio andela u svom dvoristu,
babu u malenom staklu prozora, oca u oblaku -
lezi na zemlju, i oslusni, govori li nesto
nedohvatna blizina tamne daljine.
On zna da si ostao sam, razoruzan
dok svijet zaokupljen mirom buja
negdje izvan ograde, dvorista, sobe
u kojoj te samo misevi i zohari
samo sjenke lipe pod prozorom
vezuju za svijet odsutnih zivih.
Vidio si andela u dvoristu, svjetlo
u kome se dijete slicno tebi odmaralo
cekajuci da mu se pridruzis u dokolici
koju ni sam podnijeti ne mozes.
Svi otisli, svinje uginule od kuge,
kokosi se skocanjile u mraku svoje smrti,
jedino bi andeo mogao sici
u baricu gdje odmaras bosa stopala.

ZNAM

...samo toliko da otvorim i zatvorim
vrata prema vrtu, prozor prema nebu,
korice knjige prema beskraju...
ali mnogo je veznika a da bih se lisio
njihove vesele ritmicke raskalasenosti
podes pa se vratis, ides a stojis, tamo i ovamo,
mnogo je tacaka sakrivenih u crvotocini
sto lagano nadolazi iz podruma
i penje se zidovima, prozorima, gredama,
mnogo je laganih udara cvrcka u zid
dok zaspivas ili se budis sam, u majcinom krilu
uz leda onome sto spava i ne pomolivsi se
...samo, nabrajanjem se ne stize tamo
gdje se obnavlja zivot, u djeciji san,
u malene ruke sto mirisu na sapun
...ipak, samo toliko da otvorim prozor,
prema dubravi iz koje me zovu sjenke...

POREBRICA

Bio sam s druge strane hladnoce, umora i bola,
ali ne toliko duboko da ne bih mogao dublje,
tamo gdje je jos veci mir bez straha i placa -
bilo daleke zvijezde koja se sjeca postanja. (akcent na i kod bilo)
Izmedu voda, bez mosta, mutna i hladna,
od koje stitimo grad, kucu po kucu, ogradu
na kojoj stoje gavran, grlica i vrabac
doletjeli iz mlina sto se razbio na ladobranu.
Hajde, pruzi ruku, u hladnocu tame, tu je
majka s loncicem mlijeka prepunog zivota,
hajde, pruzi ruku, vrapcic otresa kapi
na tvoj dlan - svaka je sjeme buducih prica.
Vratio si se bez novog rodenja, kroz san
sto ce zdrmati kad zakaze svjetlost -
zakloni se od tamnog neba, od hladnog
visa na koji se nikada neces uspuzati.

GODISNJA DOBA

PROLJECE

Sve pocinje kao bolest, iz nemanja,
ispraznjenih ormara, pustih tavana,
tamnih podruma u koje niko vise ne silazi.
Sve pocinje kao tiho dozivanje
misjeg okota pod podnicama, u zidu,
kao da ce i ono malo iz usta odnijeti.
Izmedu dvije groznice, upale pluca,
gripe, porebrice, nezalijecenih prehlada -
sva u zutom tijelu se prikrada smrt -
otjerana, obazire se na pragu, vrslja
dvoristima, bastama, sokacima, sve
u potrazi za ostavljenim gladnim djetetom.
Otvorene nebeske ustave, razjazeni
potoci sto dolaze iz tamne blizine,
kao talog na dnu preduboke boce,
smirice samo novi talog u svoj sretni cas.

PROLJECE, BOLEST

Snijeg se otopio, Una boje ilovace
plavi njive, poigrava se ledobranima,
nosi na svojim ledima stabla, goveda
i prelazi u san usred dana, u groznicu
koja ce sklopiti pogodbu s tijelom
da ga svaki put upozori, ide voda,
groznica, nevolja, sve kao u kutijici
bez muzike, spremljeno samo za mene.
Eto proljeca, kad ozdravis sve je zavrseno,
precvjetalo, po brdima, dvoristima,
pokraj smirene rijeke, hladne i nijeme -
ali cim sklopis oci, eto njene sestre,
zute kao tijelo u dnu groba -
i jesen se tu stisla, steona krava,
samo hoce li donijeti plod, sama
medu ocima upalim u duplje
kroz koje svrdla glad, groznica, san.

LJETO

Jos niceg nema a svemu se nadamo
s tabanima u blazenoj prasini ljeta.
Polegli po grani krzljave jabuke,
prstima milujemo nemirno tjelasce -
slicni li smo tom drhtavom srcu,
goli i uzdrhtali, na dohvatu nebu!
Nigdje nas nema, svuda stizemo,
crnih, ogromnih koljena, musavi
od nedozrelog voca, sladoleda i piva.
Niko nas ne priziva, niko ne tjera,
svaciji i niciji, zaboravljeni od skole,
majki, milicije, pijesak na dlanu.
S psima, mackama, golubovima,
po tavanima, podrumima, vrbacima,
izmedu ledobrana, sedri, somova,
u dubokim sumama, na dnu rovova,
ispunjenih susnjem, caurama i sjenkama.
Nista nemamo, nista nam ne treba.

JESEN

Pozdravljam te, o zrela jeseni djetinjstva,
jedina nado zgoljavih prasinara i golotrbana;
cekasmo te vascijelu vjecnost, na ulici -
gripozni, tifusni, zuticavi, ispracajuci
stafete mladosti, nesvrstane, ponizene,
doruckujuci, rucajuci i vecerajuci
krepke rijeci naseg mocnog rukovodstva.
Pozdravljam te, malena jeseni, druzbenice
gospojinska, s mirisom jabuka, rakije,
somuna, i cicvarice na zutom stolu.
Donijela si nam sve sto si mogla,
mrsuljava, zgoljava, susicava,
davno zaboravljena tamo gdje ne trebas,
blagosiljana u dumacama i prisojima
zagubljenog naroda, bez oceva,
posijanih u sumama i sikarama,
ostavila na prag i pobjegla stidna -
vrati se da ti poljubimo drage ruke.

POHVALA JESENI

Jedino blagosloveno godisnje doba,
kada nas izobilje digne blize nebu,
jeseni, kratka poput bljeska munje -
kao da nam kazes punim glasom:
Samo zbog mene vrijedi zivjeti,
jer ja sam cilj i smisao vremena
u kome se sije i nada, sije i nada,
bolujuci, znojeci se, u nebo gledajuci.
Znamo da ce vec sutra bjelina
zagospodariti tvojim zlatnim brdima,
hladnoca sjevera, provjera imovine -
potom, iz svakog coska nemastina
ujedati i mrcvariti nase tijelo.
A u pramaljece, kome se obradujemo,
ponizeni, s mislima o tebi,
ti si tako daleko, vedra prijateljice,
da niko ne moze ni zamisliti
u uglu svog oka tvoju haljinu.

ZIMA

Prikrala si se, kumo, iza leda,
kroz baste, preko plotova, poizdaleka,
niz strnjista, uz drvene basamke, u krevete,
ispod providnog krova i samotnog neba,
i obujmila mi mrsavo tijelo preko rebara -
pao sam u krevet, potom jos dublje,
strelovito se priblizavajuci krajnjem dnu.
Prikrala si se, ko zna s koje strane,
trazeci one koji ne mogu da pobjegnu
u toplu sobu, u toplu odjecu, nego
prstima iz leda izvlace mokro drvo,
slusajuci njegove besmislene zalopojke.
Prikrala si se iznenada, cak i kad zakasnis,
uvijek iznenada, uvijek grubo, sijuci naokolo
skocanjena tijela pilica i svinja -
u nasim vocnjacima Brojgel je slikao.

MLIJEKO

Pozdravljam te, loncicu mlijeka,
s mirisom koze cije sam nozdrve
i spasonosni dah osjetio odmah
nadnijevsi se nad dragocijenu tecnost.
Sve sam vidio na bijeloj povrsini
kajmaka cvrsto zalijepljenog
za stijenke nekada bijelo gledosane -
kako se pridizem iz kreveta,
i odlazim u svijet, sasvim zdrav,
s cudnim okusom na jeziku.
Budi blagosloveno, drago mlijeko,
gdje god da si u ovom trenu -
voljeno ili nevoljeno, na stolu,
u vedru, u vimenu, na nebu,
ispred i iza mene, u andelovim ustima.
Neka je proklet onaj sto te prosipa
iz bog zna kog razloga, neka je
osuden na ispijanje, vjecno,
bezbrojnih loncica tvog nektara.

ZAZIVANJE

Blazeno vrijeme nevinosti, oko mene,
u svakoj stvari, biljcici i bicu.
Blazeno vrijeme jutarnje rose
u praskozorje stvaranja svijeta -
pod mojim prozorom, u krosnji lipe,
i nize, u prasini sto je pokrila
drum koji dohodi iz daljine
i odlazi drazeci moje crne tabane
da prionu uz mlivo. Da se okusaju
na tucaniku i pijesku, ilovaci,
susnju, humusu, krovu od crijepa,
oblaka i uspavanki. Da ne miruju!
Blazeno vrijeme crnih koljena,
crnih nokata, sisanja na nulu,
vakcinacije, skolskih kazni,
ucenja o jednakosti i bratstvu
medu nasim i drugim narodima.
Blazeno vrijeme s knjigom
u titravom svjetlu petrolejke -
evo gdje se selis u redove
gdje je i tijesno i oskudno,
tvrdo, hladno i bezivotno.

GOLUBOVI

Opruzen potrbuske, satima sam gledao
njihov jednostavni zivot. Tavan, kao sator,
odvajao me jod neba i kise, od sunca i leta
u visinu, prema nekome tamo sto ih smislja
i salje meni, na crvotocne daske, da se pare.
Izmedu proreza kroz koje probija svjetlost
i tame, u kojoj lezim poput grede,
vode svoj savrseni zivot. Kljun na kljun,
tijelo na tijelo, jajasca, strpljivo lezanje,
goluzdravci koji iscekuju povratak
svog leteceg roditelja, andela i duha,
laganog i stvarnog kao dah u studeno jutro.
Stitim ih od macaka, ogradujem, savjetujem,
onda se sve slomi, osvane krvav golubarnik,
u rukama mi dijelovi tijela, perje,
sve mrtvo, tvrdo, sasvim drugacije
od onih sto su jos juce zacikivali ruke i misice.

U CRNOJ NOCI TAJANSTVENOJ KAO TIJELO

Noc je, u spavaonici niko ne spava,
skripe krevetske opruge, rade ruke
uvucene u crne fiskulturne gace
koje ces skorene, ti i ti i ti,
umotane u kosulju, odnijeti u veseraj.
Prvi koji zahrce druge izluduje,
svezu ga za krevet, kada skoci da pisa
ostace ni na nebu ni na zemlji -
jedan po jedan prelazite prag
gdje vas cekaju djevojcice, vukovi,
pistolji i nevidljivi andeli.
U crnoj noci, tajanstvenoj kao tijelo,
sam sa sobom, jedinstven i jasan,
tragas za svojom slikom u buducnosti.
Ko te to dodiruje, jos njeznije,
sklanjajuci tvoju prljavu ruku,
i sve jace, kao kad te vrtuljak ponese.
Ne podnose se noc i jutro,
odvajanje tijela od tijela,
oslobadanje od cini, gutanje magle.
Blazeno je vece, slamarica i pokrivac,
u spavaonici - svako sa sobom se susrece
u crnoj noci, tajanstvenoj kao tijelo.

IZVOR

S kamena na kamen, uz dumacu,
do izvora gdje vise nema kruske,
u narucju majusne sjenke.
Cega se ona sve ne plasi!
Osjecam njeno srce u svom grlu,
i bose tabane na dlanovima.
Evo, evo, naginje se nad vrutak
sto se otima korijenju i liscu,
i bjezi od mraka ilovace i dumace -
zaronice u bistru vodu, u svoje lice
koje se mijenja kao godisnja doba.
Kada bi mogla postati izvor, ona
sama - svu bistrinu da sazme u sebe
i da se oblaci ogledaju, njuske
zvijeri i domacih zivotinja
da dodiruju pokretnu povrsinu.
Kada bi mogla, vratiti ovoga
iz svog narucja, kao jagnje odlutalo
prema onima sto ostar noz
uvijek spreman za pojasom imaju.

SMECE

O smece, izvoru srece,
koji se rijetko srece!

Ponekad je smece bilo bogatstvo -
ostaci svijeta preko sedam mora i gora.
Ko ce prvi stici do njega, sam i spreman
da ceprka rukama, stapom i nogom,
izmedu testerica za ampule, bocica
iz kojih je izvucen mocni bijeli prah!
Uz pomoc tih predmeta, odbacenog smeca,
na tavanu, snatrio sam o daljinama -
drzeci u pocrnjelim rukama poruke
koje su dubile svoje mjesto posvuda.
Onda, opet, komadi koze, bezglavih eksera,
dretve i opusaka, s mirisom zanata
koji grubim prstima pokazuje caroliju.
Umjeti od necega stvoriti nesto drugo,
udahnuti mu zivot, da putuje svijetom -
svaki put u ruci osjecati daljine, daljine.
Kasnije, mnogo kasnije, po nogama i rukama
cvjetale su kraste neznanog porijekla!

KOVACNICA

Svi oni imaju neku tajnu, tamo u mraku,
medu zardalim drangulijama, pod vrecama
cumura od kog ce sunce zasjati pod mijehom.
Kad na prag stane djecak, sve u njemu drhti -
da li da ude, mora li, hoce li izaci -
odatle se niko nije vratio isti, naglo
okrenuvsi se na crnoj peti, kao zvrk,
prema svijetu koji se plasi tajni.
Uskoro sve ces moci - raspirivati vatru,
dodirivati cekice i klijesta, prinositi
do uzdrhtalih konja vrele potkovice,
dodavati vijke kojima se nebo ucvrscuje
za krov pod kojim tvoje i golubije srce
jednako biju u tijesnom mijehu tijela.

MISTERIJE SUMA

Protezao sam se prema krosnjama,
sve do pticijih gnijezda, sve do neba
sto me docekuje plavih ociju kao djevojcica.
Uvlacio pod susanj, medu zilice
biljcica koje nikada nece vidjeti sunce,
i prevlacio njezno prstom prema listovima
koji su se povijali prema mojim nogama.
"Ostani s nama, djecace," molile su me,
"niko ti nece biti njezniji od nas."
A tek oni sto glavinjaju, tumaraju,
ruju ili zuje, lete ili skacu,
tek oni su moji drugovi, zvonca
malenih hramova sto traze monahe.
"Ne izlazi, djecace, ne izlazi,
tamo ti nista nece biti ovako blisko,
ovako oblo, ovako zvonko - na rubu
sume koja je nas jedini dom
pocinje tudina, potucanje i rug."

CIPELE

U "Borovo" stigla nova posiljka:
gumene lopte, opanci, patike i cipele -
iz velikih kartona vadi se roba
preskupa za one koji zijaju u nju.
Proljece se prikrada, osvane sunce
kao ziska koju ne mozes ugasiti,
skidas sa sebe sve, lebdis osloboden
stare odjece, ukrpljenih cipela,
kapa i salova supljih kao cjedilo.
Stojimo u pijesku, cekamo da se zagrije,
jos iz dubine izbija zimska stud -
kao iz davolovih kuznih usta
na koja nas stalno upozoravaju stariji.
Sinoc sam dobio prve nove cipele,
stegle su mi noge, izribane cetkom,
u njima sam kao na protezama -
sutra moram u skolu takav,
lijezem u krevet uplakan -
osramoticu se pred bosonogim drugovima.

KAPUT

Gledao sam caroliju, od zore,
paranje starog, peglanje komada,
krojenje, sastavljanje, probavanje,
drhtavica mi je prolazila tijelom
od dodira prvog pravog kaputa.
Izvirivao sam svaki cas preko ramena
krojaca cija su usta bila puna igala,
provjeravao crni konac sto je nestajao
spajajuci dijelove tkanine kao ljepilo
pod stopicom nase Singerice.
Vatirao je ramena, podebljavao revere,
izvijao kragnu da mi legne oko vrata
kao majcina ruka na onoj praznicnoj slici.
Nisi vise isti, na kraju mi kaze,
zagledan u kaput, u svaki mu dio,
jos samo dugmad i peglanje,
onda mozes na snijeg i na kisu,
cak i vozom da odes, bilo gdje.
Napolju vise nije bilo nikoga,
po podu krpice, padam u san,
budim se, stiscem kaput, da ne nestane
ujutro, poput otislog krojaca.

RADIO

Kuhinjski prozor je potpuno zaleden,
u peci vatra uzima zalet, dimi odnekud,
sasvim malo, tek da znam da gori -
okrecem dugme na velikoj kutiji
i odlazim toliko daleko da ne znam gdje sam.
Odakle ovaj radio u rasusenoj kuci
onih sto su koliko juce slusali
zrikavce u besanoj poratnoj noci!
Gdje su njegovi junaci, drze li zicu
kojom privlace usamljene sanjare
zaljubljene u djevojcicu ispred sebe
kojoj treba otpjevati neku vedru pjesmu.
Glasovi, kazu, opasni po zivot,
stanice koje ne smijes slusati,
muzika ugnjetenih americkih crnaca...
kula vavilonska, ciji sve glasovi,
muzika koju je, kazu, djecaku Mocartu,
otkrio andeo u povratku iz Nazareta,
da sve bude kako je negdje zapisano.
Ne pali svjetlo, gledaj tamno nebo,
i slusaj, ono s tobom razgovara.

CIRKUS

Stigao cirkus, sastavlja se ringispil,
dizu satre, hrane majmune
i medvjede;
mrsava djevojka ostri gramofonske igle,
akrobata stoji deset minuta na rukama -
u strahu da sve to ne nestane nocas,
nikako da podemo kuci na veceru.
Ususkavamo se medu rojeve zvijezda,
ispod nas kao mravi tumaraju nastavnici.
Ujutro, sve je u pogonu, s nekoliko dinara
letimo u nebo, povracamo po narodu,
bacamo "karike na marike".
Preko puta, samo za sebe, harmonikas
ponavlja melodiju iz svoga sna -
nadjacava ga nevidljivi pjevac
s ploce po kojoj struze ostra igla.
Komadici jagnjetine frcaju ispod satare,
pivska pjena kapa s ruku konobara,
trosimo posljednji dinar u satri
gdje se igraju nevidena cudesa.
Sve znamo a nista ne znamo,
sve smo naslutili, nista isprobali,
kada zamaknu i posljednja kola,
svako poziva u svoje dvoriste -
koliko to malih cirkusa traje i traje!

NAPOKON COVJEK

Ima vise ispita da bi postao covjek,
kao svi oni sto nehajno pljuckaju u Unu
s mosta, odakle treba skociti na glavu.
Stavis ruke na drvenu ogradu, izjedenu
kisom, suncem i noktima prethodnika,
noga se sama grci i ti se penjes -
kao da si uzletio u plavetnilo
odakle se treba baciti u ponor.
Niko nikada nije odustao, pokusaj
se pretvara u let, u pad, klizanje
kroz prostor koji ces zauvijek zapamtiti.
Tones sve dublje, dodirujes i samo dno,
odakle se vracas medu zive
koji nista od svega nisu vidjeli.
Mogao si i da ostanes medu ribama,
jedva bi se neko sjetio tvog imena -
nikome nista nisi pokazivao
osim onome u sebi koji je nestao
kao ikra izbacena juce u tamnu vodu.

VAJAR

Od ilovace, pod mojim nevjestim prstima
nastaju neobicna bica, slicna postojecim
ali opet svoja, u necemu drugacija, nova.
Psi su dobili nesto konjsko a konji psece,
umjesto repa ispadne peta noga,
zmije, krokodili, dva slona, patka,
spomenik, kuca, stari grad...
samo ja znam da su to bas oni,
mada bih mogao i druga imena da im dam.
Cijeli dan u poslu, dva dana,
mozda i sedmicu cijelu, stvaram
od gline svijet samo meni znan,
mekan dok se ne osusi, potom krt,
zaobadano govedo pogazi sve,
kasnije nista ne popravljam,
odem na drugo mjesto i radim ponovo -
sam nikada nista ne unistavam,
priredujem priredbe, izlozbe,
poslije ispoklanjam, ko god hoce
moze da ima djelic mog svijeta,
sada i ovdje i nikada vise nigdje.

POP

Provirujuci iz kapije, kao u lovu,
gledali smo priliku u crnom
gdje dolazi prema nama, kao prijetnja
za nase socijalisticko drustvo.
Trebalo je da se pokazem i u ovom,
gledace me, sudice o svima nama,
mami i babi, mrtvom ocu, cijelom rodu,
samo da sve bude kako se ocekuje.
Iza mene se podgurkuju, hihocu,
oduzele mi se noge, ne krecem,
evo, on samo sto nije minuo kapiju,
guraju me i ja izlijecem pred njega,
sasvim krut, zblanut i izgubljen.
Je li mi nesto rekao, ne sjecam se,
hvatam ga za ruku, tako je trebalo,
kako je nekada bilo, prignuti glavu
i poljubiti, kao oca svog da pozdravljas -
ali nikako tako, nego pljuni, da zna
kako su se vremena promijenila.
Ne znam vise, bilo je oko podne
i sunce je peklo kao sto pece u julu,
njegova se ruka prvo povukla,
prije nego sto sam bilo sta uspio
i spustila na moju pognutu glavu,
kao krilo golubije, laka i nestvarna.

DURDEVDAN

1.
Prvi maj je najveci praznik,
kao Dan republike, Dan mladosti,
svijetle stranice nase borbe
za najbolje od svih drustava.
Sta je onda Durdevdan?
Tajni dan, koga se drzi baba,
svi ostali se nadu slucajno,
u prolazu, da se ona ne bi uvrijedila.
Nismo se najeli za Prvi maj,
jedva da smo nesto jela vidjeli
za druge vazne dane, svijetle
stranice iz citanki; niko
nas nije pozvao, tamo od Bajrama,
od Bozica bice, cini mi se,
do danas, kada cekamo,
da se upali svijeca i da
sasvim sami, maleno drustvo
koje ce se uskoro rasuti,
zapanjeno mesom, sarmom,
bijelim hljebom, zutom kuruzom,
kolacima na staklenom postolju -
ne postujuci red jer ga nema,
ni molitvu koju ne zna,
jede dok moze, pije dok ima -
zatim povraca, pjeva i odlazi.

2.
Dan prije, majka sve spremi;
zorom kuca se ne moze prepoznati,
ali majke nigdje nema - u poslu je
koji nema ni ime ni mjesto.
Cekali smo taj dan mjesecima,
sada ne znamo kojim redom da jedemo,
od cega da pocnemo, na sta da predemo,
sta ce doci na kraju, ako kraja bude.
Zasto nema svijece, mrmlja baba,
niko je ne slusa, tako mi se cini,
zasto nema popa, nastavlja svoju pricu,
i pokoju mrvicu, s tri prsta, dohvati,
ponese ustima i tu stane, zaboravivsi
u trenu, da li se to krsti ili jede.
Ti si domacin slave, kaze mi poneko,
mene poljubi u glavu, babu u lice.
Vise je nije bilo, veoma dugo,
kada je upaljena svijeca zabodena u zito,
u lelujavom plamicku vidio sam
svaki put njeno maleno lice
zagledano u mene, s pitanjem,
gdje je, ali ko, baba, odgovaram.
On, kaze mi iz svijece, gdje je on?!

VASIONA

Lezimo na sijenu, visoko na staglju,
iznad nas otvor prema nebu - zvjezdarnica,
vec koliko dugo, obuzeti strahom,
od pogleda sto nas prikivaju za suvu travu.
Nema sumnje, neko nas gleda, bas sada,
malene kao vrsak sivace igle,
i premislja, mozda, ko ce ga znati,
da nas u nesto udjene, prosije, zakrpi.
Ako se samo pomjerimo, pascemo
na zemlju, izlomiti kosti, zaboraviti
sebe i svoje, ovako smeteni, kruti
kao ledenice pod prozorom u podne.
Eno tamo, ne trazi, nego slusaj,
tamo je daleka moc i znanje
sto nas jos trpi, mozda samo sada,
prije nego sto se okrene na drugu stranu,
podigne ustavu da krenu vode,
razgori oganj sto pokrece stijene -
ne spavaj nego gledaj, slusaj, cekaj!

ZAGONETNA KNJIGA

Debela knjigo, zuckastih, masnih listova,
korica kidanih i lijepljenih, nepoznatih pismena,
sto se, kao sumski insekti, sele u kolonama,
odakle si dosla u moje male ruke?
Ko te je smislio, zagledan u bezdan,
u kome se, sasvim pri kraju, krije
moje radoznalo oko i um spreman
da se sav zagnjuri u tajanstvo svijeta
koje ga, kao bozje providenje zove.
Ko te je ispisao, ukoricio,
i odaslao kroz vrijeme, bas meni
u ruke, konjskom postom, vozovima,
brodovima, u njedrima, bisagama,
mimo carina, policije i razbojnika,
spremnih da hapse, sklone i spale
svijet njima mrzak i tud.
Debela knjigo, ciju tajnu necu dokuciti,
odmori se na mome stolu, spokojna,
bar dok ne odrastem, dok ne odem
medu carinike, policiju i lopove,
kao njihov tvrdi privrzenik,
i ne odnesem te, pokajnicki,
tamo odakle samo smrt i zlo dolaze.
Mozda me samo ti od toga sacuvas!

DETEKTOR

Odakle stize ta tiha muzika, govor,
neobican sum kao mljevenje kamena!
Trazim pravo mjesto na kristalu,
pritiscem okruglo tijelo slusalice
uz uvo - dodir hladnog metala, glas
kojeg to svijeta, veceras, pod krovom
od biber crijepa osutog mahovinom!
Cujes li, djecace, svoje srce u tami,
u muzici i rijecima nerazumljivim,
hoces li mu se prepustiti jednom,
ili ce neko s mjesta kome vjerujes
reci napokon tvoju buducnost?
Odakle samo stize kroz kristal,
zavojnicu, do postanske slusalice
koja vise ne vezuje sagovornike,
do djecaka na tavanu, medu golubovima,
misevima i osama, dovoljno visoko
da svijet u prasini vise ne prepoznaje
i da odbija, kao usamljeni vrapcic,
sve osim krila i zova plavetnila.

DAZDEVNJAK

Zasto se sjetim tebe, mali dazdevnjace,
cak i daleko od sahta gdje zivis
ili gdje mi se samo prikazujes kao utvara
pridosla iz sume, iz onog rova,
gdje sam te vidio pokraj zardalih caura
u lokvici ostaloj poslije ljetnje kise?!
Gdje se to krijes, neobicni stvore,
u nabacanim slikama prvog svijeta
koji kao oltar obilazim, cistim,
i branim od svijeta u prolazu!
Nema te u herbarijumu s mrtvim liscem,
naslonio bih glavu na sto i plakao
nad jagorcevinom, kukurijekom i borovnicom
cije se lisce osipa kao grobljanska zemlja.
Zasto ne pokusavam da procitam
brojeve na vodomjeru pod kojim spavas
iako sam zbog toga legao na travu,
kao onog dana u sumi, pokraj rova,
na susanj u kome su bile sve price
preko kojih ces nemarno preci
odlazeci u svoj meni neznani svijet.

HIMNA SUNCU

O Sunce, hoces li i danas obasjati moju dumacu,
skrajnutu od svijeta, daleko od puteva,
s tri osojne i jednom prisojnom stranom?!
Sta god da taknem, sve je kost i led,
sve siljak i ostrica, do srca mog sto posustaje.
Koliko li si samo puta, nepogresivo Sunce,
vracalo stvarima njihov zemaljski lik,
i moja je ruka, moja koza i tijelo
dodirivalo, obuhvatalo, upijalo
bez straha od rana, bez pogodbi
gdje bi moj potpis odmah prokrvario.
Suse mi se oci, gledam visove;
jesu li svjetliji oni tamo hrastovi
gdje su se nase svinje hranile zirom -
dok su preci lezali u hladovini
okrenuvsi leda dolazecoj zimi.
Hoces li, bar jos danas, kao hljeb
kog bih skvasio u vodi ako se otopi
led kojim je okovano sve, biti dato
i nama, mada smo mozda sve
suprotno zasluzili.

© 1999-2006 Ranko Risojevic, risco@blic.net
Sva prava zadrzana