GOSPODI POMILUJ

 S nekim govoriti moram, Gospode -
svi smo jednako živi, ovdje i sada;
zemaljske larve svoj sitan račun svode,
jedini i skroman dobitak je nada.

Uz nekoga se lakše pati, Gospode,
makar se ljubav ovdje i ne spominje;
Riječi nad nama, tajni govor vode,
kojom korača Sin, ostalo je inje.

Ne cjelivam Ti ruku, višnji Gospode,
niti sad padam ničice na hladni pod,
sve što ovdje jesmo, brzo će da ode,

u jeku, u dim, u hladni drveni brod
što u zemlju tone. Riječi othode
nekome gore, Gospode, čiji smo rod.

KOSTAJNICA

Tu se sastaju dva svijeta, istine
dvije i svezani miruju, tinjaju
u čvoru. Šta će se opet s padine
spustiti na njih u svom opakom sjaju

i zavladati, gluvo za punoću
u kojoj raste i plodi se vas svijet?

Šta će opet strašno, s rijekom, noću
urlati na život i kržljavi cvijet?

Una, riječ. Granica, brda, riječi.
Među njima djeca, bauljaju, riju.
Tamo, eno, gledaj! Pritisni i gnječi,

možda će mošt poteći. Blagu rakiju
u vodu saspi! Opija bol, čereči
dušu. Sve bubnja i slavi Istoriju.

KESTEN U PARKU

Od iskona pamti ta nebeska krošnja,
sve sablasti naše, zemaljske i ljudske;
ispod nje je prošla opet neka prošnja
u kojoj su mjesto ljudi prazne ljuske.

Ko je bio začet, koga su tu klali,
u noćima koje sin kroz snove zove?
Ko tu sada sjedi, samotan i mali,
bez misli, bez nade - svirala od zove!

Na klupi se samo smjenjuju starice;
glave obmotane svojim tamnim rupcem.
Pred svaku ja kleknem - čije je to lice

koje ću krstiti nevinim poljupcem?
Zna li ova krošnja šta snuju krtice
dok cvjeta moćna obasjana suncem?

PONOVO DJEČAK

Ponovo imam deset godina,
tijelo što bubri i poziva;
i imam svoj svijet koji trina
vremena posipa i sakriva.

Izvirujem prema budućnosti -
hoće li me neko prepoznati
od onih koji su u milosti,
a nisu mi ni otac ni mati!

Ponovo jesam prečista suza
na licu ove opšte tamnice.
Ne ište ona ništa od Muza

dok prikuplja skute haljinice
što joj skroji od buna i uza
jeka voda po licu zemljice.

SVEOPŠTI ŠAH

Sve je ovdje nevidljivo i sveto,
sve u saglasju snage i volje:
d4, ako je misao kao dlijeto,
inače e, f...Gdje se rubi polje!

Sve spolja tiho, dok unutra trešti;
naglo gejzir šikne i sve poplavi.
Za ovom pločom sjedili su vješti
i sjekli vladare u najvećoj slavi.

Sve će se ovo ponovo da desi
u zavjetrini vremena iskisla
dva su čovjeka - sleđeni osmjesi -

i voda naokolo. Neka tuđa čisla.
Vojsku nam neće usmrtiti grijesi
već sjajna zraka neshvatljiva smisla.

NE DOTIČI ME

Ne dotiči me više ničim;
nježne su, kćeri, tvoje ruke,
ko ovo kamenje ja ličim
na očaj Tvorčeve poruke.

Ne čitaj mi pjesme o nadi,
koje isti nesrećnik piše;
strava jednako svoje radi
kreše mladice i krv siše.

Nema ni preda mnom vidika
sa koga bi pogled pukao,
samo i dalje ista slika:

brat na brata nož isukao,
noć je prepuna ljudskog krika -
a sve sam tako pomno tkao...

MEDITERAN

Svako mjesto tu je sunčev jedini dom
koji je ono gradilo po liku svom.
Svaki čovjek tu je pečen na svom školju,
sam pred morem - zdjelan pjenom i solju.

Svako podne tu je glasnik svoga pakla
koga se nije ruka Gospodnja takla.
Svaka riječ tu se otkida iz groba
k sebi da primi starog i novog roba.

Svako je sve, bit koja se ne mijenja,
između istog takvog, rat i doziv zvona,
stalni okršaj valovlja i stijenja.

Čovjek se tu klanja moru od iskona
zagledan u sjenku onih pokoljenja
s brodovljem što jezde rubom nebosklona.

LAKO I TEŠKO

U mraku se grle dvije ruke,
u snu jedna s drugom razgovara,
plaču, luduju k'o seje zloguke
okolo mene, bludnoga oltara.

Onda se sve raspne u jasni čas;
rastavljene provešće novi dan.
S koje je strane pravi danas tas?
Teško i lako gdje imaju stan?

Žive za noć, o njoj se ne zbori,
ona im je milost od Gospoda -
kom zabrani a kome otvori

put do srži; da se sjete zgoda
što blijede kad se bliže zori

- jasnost će tajnu đav'lu da proda.

SAMOĆA

Zašto je svako tako beznadno sam,
u svakom trenu, bilo šta da radi -
ubija, rađa, veliča; mek ili kam,
u mržnji, bolu, grozi il' nasladi?

Dok se nadima od moći, ponad svijeta,
ne vidi li, u uglu, gdje ga čeka,
mirna i moćnija od hiljade ljeta
dragana, Samoća, odsad dovijeka.

Zašto se ne izuti kraj vode, muk
da naraste do rasprsnuća; mir
da zri jer je jedini nam utuk

za vaseljenu i njen zreli čir
čiji smo čas porod, čas hudi huk
u dubravi ovoj - sveg očaja zbir.

CVIJETNO POLJE

Spokoj kraj izvora, romor i hlad,
okolo mir, zvuk vjetra, huj rasta;
korača kosac, iščekuje ga glad
ali tu nema doma, nema ni hrasta

očevog. Samo beskrajni polen i prah,
toče razgovor, s kim i ko zna rašta;
odakle ga suču, s čime snaže dah?
Ničije nije da se jada i prašta!

Ali se ne plaši, zvoniće dubrave,
kosci će klepati i mrijeti otkosi,
a tvoje bilo, radost u dnu strave,

sjetiće se učas, šta si, ko si -
tu, u jutro nijemo, koje ukraj jave
zove pčela, da se izgube u rosi.

VIŠNJIĆ U BANJALUCI

Braćo, moje je da pjevam, redom svima,
ono što bi da čuju i što sam smislio;
otkako sam slijep, ja idem poljima
na kojima je pređe duh mnogijeh bio.

Znam tu sve, što je u kolijevci zrilo,
da ga slijepac pjeva, da njim slavi.
Moja je pjesma samo od predaka šilo
kojijem bodem žive. Leže na otavi

i nebo zovu da im bude zalog sreće.
Sad vidim bolje, nebo se više ne glasi,
njegov trubač slavi rosu i drveće,

a nas ostavlja jadnima nama. Uzdasi
ne vrijede, njima se prikloniti neće
budućnost onoga što se mlađan gasi.

SVETA TEREZA AVILSKA

( stari zaboravljeni sonet)

Ništeći me, tijelo mi izvijaš u luk,
hitni me, ponesi u ambis, bol i vaj,
tu drži, tu bije bilo, obgrli struk
i kreni. Dugo da idemo. Taj put je raj.

Iz svega se rađam, nikome se ne dam
osim tebi koji me već znaš cijelu.
Ambisa je premnogo, nebesa sedam
u svakom sam naga na opijelu.

Gdje je Riječ kojom krotiš strasti?
Gdje razgovor što razvezuje dušu?
Plašim se da jednom moram pasti

i izgubiti te. Pronesi me kroz tmušu
da znam i ne znam i da sve slasti
ne zgasnu u trpku zimsku oskorušu.

VESELA PJESMA

Pjesnik ide u goste, zovu ga da čita,
u grad koji će odlično da plati,
karavan cijeli, baš kneževska svita -
jedino se pita: Šta tamo čitati?

Domaćini su mili, dobar je to narod,
ugodno bi bilo da ih obraduje,
da ponudi pjesmu kao Nojev brod
da ih skupi i da se putuje, putuje.

To što je neko u zatvoru nevin,
ili što se vara kupac u dućanu,
pjesnik je okačio o svoj klin

i popeo se na zelenu granu.
Treba ipak vedro život da se gleda,
zlo će samo pasti, nije greda.

PREJEDANJE

Ujutro, u podne i uveče,
u ždrijelo odlaze tovari;
pojede se sve što se ispeče
i za stolom odmah svari.

Ludo je zanosna ova hrana;
živim za slasne zalogaje -
njoj poklanjam krunu svoga dana,
ona se meni cijelim bićem daje.

Nijednog trena ne biti gladan,
ali ni sit. Uvijek usred jela,
kao vitez na dugom pohodu.

Srećan dok jedeš, omamom svladan,
hram si napravio od svog mekog tijela,
i tu osjećaš jedinu slobodu.

SONET O RADOSTI

Raduje se duša moja,
pisao je stari pjesnik.
Koja duša iz pokoja,
kog uzdaha to je vjesnik?

Duša sva u ožiljcima,
više očaj nego duša,
dva tijela u poljupcima,
koje usud il? Bog kuša.

Raduje se moje tijelo,
pisao je jednom neko,
a sada se i to svelo

na porugu što je rekoh,
svemu što je odoljelo
i od čega već utekoh.

SMRT U LJETO

Umrijeti treba po lijepom vremenu,
na izlet prijatelji da dođu lako
obučeni. Opušteni uz drusnu ženu -
preko ruke da nose samo tanki sako.

Da čavrljaju, ko ptice u krošnjama,
ponešto o tebi, mrtvi prijatelju,
s osjećajem snage, dolje u mošnjama,
mjereći travu k'o ljubavnu postelju.

Tako se valja presliti u šapat -
sve nestvarno da bude, kao sinteza,
i da slavi što neće skapat.

Vidik je jasan, eno treperi breza,
ti si otišao umoran malo spat,
sahrana je scena sa ženinog veza.

BOL

U svemu je bol, vrelo, pravi izvor,
rukujem se s njim, spavam, ustajem,
tijelu je on pravi, moćni govor,
sebično ga čuvam, nikome ne dajem.

U čvoru, u dasci stola, gdje je šaka
očeva ležala, nož bio i ranjika*
sa jelom; u žaru i sa dna mraka
zuri na mene. Trči! Bode strnjika

i to te čini svojim. Blago tebi!
Ne obuvaj se, ne odriči tog bola,
ne možeš biti gospodar u Tebi,

a ni čuvar svog zavjetnog stola.
Od tih srsi tijelo ne trebi
već ga hrani, lutko iz ginjola.

-------------------

*) posuda (lokalizam)

ŽENSKA LJEPOTA

Kud one idu, s mirisom ozona?
Dodiruju zemlju a duša strepi
tijelom koje ječi poput zvona.
Stupaju u Had, a prate ih slijepi

mužjaci. Ničemu oči ne služe,
jedno se u sve opet preobraća;
ruka će ubrati ponovo ruže
i pokriti zemlju i ljudska saća.

Idu i misle da im je vječan hod
i da se ruže beru sasvim same.
Imaju govor, ali ko im je rod

u ovo veče neke nove drame?
I da li im je potreban pravi plod
u koji će se presuti iz čame.

OČINJI VID

Tako je već sviklo, sasvim sviklo,
da gleda iznutra, kako mu je rečeno,
ne prosto - ono šta je tu izniklo -
već što je tuđim duhom zavijeno.

Ne gleda samo, slobodno od sjene
što mu dodaje mig tuđega oka,
ne sklanja se, ne može da skrene
od gospodstva prvoga uroka.

Sve iz(v)a(n) sebe, obvijeno velom
za koji misli da je dio zora
a ne ista priča sakrivena čelom

pod kojim pusta dva moja otvora
sniju očišćenje, svoj najdublji lom
u kome će se objaviti zora.

TIŠINA STEŽE

Sve je stalo, viole, klarineti,
kontrabasi; zamrlo u zrelom zvuku.
Pokazuješ li na nas, obuzeti,
ili si iz njihovih ruku

prihvatio instrument, reci -
stegnuće mraz, pucaće grane
a ti ćeš svoju dušu pripeci
zvučnoj dati, cijeleći rane

što su zinule juče. Rane baš,
a bilo je i drugačijih ishoda,
i ti ih ponovo vraćaš i slušaš.

Odbaci, sasvim prosto! Sloboda
je u tome da se sudbinom igraš.
Da sklopiš oči i da te odnese voda.

IDEAL

Sve si spoznao, upio, sve damara,
moćno što su preci nama namrijeli;
kad olovku prineseš već te šamara,
odustaješ, počinješ, i vascijeli

svijet na tebi počiva, tobom diše,
u riječ se izlije, potom u sebe vraća.
Pada suton, u tami svijetli zgarište.
U san uljuljkuju bezbrojna braća.

Djelo od hiljadu strana, čudo vijeka,
svodi se na sonet, na dva-tri stiha.
Može li grč do jutra da sačeka

ili će se rasplinuti sasvim ispotiha
u slavljenju onog što je prazna jeka
u duhu.Onog što je sjenka jasnog krika.

MOLITVA

Još sam čovjek, pogledaj moje ruke,
dva čvora, dva vriska u isposništvu,
udahni im na tren od tvoje huke
mrvu. Od mene više da ne ištu!

Sve što odlome, ili što ponište,
njih da slavi. Negdje u visinama
da budu gluve na one što vrište
u svojim malim ljudskim istinama.

Tako podobne Tebi iz drevnosti,
koji si sve, iako ništa, da sruče
pred ljude, u svoj tupoj zlosti,

strah. Jer to će da im lomi obruče
koje ne vide. Ja duh umjetnosti
vidjeh - u snu se smije i jauče.

PREOBRAŽAJ

Obično se iz ličinke, iz larve, iz
niže vrste podiže viša, čista obnova,
kojom i nevažno staje u sopstveni niz
nečega. Tu nema stvarnih i jasnih snova.

Drugačiji pokret zri u ovom pupoljku,
zov iskoni, nikako da se Sutra rascvjeta,
nego se zatvora u tamnu školjku
svijetu nevidljivu. Iz toga zavjeta

može biti drugo. Svrha promjene
ne tiče se nas, već nje. Da ne svene
kao i druge, nakon opojnog mirisa,

već da se u majci hitro okrene
i dalje hodi, ka izlazu, do visa
s kojeg se ide rubom drugog spisa.

MELANHOLIJA

Živim u sjenci davno posječene kruške,
u dumači iz koje se izaći ne može -
Gospod je u svoju službu uzeo muške,
da mu na nebu slavu i hvalu množe.

Živim u davno srušenoj kući, samotan
uz sto na koji se više ne iznosi hrana,
gledam kroz tamne prozore svoj san
nad koji se pružila samo suva grana

one iste kruške. Onoga istog avgusta
kroz koji prominu sve već prekipjelo.

Živim, samo jek bez osmijeha i usta

kojima bi se moglo ponuditi jelo
sa davnog stola. Ipak nešto osta
u svome imenu - na to ću prisloniti čelo.

HAJAMOV KALENADAR

Čovjeku nije dato da spozna kalendar
ma koliko mu bio blizu, uz sam dah.
Vječnost se ne može pružiti na dar
onima što se prebrzo pretvore u prah.

Sa zvijezda on blagosilja papire
moje. Iako sam i dalje kratkovječan
da ga imam. Sada od svih vidim šire,
čak i ono što je bio samo moj san.

Milosti mi treba, još tuđih života,
da svežem razvezane krajeve vremena
u čvor kojim neće vladati prostota

i u koji se ulazi kroz moje vene.
On je vrh smisla i ključ svih divota,
izvan naših strasti i promjena.

MRŽNJA

Ništa da ne traje, da ne sije,
ništa da ne ljubi, da ne rodi,
ništa da ne cvjeta, da ne plodi,
ništa da ne gleda, da ne grije!

Led sve da okuje, sve u Sibir
stvori, odakle se tek stud vraća,
da zgvozdi mraz i samo dno saća
a da se legu ubica i žbir!

Da se san ludih naseli u njih,
i da se pare samo psi s njima,
i da orgijanje ljeta hudih

potraje u vječnost! A u svima
da se plodi mržnja na sve! Da bih
pjevao ako riječi ima!

CIGANI

Odakle ste braćo? Kažu: Ko pita?
Jer odgovor se svakome ne daje.
Sa onog visa, poplavljenog rita,
iz propasti...Ali sve to nestaje

kad krenemo. Uvijek se rađamo
u tebi kad smisliš najbolju priču.
O njoj tek maštaš a već smo tamo
sasvim blizu tvoje kuće. U biču

ciči vjetar s polja, znamo ti želje
i ostavljamo mjesto u dnu kola.
A u velikom mlinu kosti melje

naš praotac. Najveću lomi napola
i iz nje sviralu za mrtve delje -
žive da sačuva od svoga bola.

Strana 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.