KONAČNO NIŠTA

Isprazniće se jednom tvoje oči,
nećeš vladati snom iza svakog sna ;
sve što je teklo i dalje će da toči,
sve što je padalo stići će do dna.

Kako će se svijet zvati ubuduće,
bez tebe što mu još pokazuješ zjene?
Hoće li i sunce s tobom u klonuće
ili će ponovo nebom da okrene?

Kako da pojmiš konačno odsustvo -
sve da jeste dalje bez tvog daha?
Ponovo neko da se mahnito drži

riječi koje ne mogu iskazati tačno
oblutak užasa na dnu svakog straha
koji je sam srž svega, i tu prži.

KOSOVO

Koso vo imje krsno je
Kos ovo je dom za njeg?
Ko brani samo svoje
Ko se odrekao sveg

Ko sova u noć što kreće
Kosac oštri sječivo
Kosa mu ne da sreće
Ko so u tkivo živo

Kos ovo klikće pomen
Kosov se glas tanji
Kosovo ime je znamen

Ko s? ovo naglo smanji
Ko sovi sam svoj amen
Kosovo mu svo u sanji.

SVETI NAUM U OHRIDU

Prislanjam uvo na crvenu čoju
da čujem svoje prastaro srce -
u drvetu naši preci poju
dok se živi sele među mrce.

Ovaj hram leti a mi smo olovo,
sa mislima težim od svakog kamena;
bar da jedno izmislimo slovo
srezano po mjeri vječnoga vremena.

Na mene svetac svoje uvo stavlja
da čuje novi usud nasljednika
koji drugu sliku drži kraj uzglavlja

i kruži oko drugih spomenika,
zaglušen trubama svakodnevnog slavlja
koje su daleko od ovog vječnika.

POVRATAK IZ SARAJEVA

Svaki put, noću, možda u tunelu,
sam u lupi ovog tužnog svijeta
tijela pretvorena u strijelu
ovoj tami izazov i meta,

prelazim druge pute, i daljine,
nekim drugim vozom, u svemu barut,
što jednom kao požar sine
a potom se sklupča pokajno u kut.

Svaki put, danju, pritješnjen tijelima
što su hrupila iz kamenog doba -
strujim po blatnim bosanskim selima

i skupljam darove za samotnog roba
koji bi rado bio pjesma na prelima
ili čisti lelek iznad svoga groba.

DUGI SAN ILI PJESNIKOVA SUDBINA

Kada te nema sve se s tobom slaže,
po tebi se novo imenuje,
samo da neko, hajd' ne lezi vraže,
svoju misao ne počne da snuje.

Mrtav pjesnik naša je ikona,
svaku mu riječ okivamo zlatom,
živog ćemo, k'o da je sotona,
otjerati kamenjem i blatom.

Jedino da budeš bestjelesan,
od rođenja sam duh poezije,
iz nekih vječnih istina istesan,

a da savremenost u te vizije
ne uđe; ona je tvoj dugi san
sve u lijevak gluve istorije.

SVEOPŠTI ZABORAV

Da se jednom sve prošlo izgubi,
sve što se predugo stvaralo;
da bljesnemo kao zdravi zubi
ili u zemlju pobodeno ralo;

da ležimo na suncu, kao zmije,
nas da gleda hladna vasiona,
i potom na sve da se izlije
i da se smijeni hiljade eona;

sve bi opet jednom bilo ovako,
kao ovog trena u mojoj svijesti,
sve nakostriješeno, gdje želi svako

da otme, ubije, da ti ne da jesti,
da te objesi jer si nekad plak'o,
i što ćeš možda svog Isusa sresti.

TI I JA

Sve što ja imam je u meni. Nevidljivo!
Tu se rodilo, tu raslo, odatle izleti
u svijet; tebe se dotakne i snebivljivo
vrati meni; već mi sudiš, ono ti prijeti

jer vidi, zna, stalno život mjeri
daleko od tvog stola, od kuće, čeljadi.
Sa istim duhom svijeta u pravoj vjeri.
To te razbjesni, mrziš nas, kakvi jadi!

Ne možemo biti isti, ni prijatelji;
tebi je mila vlast, dragi ti zakoni
koji mi ne daju mira čak ni u postelji.

Mene vječnost tjera da stalno zvonim,
da predem vjeran samo toj prelji
koja svijetu zbori da se tebe kloni.

U OVOM TRENU

Sve slike svijeta sada su moje,
Pigmeji, gladni, djeca i mudraci;
ogromne grane već natrule hvoje,
kroz koju svrdlaju krici i zraci.

Svi su ljudi moja tužna braća,
onaj sa nožem, drugi i još koji,
što se u potaji i bombe laća,
da uništi ono što priroda skroji.

Brišem i tjeram razdešena bića,
kojima me kuša crna duša Boga;
mrzim te usne što s istog grlića

života i bola, što iz istog roga
popiju otrovna čovjekova pića
uzeta davno iz skotskog brloga.

JESAM PAN

U međunožju svijeta vrti se frula,
sveta harmonija bije i damara,
sve je samo osjetljivost čula
i krv u licu poslije šamara.

Drhti list na tvoje udove stavljen,
žilice po njemu primaju tvoju krv,
kao veliki medvjed sada si uštavljen,
još sav u snazi, a već neznatni strv.

Vrti se frula, zvoni harmonija sfera,
protiv muzike je zemljina teža,
kako joj reći: Tvoj sam, o! Terra,

ali u ovaj čas sveti, pusti svog ježa
da bode lišće po stolu, za nešto perpera,
jer u njemu je krv još moćna i svježa.

PRVI ILI POSLJEDNJI

Govoriš beznadno poznate stvari.
Sve su prije tebe rekli klasici.
Na njihov se način tvoje čelo žari
dok se daješ otužnoj tragici.

Koji klasici, pitaš odmjereno,
reci mi prvog, onog što izmisli
sve ovo, ako je nešto stvoreno
iz ničega - a drugi su se stisli

oko vatre, da brane goli život.
Koje je slike vidio taj Prvi,
ne prešavši svoj prag ni plot,

slušajući vrenje samo svoje krvi,
dok odasvud hrli izdajstva nakot
da u njemu originalnost smrvi.

DJEČIJE RUKE

Otvorene sve da prime,
da vihore u beskraju,
crvene se usred zime
i pocrne već u maju.

Čeka li ih tamo neko
gdje su mnoge ruke skrite?
Ili su već predaleko
od zaklona i zaštite!

Kome će se prikloniti
kad otkriju da sve bode
i da prži bez prestanka?

Na šta će se osloniti
nad kazanom vrele vode,
u sutonu od uranka?

U ZATVORU

Zbog boje onog usamljenog oblaka
život je moj tako jedinstven -
u zemlji ose, ova večer mlaka,
pjesma slavuja, svaki glas i sjen.

Za mene se lijepe, bude me
iz tuge za svijetom izvan zidova
svako jutro, slavim lijepo vrijeme,
svoj (njihov) vrt, vrt mojih snova.

Premještaju me, vode a ne znaju
da sam sobom nosim iste prizore,
svijet ozaren, sasvim sličan raju

koji vješam za tvoje prozore,
čim progledaš da se otvaraju -
krevet će ti zapljusnuti more.

SVEOPŠTA MUZIKA

(Malerov svijet)

Ječi i bruji do,
jezero huji,
sasvim sam i go
čovjek u oluji.

Lomi se grab i hrast,
bježe već igrači,
tek u prasku se strast

preda mnom svlači.

Nije ona samo jeka,
spoj grča i slasti,
već dugi niz leleka

u čvrstoj vlasti
istinskoga grijeha -
tu će se razrasti.

LJEPŠA BUDUĆNOST ILI SONET O BUDALAMA

Ne treba brati - samo ulazi u usta,
slatko i krupno, sa medom unutra,
i sa širom što će hranjiva i gusta
zaliti stolove čim nastupi sutra.

Ne treba misliti - samo će se svesti
na svrhu i nadu za samotne ljude
iz čije će se umirene svijesti
odagnati muka stare dvorske lude.

Ne treba ništa - jer će svrha svega
svita u čestice svemirske prašine
nad našim danom da svemoćno sine

na vrhu nekog usamljenog brijega
s koga je nestalo djevičanskog snijega
i od kog smo juče makli u daljine.

USPOMENE

Smijeniti ih neće nikada neke druge,
ma koliko se sve oko nas upinjalo.
Miruje podne, sunce iznad pruge
i umorno tijelo što se dugo uspinjalo.

Ono samo, tu gdje će početi vrijeme,
ostavlja li ili će uzeti sve poslije;
šta nosi, šta spušta, razvezuje breme
iz koga će vaditi riječi. Kiša lije

a oči sasvim prazne vide isti prizor:
Onu stanicu, podne, mir svog djetinjstva.
Čak i ako otvori svoj zakovani prozor

zvuk se ne probija iz tog sirotinjstva.
Dan po dan razvezuje onaj davni čvor
i traži svoja buduća velika iskustva.

RAŠČIJAVANJE

Baš kao da sam od perja, što i jesam,
biću raščijan, rastavljen na latice.
Prije ili kasnije, okončaću pjesan
i svijet pogledati - beznačajne trice.

Sasvim spreman, kao borac ispred ringa
ne podižući ruke na odbranu, miran,
gledam kud me je vodila siringa -
jesam li zaista Tvojim zovom zvan?

Ahil se svojim prošetao svijetom,
sjetan zbog onoga preobilja moći,
jalan na ptičicu obdarenu letom.

Nešto ipak čini, nešto, potom poći
sav napet i dalje, poći moćnim kretom -
sve da ostane, u najcrnjoj noći.

PUNJENJE ILI ČETIRI PITANJA

Otkada? U šta se slaže taj naboj
koji će u trenu otvoriti zasun
i izaći van? Kad se desi pravi spoj
čega i čega, biće u vrtlogu čun.

Odakle? Ako kljun onoga gavrana
što je utrobu Prometejevu pojeo
mora biti i drob, krv i rana
da bi u kost, u moju tamu sjeo.

Zašto? Ovaj trun što je uz kraj
u rasporedu snaga ove vaseljene
da vidi oko nadneseno nad beskraj!

Dokle? Već kad su riječi primljene
u slikama upotrebiti ih pokušaj
ili si ništa, tek drhtaj bez sjene!

PJESNIK SKENDER

Gdje god da zavirim, kao jurodivi -
ruke i tijela što se ispomažu,
kamen i čovjek, na pustoj njivi,
jedan drugom dugi spokoj važu.

Na Golgoti puže, s kamenom na sebi,
uz Ararat vuče, nije za njeg let,
vidim jasno šta to na kamenu lebdi:
Na Paležu pjesnik nad papirom raspet.

Oduvijek tako, od čiste ništice,
na kamenu ruka svoju dušu kleše,
sve se jasno vidi, točak i žbice,

trava od zdravlja i znaci preše -
da se jednom virne i preko ivice
koju načiniše ustave i breše.

PJESNIK ILI GOSPODAR

Kao vlasnik prostranih polja,
sanjiv i mazan, jak u struku,
na brijeg si stao; božja volja
na sve će tvoju spustiti ruku.

Božja i tvoja, čedo iz dubrava,
što plodiš trs i moćne junice;
šta si zapravo ti, vječna trava
što izbija iz kamena i crnice?

Da li si ikada naspram samog sebe,
kao ravan sa ravnim, moćan sa moćnim,
jer obična duša groznicom zazebe,

kada se sučeli sa tim čedom hoćnim,
koje sve porodi, o sve se ogrebe,
u bijesovima čas dnevnim čas noćnim.

PITANJA SAMOUBICI

Ako se već vješaš, sam u svojoj sobi,
potrudi se da shvatiš mene što ostajem,
obilježen sjenkom tvoje kobi

u zavadi s paklom i sa rajem.

Osmotri bar voćku sa našim kalemom,
tu su još otisci naših vrelih duša,
kao dječja lica uprljana džemom
ili na štaglju ležaj: sijeno i komuša.

Odloži odluku, zbog zala i graje
koje smo vremenu dali u naslijeđe,
na jedini peron putnički voz staje -

ti ipak odlaziš, stuštio si vjeđe,
grliš prvu ljubav koja tu ostaje,
grliš samog sebe, odabacuješ pređe.

OPROŠTAJ

Moć opada, tanji se tvoj sjaj,
iz ruku ti uzimaju olovku,
hitro prste stežu; praštaj,
daj sate rijeci i plovku!

Gle, tren za trenom te prati,
duž rijeke, putem i zrakom,
neke sjene, otac i mati,
zmija, ruj žita sa makom.

Neka, svi opisi su glupi,
tanka je moć nabrajanja,
vjetar se sjeti i skupi

radost obalskog granja;
kad se prene i propupi
svrha će biti daleko manja.

PRECI

Šta je tu važno, lik ili uspomena?
Sjećanje il? priča sa bezbroj imena,
glas o pravdi, o slavi, ili cijena
za sve to, mrlje na slici vremena?

Koji se sjaj otuda k nama sliježe?
Odbljeskuje li strah u neke večeri,
kada krvnik s pomagačima iz veže
na djedu go vrat svojim nožem mjeri.

Ili iz nigdine, sam sve vučeš snova,
na gumno gdje već dugo ne vrše niko.
Neka nebo gazi, neka se obnova

zbude. A čemer, a umor, moja diko,
čija imena da nosi? Duša od olova
ne pliva, ne leti. Ko ju je odvik'o?

MLADI JOVAN

"Posle dobrog ručka i perfidnog vina"
J. Dučić

Knez putuje, sa sobom vodi vrijeme,
s njime šušori, za njega u najam
uzima jezike, pod njim je sljeme
svijeta gdje davno vladaše Hajam.

Beč, Dubrovnik, Petrograd, Pariz i Rim -
nogu pred nogu, bira on riječi
otmjene. Balkan je sada morni dim,
i neka ga. Gluv je za to što ječi

ropski. Samo ljepše i otmenije,
neka pristupi bliže; ne živi se
vječno. Na koga to muza sad lije

nektar? Zar Duka ne nudi irise,
šum vjetra u smrekama? Otmenije
je tamo - žudi im grud i mirise.

VRELO

Iz stijene, iz zemlje, odasvuda,
ako je tako negdje narečeno,
rezultat čije moći, volje i truda,
prosvrdla do nas vodeno vreteno

i krene dalje, tokom kojim mora,
put druge vode, drugačijeg toka,
kroz vrleti, pustoš, dah prozora
u kome se vidi i san oka.

Okovanom ledom prilazi mu zvijer,
žedna poslije neke strvine,
i tvoje oko, čisti sijer

sreće se s njom; od prvine
isto dišu, isti im i smijer;
samo da zažubori, da prosine.

LEŠEVI

Rasuti po brdu, u šumi, u polju,
plove rijekom, lete nebom, trunu
u šipražju, suše se na kolju,
neke slažu u vrelu furunu.

Isječeni na kriške, kao slanina,
vezani žicom, kovani ekserima,
zgomilani podno rodnih planina
izbušeni mecima i gelerima.

Imali ime, porodice, boravišta,
prijatelje, livade i sela,
sve je s njima sada jedno ništa.

Čak ni žiška u srcu pepela,
čak ni jecaj hladnog konačišta -
samo Amin opštog Opijela.

KOČIĆEV TRIPTIH

1. Mesija

Svaka je tvoja riječ moćno zvono
čija se jeka u sve nas probija,
jerbo si ti sam mjed kojom ono
ječi i od koga zvoni istorija.

Svaka je tvoja riječ ogledalo
u kome su naši mrtvi na broju;
kao u Nojevu barku sve je stalo:
ljudi, stoka, šuma, sunce na prisoju.

Svaka je tvoja riječ zavjetna truba
iz koje se ori opšti neposluh;
za meke uši melodija gruba

kojom se glasa tvog naroda duh
uplašen da se od Zapada ne oguba
i da ne omrzne svoj rod, vino i kruh.

2. Riječi

Kada bi mogao, mladi volšebniče,
sve riječi koje Kočić ikad reče
povesti sa sobom i stići uveče
u Stričiće, gdje na njih još liče

neka lica, blago, možda i šumarci,
u drugi bi svijet ušle tvoje oči
i drugu bi pjesmu počeo da toči
vrutak krvi koga sakriše ugraci.

Tek tu bi shvatio ovoga uznika
što je po Beču lutao izgubljen,
sam u mnoštvu samljih prolaznika,

njemu mrskim jezikom oblijepljen
jezikom svjetski velikih pjesnika,
u blato svoga Zmijanja zaglibljen.

3. Pismo iz duševne bolnice

Brate moj, koliko smo stari?
Svijet se mene odrekao, rode!
Isparavam se, treperim u jari,
na kamenu malo zaostale vode.

Ja danima ovdje tražim svoje riječi,
kriju ih od mene u formalinu;
mrtve, lude, pale su u sječi!
Hoće li i one uljeći u brinu?

Kako da ugledam još jednom sebe?
Kako da čujem zdravo smijanje?
Ko na mene misli, ko i dalje zebe

hodeć lagano, po brazdi, kao sijanje?
Slušam tišinu, nešto stalno grebe
i šapće: Hodi, čeka te Zmijanje!

Strana: 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.