"Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
Taj sanak senke, il´ ta senka sanka?

(Ujević, Vedrina)

Od zemlje potiče dah i krv, odakle potiče duša?

(Rig-veda)

PRIČA O DUŠI

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, kaogod i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, raziđemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti - Bože sačuvaj, moja mi je duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu.

Ali, ponekad je upitam, šta si ti, dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti - de, ne duri se i ne plaši se , ovo nije ništa lično.

Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili.

Kako je ona, moja i tvoja duša, čitaoče moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava. Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost. Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je, prijatelju moj, poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti?

Hajde, pogledajmo to izbliže, služeći se onim što smatramo da bi mogao da bude zdrav razum, potom i lektirom, ponekim retkom drevnih i modernih mudraca, eda bi se vidjelo kako mi ovdje ništa nismo izmislili, jer se ništa izmisliti ne može, davno nam je to objašnjeno.

Neki krajevi ovog svijeta, neke zemlje mislim, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj, rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi.

Moju i tvoju dušu, plemeniti čitaoče.

*

Duša: Plašim se da pokušavaš nešto izvan tvojih moći, tvoga znanja, pa i poslanja.

Ja: Šta to, dušo?

Duša: Hoćeš da budeš propovjednik, onaj koji se bavi dušama samo da bi ih popravio.

Ja: Ne, dušo, nije mi to namjera. Pravi propovjednici su zaista rijetki, ali ja ne znam koji su njihovi motivi. Propovjednika sam se uvijek plašio. On propovijeda samo jedno, smatrajući sve ostalo blasfemijom. Ali, treba se plašiti i onih koji su vješti u ubijeđivanju a nije im pri tome važno da li slušaoca ubjeđuju u istinu ili laž, važna im je samo njihova vještina kojoj se dive i u koju beskrajno vjeruju. Ne, to neću.

Duša: Pa šta, onda, želiš?

Ja: Da te upoznam, ako mi dopustiš.

Duša: Zavisili li to od mene? Šta da uradim?

Ja: Da mi se otvoriš. Nemoj da se skrivaš iza svojih bezbrojnih velova, pusti me da te vidim do kraja.

Duša: Plašim se da se ne zalediš kada sagledaš moje pravo lice.

Ja: Neka, dušo, iskrenost je bolja od laži.

Duša: Dobro, dobro, ostavi se velikih riječi, njihovom upotrebom nećeš stići do mene. O iskrenosti i laži govorićemo kasnije.

Ja: Zašto govoriti?

Duša: Zato što bez moje pomoći ti nećeš otići dalje od početka, pače jedno nespretno. Evo, pružam ti svoju nevidljivu ruku, uhvati je. Jesi li je osjetio?

Ja: Jesam, jesam, zaista je čvrsta.

Duša: Ne plaši se, ovo nije ugovor sa đavolom, ali ni sa Gospodom, ti nisi ni Faust ni Mojsije, ali ni ja nisam Vergilije, ma koliko bi ti volio da si Dante. Ti si ono što ćeš otkriti da jesi, alhemičarski spoj mene i tebe. Idemo!

Ja: Reci mi samo još ovo. Jesi li ti duša ili duh?

Duša: Hm, prerano je to za tebe. Ostavimo za kraj odgovor, ili samo pokušaj odgovora na to nimalo lako pitanje.

*

Ja: Zašto se sve oko nas tako potresa, kao da je zemljotres, i mijenja naočigled?

Duša: Zato što je napolju rat. LJudsku dušu ništa tako radikalno ne mijenja kao što to čini rat.

Ja: Zar i tebe, moja jedinice?

Duša: I mene, naravno. Zašto bih ja ostala pošteđena tih mijena.

Ja: Jer bi trebalo da si iznad tih ljudskih pretjerivanja.

Duša: Vidim ja da ti o meni malo znaš. Budi strpljiv, čekaju te još veća iznenađenja.

*

Tako smo se spustili u prostor duše, gdje je smješteno bezbroj prostorija nejasnih zidova, ali ipak odvojenih jedna od druge. Iz jedne se prelazi u drugu, pa u treću, ali se taj raspored i mijenja, prostor se otvara i zatvara, naprosto diše, kao živi organizam, iako ne znamo odakle sve to izvire i dokle domaša. Gdje su granice ovog lavirinta koji se zove duša i da li je baš sve to duša? Možda je to samo ljuštura u kojoj se nalazi duša, koju ću na kraju upoznati. Zbunjen, ne bih znao bez vodiča da se pokrenem, ali ko da me vodi, ako ne moja vlastita misao, ili promisao, naprosto neki zov da se ide u nekom smjeru, pa ćemo vidjeti, jer je duša odjednom zaćutala, pustila me da tumaram, možda će mi se kasnije i javiti.

Zaboravio sam na vrijeme, izgubio predstavu o smjenjivanju noći i dana - lutao i lutao, čitajući natpise na sobama kao u muzeju.

Na kraju me uhvatio strah.

Strah od nekih soba, je li moguće da u mojoj duši ima takvih mjesta, usnulih čudovišta, zaleđenih opačina? Neka i vapiju da se oslobode, kao kod Baš-čelika, koji je više priča o ljudskoj duši nego što je bajka o nekoj tamo osobi, odnosno čudovištu.

Čovjek odbija pomisao da u njegovoj duši žive takvi monstrumi, odnosno da ima nekog traga od njih. Ali oni jedino i žive u duši, u memli i smradu nekog njenog zatrovanog dijela. Samo, uvijek je pitanje odakle je došla zatrovanost.

Duša: Zašto stalno nešto brojiš, ćuti i gledaj.

Ja: Zato što mi je to zanat. Moram da brojim i da kvocam, kao kvčka po bunjištu.

Duša: Hoćeš da kažeš kako sam ja bunjište?

Ja: Bože sačuvaj, tek sada otkrivam što si ti, draga moja.

Duša: Slijedi svoju učenost, čitaj knjige. O duši je napisana biblioteka različitih knjiga, ozbiljnih i neozbiljnih, prozračnih i tamnih. Dok si čitao, slijedeći neku svoju misao, ja sam pamtila ta mjesta, vrati im se i poveži ih.

Ja: S čim da to povežem?

Duša: S ovim što si vidio. Mislio si da u tvojoj duši nema ni mržnje ni straha, ni ravnodušnosti, nego samo ono što je dobro, humano, pomalo melanholično.

Ja: Zašto mi ne dopustiš da otvorim vrata tih soba, da se suočim sa svim bez obzira da li je dobro ili loše?

Duša: Zato što se jednom otvorena vrata teško kasnije zatvaraju. Zar nismo spomenuli Baš-čelika, a ima i drugih čudovišta, sva su ona potekla iz nečije duše. Ali, pokušaj da ideš dalje.

*

Odakle potiče riječ duša? Seele (duša), kao i englesko soul, gotsko sainjala, starogermansko sainjalo, etimološki je srodno sa grčkim aiolos, što znači: pokretno, šareno, sjajno. Grčka reč psiha kao što je poznato naziva se i leptir. Saivalo je, s druge strane, srodno staroslovenskoj riječi sila, snaga. Je li, onda, Selle isto što i pokretačka sila, životna snaga. Prema tome, ima li iko bez duše?

Latinski naziv animus, duh i anima, duša, je isto što i grčko anemos, vjetar. U gotskom srećemo istu riječ kao us-anan, izdisati, a u latinskom an-helere, teško disati. U staronjemačkom spiritus sanctus je prevođeno kao atum, Atem (dah). U arapskom je rih, vjetar, ruh, duša, duh. Sasvim sličnu srodnost imaju grčko psiha, koja je u vezi sa psiho, dihati, psihos, svjež, psihros, hladan, i fiza, mijeh. Ove veze jasno ukazuju kako je u latinskom, grčkom i arapskom naziv za dušu blizak sa predstavom ustalasanog vazduha, ?hladnog daha duhova?. Zbog toga najvjerovatnije i (primitivno) shvatanje daje duši nevidljivo vazdušasto tijelo.

I još ovo, radoznalče moj, duh, njemačka riječ Geist, je davno već označavala neko nadzemaljsko biće, u staronjemačkom i anglosaksonskom kao gast, što će reći nešto suprotno tijelu.

Učeni Kluge kaže kako osnovno značenje riječi nije sasvim sigurno, ali ipak ima neke veze sa staronordijskim geisa, bjesniti, sa gotskim us-gaisyan, razjariti nekog, sa švajcarskonjemačkim uf-gaista, biti van sebe i sa engleskim aghast, uzbuđen, ljutit. Hoće da se kaže kako nekoga povremeno zajaši đavo i spopadne ga bijes.

*

Napokon, kada se sklope sve knjige, zatvore oči i ispod tih lakih kapaka potraži misao, slika i značenje, dolazi se do saznanja koja idu iz svijesti, podsvijesti, duše i tijela, naprosto odasvuda. Tada prilježno, kao vješt pisar, samo bilježim. Zabilježeno dajem drugima, neka provjere i sebe i mene, samo to i nisam samo i baš ja - ima tu koječega.

Zapravo, dušo, ipak sam ja tvoj pisar. Onaj koji pokušava da bude čak i sistematičan, čak i analitičan, dok je u suštini samo višestruki osluškivač i zapisivač.

Duša: Budi moj zavodnik, dragi, zašto bi bio sam pisar. Očaraj me, potrudi se da poželim da zablistam. Kao što bi se iznenadio da vidiš svoj mrak, tako ćeš se iznenaditi i mojom ljepotom. Hajde, mili, idi dalje.

*

Evo prvog zapisa, u kome smo tek na vratima unutrašnjeg hodnika, ulaza u lavirint, dok se još ne vidi ništa od tog beskrajnog prostora.

IMAMO LI JOŠ UVIJEK DUŠU

Na osnovnu čitanja, življenja i ratne patnje, uvidio sam, čestiti moj čitaoče, da je apstraktna imenica duša, koja se uvriježila u naš svakodnevni rječnik, naprosto izvan određenja.

Bezbroj je umnih ljudi pokušalo da odgovori na jednostavno pitanje: Šta je to duša? ali svi su odgovori ostajali u ponečemu manjkavi, nedovoljni, suviše suvoparni. Niti jedna pozitivna nauka nije do danas pružila pravi odgovor na to jednostavno a teško pitanje, naučnik kao i prosti seljak jednako su začuđeni pred neodgonetljivim pojmom ljudske duševnosti.

Nije li, zapravo, riječ duša jedan od onih pojmova koji se, poput Boga, definiše samim svojim imenom. Dakle, na pitanje: Da li postoji duša? odgovor može biti krajnje jednostavan: Postoji, čim ima ime. Ali nećemo se zamarati definicijama, ovdje je riječ o svakoj odrasloj osobi znanom pojmu.

Antički ideal bio je ravnoteža tjelesnog i duhovnog. Govorilo se o zdravom duhu u zdravom tijelu. Duh je, smijemo li se pjesnički izraziti, ono što stanuje u duši, što je ispunjava. U ime tog proklamovanog zdravlja, mnogo je djece koja nisu odgovarala tim "postavljenim normativima" bačeno sa stijene u provaliju. I kasnije se čovječanstvo uvijek nije moglo da pohvali (pravilnim) odnosom prema onima koji nisu imali zdrav duh u zdravom tijelu. Tek je vrijeme romantizma ispravilo tu nepravdu. Bez obzira na Geteovu strogost - romantizam je bolest. Možda, Majstore, ali i on potiče iz duše i njena je djelimična slika. Ali, kasnije ćemo stići do lakših i težih dušinih stanovnika i posjetioca.

Psihijatrija je cijelu oblast ljudske duhovnosti uzela pod svoje - govori se o zdravom i bolesnom u ljudskom duhu. Opisuje se prvo zdrava, potom bolesna osoba. Zdrava je ona koja na spoljašnji svijet reaguje na opštepšrihvaćen način. Ukoliko ta reakcija izostane, riječ je o devijantnoj, bolesnoj osobi.

Zavisno od psihijatrijske škole, psihička bolest određuje se a potom i liječi na različite načine. Danas nismo savim sigurni, kaže nam ova nauka, šta je zdravlje a šta bolest u duhovnoj oblasti. U šta smo onda sigurni? I čemu takva nesigurna nauka?

Duševna bolest u savremenom zakodnodavstvu često prestupnika oslobađa njegove krivice - zločin je učinila neuračunljiva osoba. Neuračunljiva za šta? Tuču u kafani, na ulici, ili rat? Ili, ako to nije učinila ona osoba koja se zove tako kako se zove tuženi, ko je učinio? Neko njoj stran, nepoželjan, neprijatan - jednom riječju, onaj koji joj ne želi dobro. Neko ko se uselio u njenu dušu, zaveo je, po-bjesnio, demonizovao. Jeste, riječ je o demonu, anđelu zla, onome što ne želi više da izađe iz te osobe dok je ne uništi.

Bezbroj filmova snimljeno je o najrazličitijim strašnim zločinima koje su počinile psihički bolesne osobe. U Americi kao da drugih filmova i nema. Izgleda da anonimni gledalac uživa u prizorima kada duševni bolesnik na najrazličitije načine kasapi jadne žrtve. Nisu li obožavaoci ovakvih fimova potencijalne ubice i saučesnici zločina. Ali po tome današnji čovjek nije otišao dalje od onog mjesta gdje je bio prije mnogo hiljada godina, s tom razlikom što danas stvarnu ili izmišljenu "egzekuciju" mogu da gledaju odjednom milioni ljudi.

Šta je, dakle, s ljudskom dušom? Slijedeći nauku svoga Učitelja, apostolske poslanice govore o razlici između tjelesnog i duševnog. Kasapeći tuđe tijelo, zlikovac u stvari kasapi svoju dušu. Za njega nema iskupljenja! Ili ima? Jer Sveto pismo zaista kaže da se može stotinu puta prestupiti i stotinu puta pokajati i to će se prihvatiti. Ali to pokajanje nije isto ono koje sveštenici krvavih ruku daju svojoj dželatskoj sabraći. Kako da se prestupnik pokaje a da to bude iskreno?!

Marksizam je takođe odvojio dušu od tijela, potpuno negirajući upravo dušu. Govorilo se isključivo o potrebi materijalne ravnopravnosti. Navodno, svijet je do njih počivao na neravnopravnosti i otimačini, ubuduće se to mora promijeniti.

Ali kako da se promijeni nešto što je u biti ljudske prirode, u temelju njegovog grešnog bića? I ono što se smatralo nerazorivim, raspalo se samo od sebe - marksizam je dokinuo svoju utopiju i požurio da kaže kako se socijalna pravda ostvaruje u krilu omraženog kapitalizma. A ipak nije riječ o tome na šta se oni pozivaju! Pokazalo se da oni koji su ratovali protiv duše kao da zaista duše nisu imali, što je još jedna varka. I u njihovoj je duši stanovao samo drugi stanovnik, demon prerušen u sveca. Bože pomozi, previše ih je ako počnemo da idemo od slučaja do slučaja.

Narod je, u vrijeme opšte nepismenosti, stvorio obrasce svog duhovnog života. Stvorio svoje običaje, rituale, svoja vjerovanja, svoje praznovjerice. Bio je to jedan zatvoreni sistem ponašanja. Kao da je nepisani zakonodavac rekao: Čovječe, ako se budeš ponašao na ovaj način, sve će biti dobro. Postojale su čvrste moralne norme prenesene u narod iz Svetog pisma i drugih svetih knjiga i prilagođene vremenima opštih nestašica.

U vremenima teških kriza, vladavine tuđe vjere i tuđeg zakona, nije bilo ni sveštenstva da tumači sveta Jevanđelja ali su postojali narodni pjevači da u svoje stihove unose pouke visoke moralnosti. Za sve što je činio, čovjek je imao neophodan i dobar korektiv. Vrijeme pismenosti taj je korektiv dokinulo. Propovijedajući prosvijećenost, zaboravilo je na ljudsku dušu. Vjerujući u nauku, čovjek je poklonio preveliku vjeru sebi samome, ali ne onakvog kakav bi mogao da bude već jednodimenzionalnom, onom dakle koji misli da može sve samo ako se dovoljno potrudi. Vrijeme ga je nažalost demantovalo. Vrijeme prosvjećenosti kulminisalo je najvećim klanicama u istoriji svijeta kojima je nauka dala svoj najveći doprinos.

Zato se čovjek ponovo okreće zaboravljenim učenjima o duši i stvarima između neba i zemlje koje ne razumije. Ali ni samoga sebe, svoje mjesto, svoje nade, strahove i strepnje.

Gotovo da nema naroda i plemena koji nemaju svoju predstavu duše i njenog lepršanja ponad mrtvog svijeta. Negdje se ona seli iz jednog u drugo tijelo, ponekad nestaje u plavetnilu, ponegdje vampirski plaši žive - u strahu od rođenja, oni ipak vjeruju u sve.

Na kraju uvijek ostaje hamletovska poruka o mnogim stvarima između neba i zemlje koje smrtan čovjek ne razumije.

*

Ja: Nisam baš zadovoljan ovim što sam napisao.

Duša: Ne obraćaj pažnju na nijanse, bar zasad. Idi samo hrabro naprijed, od vrata do vrata - na početku još ništa ne možeš da sagledaš.

Ja: Ali, jesam li uopšte sposoban da bilo šta sagledam? Jesam li pripremljen za otkrića, ili ću prolaziti kao slijepac pored sveg šarenila tvoga svijeta?

Duša: Hajde, ostavi se tog mudrovanja koje je samo prerušena malodušnost. Idemo pred prva vrata.

MRŽNJA

"On je zlo učinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onima koji gaje takve misli mržnja nema kraja.

" On je zlo učinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onim koji ne gaje takve misli mržnja ima kraja.

Jer nikada mržnja ne prestaje s mržnjom: mržnja prestaje s ljubavlju - to je staro pravilo.

Ne zna svijet da nam je svima ovdje suđen kraj; ali oni koji to znaju smjesta će se okaniti svađe i omraze.

(DHAMMAPADA, ili "Riječi nauke")

"Mržnja se uzajamnom mržnjom povećava, a, naprotiv, može biti uništena ljubavlju."

(Spinoza: etika, postavka XLIII)

Da, već prva vrata i u mojoj duši nosila su taj natpis. Dugo sam stajao pred njima osmatrajući koliko su solidna. Da li bi se otvorila kada bih samo dotakao njihovu bravu? Može li ih da otvori jači vjetar što se spusti do dna duše u smutna vremena? Da, taj vjetar naprosto otvara sva prednja a zatvara ona zadnja vrata dobra. S njim nagrnu sablasti i pobjegnu harmonije.

Ali, šta je mržnja?

Ništa tako ne može da ispuni dušu do vrha kao mržnja. U dušu u koju se uvukla mržnja i tu zavladala ništa više ne može da stane. Kao da je ta otrovnica istisnula sve njene dojučerašnje stanare. Kao u pustinji, gdje je samo sunce i pijesak, sunce i kamen, tako i u duši ispunjenoj mržnjoj nema ničega osim tog samo ljudima svojstvenog osjećanja. životinje u njihovom ponašanju rukovode instinkti, naslijeđeni i naučeni, tu nema mjesta za apstraktne imenice - kako bi one mogle da mrze! Samo čovjek u ovoj tužnoj vaseljeni umije i obožava mržnju. Za mnoge ljude moglo bi se reći naprosto da su oni prvosveštenici mržnje, iako se iskazuju kao vjernici svoga jedinoga Boga.

Odakle je došla i šta hoće mržnja u ljudskoj duši?

Da bismo došli do mržnje treba da pođemo od njoj suprotnog osjećanja. Podmećući joj ono što ona nije, učinićemo da se pokaže.

Već samim svojim postojanjem, duša želi da bude otmjena, uzvišena i ljudska po svemu. Stoga su mnogi ironičari i mizantropi uzeli mržnju za bitnu ljudsku osobinu; navodno, mržnja je za čovjeka daleko karakterističnija od ljubavi. Daleko je više onih koji su sposobni da mrze nego da vole. Prirodno, treba ovdje ljubav posmatrati u onom svom dalekom pojmovnom određenju, kako je o njoj uzvišeno govorio sveti apostol Pavle, kao agape - istovremeno i milosrđe i prijateljstvo i ljubav, sve ono dakle što je davanje, ponuda i ljudskost u svom plemenitom liku. Primijetio je sveti čovjek da se čak i u njegovom malom stadu ljudi međusobno spore i dijele, da se svađaju. Stoga ih je pozvao na ljubav, onu veliku ljubav koja je davanje i samo davanje. Ni tamo ni ovamo, ljudi su uvijek bliži praktičnom, očiglednom, do čega se ne stiže prevelikim razmišljanjem.

Još i napor da nekom pokažem kako ga volim, a on da me mrzi, da me prezire, da me uništava. Ne i ne - grmi duša ispunjena ne toliko mržnjom koliko neodlučnošću da se prikloni drugoj strani. Čini joj se da od opljačkanog i osirotjelog traže i ono malo što mu je ostalo, ne više ni odjeću, nego dijelove kože. Zar da budem novi Jov - ječi nesrećnik.

I odbija to konačno, biće čovjek mržnje. Baš ga briga šta propušta, ako mu to nije očigledno.

Davati može neko ko ne smatra bitnim niti jedno ovozemaljsko blago, naročito ne materijalno. Na tragu te i takve ljubavi bio je i Alber Kami kada je napisao da se ljubav tiče samo one osobe koja voli. Ako zavirimo u svoju dušu vidjećemo da je to naprosto prevelik zahtjev za nju, ona je spremnija da prihvata nego da daje. Ukoliko i daje, hoće nešto zauzvrat, u naknadu za uloženo.

Tu ljubav postaje naprosto trgovački pojam i ništa se ne može dobiti ako se ne odredi njegova cijena. Stoga je razočaranje onih koji su strasno voljeli bez pravog odgovora na svoju ljubav naprosto strašno. Čini im se da su grozno prevareni, pa voljenu osobu počnu da mrze.

Slično je i sa svečovječanskom ljubavlju, s praštanjem, s osjećanjem da su u jednom ograničenom prostoru ljudi naprosto upućeni jedni na druge i da je potrebno u sve to unijeti više otvorenosti, više duše, odnosno ljubavi. Ukoliko se pokaže da oni kojima je upućeno naše prijateljstvo, ljubav, praštanje, pomoć, saosjećanje, dakle naša duša, ukoliko se oni pokažu "nedostojnim" svega toga, dolazi najčešće do mržnje.

Tako smo mržnju definisali kao suprotnost ljubavi, s kojom je u dubokoj vezi i koja bi jedina mogla da je pobijedi. Jer mržnja nije nikakvo konačno rješenje, vrhunac dušinog pogleda na svijet, naprotiv, ona je bezizlaz. Duša zahvaćena mržnjom samu sebe uništava. Stoga mora tu mržnju što prije da odbaci ukoliko ne želi da je ona potpuno izjede. Oslobođena mržnje koja se u njoj bila odomaćila duša je naprosto preporođena. Tek tu ona shvata veličinu ljubavi koju je propovijedalo inicijalno hrišćanstvo. Na toj liniji su i budizam i hinduizam prema kojima je osjećao duboko poštovanje, upravo iz ovog razloga, blagopočivši vladika Nikolaj Velimirović.

U svojim propovijedima Buda je isticao upravo ta dva suprotstavljena ljudska osjećanja, mržnju i ljubav, kao dva pola svemira. "Nikada se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenljiv...Živimo, braćo, sretno, i ne mrzimo one koji nas mrze."

Upravo na toj je liniji bio pravi Budin potomak, duša indijskog naroda, Gandi, kada je rekao: "Naš je svijet već umoran od mržnje." Ukoliko toga nije svjestan, svijet srlja u vlastitu propast. Kao da sa svih strana odjekuju horski refreni: Uništimo svijet! Uništimo svijet! Priželjkujući upravo propast ovoga svijeta, veliki mrzitelji iskazuju svoju neizlječivu duševnu bolest.

A ta se bolest, ako možemo da se oslonimo na Ničea, zove strah. Kako se suočiti sa strahom i ne pobjeći u mržnju?! Opet i jedino ljubavlju. Jer i mržnja i strah su infektivna osjećanja, prenose se s duše na dušu. Vrijeme rata pogoduje širenju ovih bolesti, jer je i on jedna velika epidemija straha i mržnje.

Stoga treba prepoznati na vrijeme njene uzročnike i pokazati ih prstom kao u ludnici. Eto, to je mržnja, a ono tamo, to je strah. Koliko je tek o njemu ispričano i napisano priča.

STRAH

Strah vlada svijetom. Moćan, promjenljiv, pritvoran, prilagodljiv, on je stvarni gospodar ljudi i njihovih postupaka. Sve što je čovjek do sada uradio i ono što je propustio da uradi na sebi ima samo jedan biljeg i potpis, moćnog Straha.

Strah od smrti, ništavila, bolesti, bijede širi se svijetom kao neiskorjenljiva zaraza. Strah za sebe i svoje bližnje, rođene i nerođene.

Strah prolazi prepreke, ruje ispod zemlje, leti nebesima, probija se kroz stijene i betonske zidove. Strah se uvlači ispod vrata, kroz prozore i dimnjake, u poklonima i nagradama, u odlikovanjima i snovima. Strah se spušta u vrtače i urvine, dolijeće u gradove, presijeca sela. Eto ga za trpezom bogataša, prikrada se bračnoj postelji mladenaca, liježe u krevetac s novorođenčetom. Strah težak kao vasiona, iskolačenih očiju i neobrezanih kandži.

Strah stvara države i vojske, unapređuje naoružanje i moć.

Ali nema te države i nema tog naoružnja koji mogu da zaštite od straha. Kao što kroz mermernu ploču, poslije nekog vremena, prođe nježna klica korova, tako i strah pobjeđuje sve ljudske izume i odbrane.

Od djetinjstva, zamišlja se, stvara i čuva, neki mali prostor gdje smo oslobođeni, sigurni od straha. Na tavanu, bliže nebu, u svom "čardaku ni na nebu ni na zemlji", u šumskom grmu, s vjernim psom pokraj sebe, kao u majčinom krilu - ali, avaj, i tu se tresemo, drhtimo, preznojavamo, osjećajući da jednom moramo da izađemo, da upravo taj trenutak vreba nevolja. I onaj što spava u mrtvačkom sanduku, uzimajući da se i rodio već mrtav, svaki put kad mora da izađe - drhti! Strah je i njegov gospodar.

Iz straha čovjek zaziva Boga i moli mu se. Ruke podignute put nebesa, tresu se, cijelo se tijelo molioca uvija od straha, ne moli li se on baš tom svom gospodaru, velikom i sveopštem Strahu. Umjesto da se moli Svetvorcu prema čijem konačnom sudu mora da osjeća strah, on je svoj strah uzvisio do božanstva. O jadni i pritvorni čovječe, gdje će ti duša! Jer jedini strah koji treba istinski da osjećaš u svojoj samotnoj duši jeste strah od Boga i ni od koga drugog, ni od čega više. Čovjek koji istinski strahuje od božijeg suda i gnjeva jeste visokomoralan čovjek.

Postojalo je jedno vrijeme velikog straha, vrijeme velike vjere, bilo je to i vrijeme velike i stvarne umjetnosti. Potom je vjera kopnila, ostajao samo ogoljeni strah, moćan kao ledena santa pokraj boka Titanika. Moleći se Napretku, čovjek se nadao da će pobijediti strah. Ali nada je kopnila, kopnile i mijenjale se ideologije a strah ostajao.

Čovjek se trese od bijesa i hule na Boga, klanjajući se Strahu. Izgubivši vjeru, on živi u samom srcu svog jedinog velikog Vladaoca, u sveobuhvatnom Strahu. Slušajući vjetar, čini mu se da čuje jasne zapovijesti svoga gospodara da razara, ubija, kolje i zatire. Ukoliko na vrijeme ne skoči na svoga bližnjeg, na drugog, ovaj će uništiti njega. Ruku koja hvata vrat i davi - vodi Strah. Ruku koja drhtavo ili odlučno, sumanuto, grli bodež ili dršku pištolja, blagosilja Strah. To je novo-stari idol, maestro, crni, nedohvatni Satana.

Odreci se, čovječe, Straha i rodi se ponovo u stvarnoj vjeri Gospoda svoga. Strah jeste poslan od Boga, ali ne da bi vladao, nego da bi razotkrio nosioca pakla na zemlji, onoga koji nam truje dane od rođenja i da pokaže jedini put na kome ćemo biti zaštićeni, oslobođeni - put LJubavi.

U ovom crnom času, u ovom posrnuću, otresimo se Straha, prestanimo da robujemo Nečastivom! Uska vrata spasenja svakim danom postaju sve uža; ukoliko potraje vrijeme Beščašća, ona će nam se potpuno zatvoriti. Nije čovjek na zemlji da bi zemaljskim, čisto materijalnim sredstvima osigurao sebi vječan život, naprotiv, on je tu da bi takav, budući život zaslužio. Ali terazije na kojima će se to mjeriti i ocjenjivati nisu od ovoga svijeta, njih drži nepotkupljivi vladar vaseljene. Ako nije tako, čovjeku je zaista sve dozvoljeno.

(NACIONALNI, EKONOMSKI...) BIJES(OVI)

Zavirim na jedna pritvorena vrata iza kojih sam čuo buku, kad me dograbi neka sila i poče da uvlači unutra. Vrata su se jedva malo više otvorila, tako da sam gotovoo bio spljošten kako bih bio uvučen. Ali nisam se dao. Uostalom, svakog uhvati panika kada ga neko protiv njegove volje i sasvim neočekivano pokuša da uvuče u prostor za koji ne znamo ništa pobliže - šta nas tamo čeka, prije svega. Ali, pomalo zbog već viđenog, osjećao sam da ću se teško vratiti ako uđem.

(Duša: Osjećaš li tu silu, je li?

Ja: Šta je to?

Duša: Moj, tvoj bijes.

Ja: Zašto moj? Ja nisam takav čovjek.

Duša: Idimi dođimi, kao da do sada nisi već naišao na iznenađenja. I ovo je jedno od tih. Ali, ne plaši se. )

Bijes čovjeka zaokupi naglo, kao da je gromom pogođen i on i njegova okolina, neznano odnekud, kao stranac koji je banuo u sobu i tu donio užas. Zapravo, što duže o tome razmišljam to manje znam ko je koga zaokupio, ko je kod koga u gostima.

(Duša: Gdje ti to ode?

Ja: Dobro, dobro, smiri se. Neću tim putem.)

Tada on, dotadašnji gospodar duše više nije njen vlasnik, nije joj ni parnjak, nego rob, sluga koji ne vidi to svoje sluganstvo, nego zaaslijepljen ide tamo gdje mu bijes kaže - u vodu, u vodu, u vatru, u vatru.

Čovjek dobija neku novu snagu, uglavnom fizičku, koja mu inače ne treba, ali ponekad može da iznenadi svojim velikim dostignućima. U bijesu on vrijedi za trojicu, i toliko ih je potrebno da ga savladaju.

Zašto da ga savladaju?

Bijes je sam po sebi zao, tuđi, neprijateljski duh u tuđoj (našoj) duši. Ponekad se čini da u njemu ima nešto malo odbrambenog mehanizma bića koje, obuzeto nevoljama, ne zna šta bi i gdje bi. Nevolje, naravno, mogu biti stvarne i izmišljene zavisno od vrste bijesa, odnosno stanja u kome je ugrožena duša. Kao putnik izgubljen u pustinji kome se priviđaju oaze, tako i biće nesposobno da prihvati stvarnost luta svojom dušom u potrazi za lakšim putem ka nekom izglednijem cilju. Tu je hvataju prodavači magle, lovci na ljudske duše, lažne mesije, manijaci i demagozi.

Često su izgubljenim dušama potrebni upravo takvi satanini poslanici kako bi opravdala neki svoj raniji grijeh, i ona ih traži, naprosto godinama čeka da ih susretne. Taj susret ima isti karakter kao ljubav bogomoljke - plod će biti ostavljen ali mužjak neće preživjeti. Ukoliko je riječ o nečemu intimnom, zaluđenosti nekom osobom ili stvarima, tada šteta po okolinu i ne mora biti velika, ne mora je uopše biti. Ali ako je riječ o idejama, religioznim, društvenim, nacionalnim, socijalnim, okolina može da bude izložena sveopštoj propasti. Tu se društvo ne ponaša najčešće onako kako bi jedino moralo, profilaktički, s refleksom samoodržanja - tolerantno, pušta da se stvari razvijaju zenmarujući ili umanjujući stvarnu opasnost. Na kraju, kad bijes izbije iz bolesne duše i počne da pustoši oko sebe, stvari se teško vraćaju u prvotno stanje, kao da je u pitanju zaraza, taj se virus širi naokolo poput kuge i trese porodice, narode i države.

Htio ne htio, svaki duh ponekad zaluta, u neočekivanoj pomrčini naročito, u predsoblje bijesa. Odjednom, kao da poludi, izbezumi se. To što je počinio, kasnije će pokušati da objasni, ali u tom trenutku sve je naprosto neobjašnjivo. Do juče nesposoban da povisi glas, sada lomi sve oko sebe. Ne poznaje ni bližnje, kamoli ostale. U stanju je da svojim rukama i vlastito dijete zadavi.

Ali, na svu sreću, to traje kratko. Shvativši da je zalutao, bježi odatle, bilo gdje, odstupa što brže kako bi šteta koju je načinio bila što manja. To je već stanje blisko dubokom i iskrenom kajanju. Kao u snu, pred očima mu igraju slike učinjenog, prođenog i preživljenog - ne vjeruje da je to bio on. Taj što se kroz njega objavio naprosto nema ništa s njim - s roščićima, bradicom i kozjim nogama, satana, Belzebub, đavo...

Ne znamo, mi ljudi, kako je među anđelima, ima li tamo bezgrešnih, dalekih bijesu i sličnim iskušenjima, ali što se nas tiče, trpimo i nadamo se da ćemo se oduprijeti. Stoga nam je i data povlastica - pokajanje. Ali kao još jedno iskušenje, ono velike laži, poslije koga više iz duše ne možemo istjerati demona. Taj lavirint on je zakupio kao svoj trajni apartman.

(Ja: Dobro, dušo, razumio sam sve osim jednog. Zar zaista bijes ne može biti potreban?

Duša: Mučiš i mene i sebe. Hoćeš da iznudiš izuzetak pod koji bi onda podveo sebe, ako jednom podlegneš bijesu. Tako reci, budi iskren, ne plaši se. Nisam ja ni porota ni konačni sud.

Ja: Mnogo je takvih primjera.

Duša: Ali kad se pogledaju izbliza vidimo tu i druga osjećanja. Strah, na primjer. U strahu je čovjek sposoban da prevaziđe svoje moći, ali o tome ne bih više. Ne treba brkati stvari i pojmove.

Ja: Ja ih i ne brkam. Samo ih vidim takve kakvi su - pomiješani.

Ali je moja duša zaćutala, nijema kao hladno januarsko jutro. )

MALI GNJEVNI ČOVJEK

Gnjevan čovjek nema razumijevanja za drugog, čak ni kada je ovaj u pravu. Naprotiv, za njega drugi nikada nije u pravu. Njegova se duša gordi kao jedinstvena kosmička pojava. Svi drugi na ovom svijetu postoje samo da bi ga nervirali i ne zaslužuju ni najmanje našeg razumijevanja ili pažnje. Običan čovjek shvata ovaj svijet kao mjesto gdje se stiču i grijeh i vrlina, stoga su i ljudi čas grešni čas anđeoski usmjereni prema dobru. Mali gnjevni čovjek smatra da drugog treba zgaziti jer smeta.

Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano, napisao je stari rimski mudrac Terencije u svom djelu o "samokažnjavajućem čovjeku". Otada do danas ništa ljudskije nije smišljeno eda bi pokazalo ljudsku solidarnost. Jer drvo se naslanja na drvo, kaže poslovica, a čovjek na čovjeka. Ali drugog moramo da prihvatimo takvog kakav jeste, ni anđeo ni đavo. Vjerovatno je da će samo prilike pojačati u njemu jednu ili drugu stranu.

Čovjek posjeduje stalne, tzv. karakterne osobine, i one prolazne koje se javljaju s vremena na vrijeme i koje psiholozi krste afektima. Ali teško je reći da li je gnjev karakterna osobina ili afekat. Pravi mali gnjevni čovjek nije to stoga što ga je nešto natjeralo da se ljuti, da bjesni i pjeni, već iz takve uskosti, naježenosti i iskošenosti njegove duše. Duša malog gnjevnog čovjeka izgleda iznutra kao jež izvana.

Da bismo s drugim živjeli kao s osobom sebi potpuno ravnopravnom, mi joj moramo da priđemo s pažnjom, slušajući je kada govori, pokušavajući da shvatimo i razumijemo njene stavove, prihvatanja ili protivljenja. Tako čini čovjek koji je u sebi, u svojoj duši duboko čovjek. Mali gnjevni čovjek drugome prilazi samo kao smetnji i potencijalnoj opasnosti. NJemu nikada nije dovoljno priznanja, pažnje i potčinjenosti njegovih bližnjih, uvijek traži još i još. Ma koliko se trudili da mu ugodite, nećete u tome da kraja uspjeti - čim pokušate da iskažete neku svoju misao ili istinu, čim dovedete u sumnju njegov zahtjev, eto propasti, bolje bi vam bili da i ne postojite.

Mali gnjevni ide uvijek na čelu gomile koja traži linč, predvodi je i nosi konopac. NJemu pravda jeste pravda samo ako je on procjenjuje, određuje i sprovodi. To ne znači da on nikada nije u pravu, niti da gnjev povremeno nema svoje sasvim ljudsko opravdanje, bože sačuvaj, riječ je o čovjeku kod koga je gnjev pogled na svijet. On gnjev koristi da bi pribavio moć i da bi drugog unizio. Nakostriješen otkako je ugledao ovaj svijet, a možda i ranije, on zaista izaziva kod drugih strah. Često je potrebno da naiđe na osobu sebi sličnu kako bi bio zaustavljen u svom destruktivnom djelovanju.

Dva gnjevna čovjeka, ustremljena jedan na drugog, jesu rat u malom, ukoliko im se pridruže dvije linč gomile - eto stvarnog velikog rata. Tu više ne vrijede ni argumenti ni mudrost.

Može li, dakle, takva kolektivna težnja za moći dovesti do rata?! Može li mali gnjevni čovjek, tzv. slikar-mazalo, a u stvari jedna moralna nakaza, odvesti svijet u veliku katastrofu.

Odgovor je, avaj, dala istorija. Mogao je, može, i moći će! Kao da je genetski, kako nas uvjerava Stanislav Lem, u čovjeka ugrađena propast. Tu kao da ni oprez nije dovoljan, niti mudrost vjekova opomena. Volja za moć prevazilazi moć ljudske kontrole. Ma koliko svijet stvarao demokratske modele kontrole, oni mu sami izmiču i postaju više ironija i sarkazam moćnih negoli stvarna kontrola. Prema gnjevu moćnog, gnjev nejakog izgleda groteskno. Stoga on i ostaje samo mali tzv. rastavni afekat. Hrli li ovaj vrli novi svijet ka trenutku gnjeva anonimnog malog gnjevnog čovjeka koji ima planetarnu moć? Ako hrli, neka hrli, niko mu ne može pomoći, jer je njegova duša ostala bez Boga.

Gnjev je odbrambeni mehanizam slabog, ali ga ni kod djece ne treba prihvatati s razumijevanjem i na tome ostati. Protiv malog gnjevnog čovjeka na vrijeme treba da upotrebimo svu svoju moć, inače će već sutra biti kasno. Zar čovječanstvo zaista misli da je dovoljno da se kaže kako se na greškama uči i da se na tome ostane! A greške se množe i njihove logične posljedice, mrtvi, takođe se množe!

RAVNODUŠNOST

Prije ili kasnije čovjek shvati da su svi njegovi sporazumi i nesporazumi sa svijetom u stvari sporazumi i nesporazumi sa sobom samim. Očekujući od svijeta mnogo, mlad čovjek rano spozna da taj svijet nije tako izdašan u poklonima, prije bi se reklo da je škrt, nepravedan i inokosan. Ta rana spoznaja znak je duševnog zdravlja i intelektualne snage. Na njoj treba da se gradi odnos prema životu. Ukoliko to uspije, čovjek se razvija kao harmonična ličnost kojoj "ništa ljudsko nije strano". Jer čovjek u svom zemaljskom obličju koje jedino i poznajemo nije ni anđeo ni đavo, nego je krhko biće pritisnuto mnogim životnim iskušenjima. Kako će ta iskušenja da savlada osnovno je i najvažnije pitanje njegovog postojanja.

Uočivši da mu svijet nije ni sklon ni blizak, da mu je više neprijatelj nego prijatelj, čovjek je sklon uspostavljanju jednog ravnodušnog odnosa prema drugima, uključivši tu čak i svoje bližnje. "Drugi me se ne tiču", kaže on. "Ko je, u stvari, moj bližnji o kome govori Sveto Pismo? Zar da ljubim svog potencijalnog ubicu, onoga koji mrzi na sav svijet i na mene samoga? Šta se sve to mene tiče? Ja idem svojim putem, ne osvrćem se, ne gledam ni lijevo ni desno. Ako neko kraj mene pati, šta ja tu mogu, neka pati. Ako se davi, neka se davi, neću ja skakati u vodu da ga vadim. Mogu da se utopim, uništiću odijelo, a možda taj i ne želi da ga ja spasavam. Uostalom, nikome ja ne dam svoje teško stečene novce. A ni svoje slobodno vrijeme. Zar bijednika da primim u svoju kuću, da je isprlja, da mi dosađuje, da me na kraju orobi i pokrade! Nikako. Šta se mene tiču drugi, taj pritvorni i pokvareni svijet, neka se udavi u svome smradu i svojoj bijedi." Tako govori čovjek ravnodušan prema svijetu. To je, složićemo se lako, slika okrutnosti. Jer, zaista, ravnodušnost je samo drugo ime za okrutnost.

"Ravnodušnost je paraliza duše, prijevremena smrt", napisao je Čehov. Slično njemu govorio je i Gorki, ali to je samo variranje drevnih spoznaja i biblijske mudrosti. Ravnodušnom čovjeku niko ne može da pomogne. Paralizovana duša isto je što i izgubljena duša. Može li ona iz te svoje teške paralize izaći?

Može li osjetiti šta znače tuđe suze, tuđi vapaj i uzdah?! Ne, za nju nema drugih vapaja i suza osim vlastitih. Ali to je i njen konačni poraz, krletka iz koje nema izlaza. Ravnodušnost nije odbrana od svijeta, ravnodušnost je zatvor iz koga čovjek ne dopušta sebi samome da izađe. Jer izvan tog kaveza se živi.

Među bezbrojnim iskušenjima kojima nas podvrgava život (ovdje se umjesto obezličene riječi život može staviti i neka druga koja će označavati ličnost) ravnodušnost je najneobičnija. Jer, naizgled, ravnodušnom čovjeku niko ne može da zamjeri što ga se ne tiče svijet. Ako je uspješan, on se pravda da je svoj uspjeh sagradio sam i da se isto ili slično i drugi treba da odnose prema životu. "Ko je meni pomogao kada mi je bilo teško?!" najčešće se čuje na Zapadu. Samoživ kakav jeste, Ravnodušni ne shvata da je podvrgnut teškom ispitu i da su njegovo bogatstvo i uspjeh samo prividi ovoga zemaljskog života. On je postao bogat da bi ga đavo kušao hoće li se odreći Boga zaradi svoga bagatstva. Odbijajući da pomogne bližnjem on ga se i odrekao.

Boreći se protiv ravnodušnosti ovog okrutnog svijeta koji sve više tone u porok i opačinu banalnosti, sveopštog simulakruma, čovjek se bori za spas vlastite duše. Pomoć koju pruža drugome, on u stvari pruža sebi samome.

Ako si danas nahranio gladnoga, ti si malim djelom sebi kupio veliku bogatstvo. Ukoliko saosjećaš sa ucvjeljenima, saosjećaš sa svojom dušom koja traži uporište za svoje vaznesenje iz doline plača. Ako je u svim religijama tako, naročito u hrišćanskoj, onda se čovjek mora prikloniti tim spoznajama, prihvatiti ih kao najvažnija životna uputstva. Jer kućno vaspitanje i državno obrazovanje mogu da ogrube dušu, da je odvoje od suštine koja nije u časti i slasti, nego u iskupljenju, u ljudskosti.

Tužne kolone naše braće izbjeglica velika su prilika da pokažemo kako smo zaista ljudi i hrišćani i da nismo ravnodušni prema njihovim patnjama. Pomoć njima zaista je pomoć nama samima.

OČAJANJE I NADA

Očaj je poništavanje, raspad ljudske duše. U to se stanje ne dospijeva odmah, naglo i iznenadno. Ali postoje osobe koje veoma lako i veoma brzo osjete u svojoj duši čisti očaj. U tom trenutku svijet se za njih zatvorio, niotkuda svjetla u posvemašnjoj tami njihovog života. Kao da se sav dotadašnji život bio sveo samo na jednu dimenziju koja se odjednom presjekla, naprosto iščezla iz vidokruga čovjeka koji je potonuo u očaj. Gdje je ono jučerašnje svjetlo, pita se on, gdje ono vedro jutro i jasan dan?! Više ničega nema, pa nema ni razloga za život. Očaj je, dakle, uvod ili predvorje samoubistva. A samo samoubistvo intuitivan doživljaj života kao nečega naprosto besmislenog.

Može li čovjek da spozna smisao svoga života i smije li na osnovu svoje spoznaje zaključiti kako više ne vrijedi živjeti?

Htjeli mi to ili ne, bili ili ne bili vjernici, najbolji ako ne i jedino vrijedan odgovor na ovo suštinsko životno pitanje daje zaista samo (hrišćanska iliti istinska) vjera. Ona nas uči da spoznaja smisla ili besmisla života prevazilazi čovjeka. Nije na nama kratkovjekima da sudimo o stvarima koje su iznad i izvan naše rasudne moći. Ma koliko se upirali da shvatimo beskonačno veliko i beskrajno maleno, govorio je Blez Paskal, ono nam izmiče. A tamo negdje, shvatio je ovaj tragični i umni Francuz, jeste odgonetka na ključno životno pitanje: Zašto?

Zašto je živio, sticao, plodio se i potom postradao biblijski čovjek Jov? Samo iz jednog razloga, da se pokaže potonjim generacijama da zemaljsko bogatstvo nije ništa, kao što zaista i nije. Sve te kuće i sva ta imanja, koja sticasmo na pošten ili nepošten način, samo su iskušavanje naše duše, onog njenog suštinskog dijela gdje treba da legne pitanje: Jesmo li ljudi, božja djeca, svjetlost u vaseljeni, ili samo prolazna stvorenja stvorena iz prašine u koju ćemo, tek što smo se rodili, odmah i leći?! To nije negiranje potrebe da se svaki čovjek do kraja preda svome poslanju, "prorok da prorokuje", ratar da sije, bankar da se bogati na kamatama, nego samo upozorenje kako je to manje važan dio našeg života i da mu ne damo svoju dušu.

Najdublju spoznaju kolektivnog očajanja izrazio je NJegoš u svom "Gorskom vijencu", tom srpskom "Knjigom o Jovu". U crnogorskim vrletima, šaka ljudi našla se u položaju bezizlaza.

Svi im puti izgledaju zatvoreni, čak i nebo nad njima. Nikoga da "požali", kamoli da pomogne. Ipak, taj narod nije sklon očajanju. Za njega očajava pjesnik, a narod, duhovno čist i jak, igra kao da ga je grčki tragičar smislio. To je, dakle, njegov, narodni odgovor na zatvorene zemaljske puteve. Slično je bio odgovorio njihov mitski vladar, čestiti knez Lazar. Shvatajući svoj zemaljski život kao pripremu za onaj mnogo duži i stoga značajniji, nebeski, on prihvata iskušenje kao mogućnost svoga iskupljenja. Nema tu ni fatalizma, ni avanturizma. Sve je epski čisto i jasno, kao u ljetni dan.

Jedino čovjeku koji očajava nijedna nada ne može biti lažna. Mudri ljudi na različite načine izrazili su tu razliku između svakodnevnog nadanja i onog zrelog i jedino bitnog, kada se čovjek nađe na rubu ponora. Ako život tako shvatimo onda možemo da kažemo kako je sve u Božjim rukama. Ali te ruke ne pomažu čovjeku nečiste duše. Ne pitajmo se šta je pomoć i šta je dobro, mi o tome malo znamo. Ako išta i znamo, jer mjerimo sumnjivim mjerama.

Gete je u "Faustu", ključnom djelu zapadnog hrišćanstva, varirao odnos čovjeka i nade, napisavši prvo: "Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni", da bi tu svoju misao prevazišao jednom kratkom i jasnom biblijskom sentencom: "Ko živi, treba da se nada." Zaista, dok živi čovjek mora da se nada, jer je on dio božanske promisli čiju veličinu jedva može da nasluti. Upravo tamo gdje se najviše strada, mora da bude i najviša nada. Na žalost, danas smo izgleda, podvrgnuti najvećoj kušnji. Oko nas lije se krv i u mrtvačke kovčege stavljaju golobradi mladići. Kako da to preživimo? Čemu da se nadamo?

Nadajmo se da je zlo koje nam je učinio naš neprijatelj kamen oko njegovog vrata, a dobro koje smo učinili mi naša slamka spasa. I nebo će nam se razvedriti, putevi otvoriti, duša pročistiti. Tu je naša snaga i naša budućnost. Uvijek je tako bilo, od iskona do dana današnjeg.

PONOS

Ponos je osjećanje jedinstvenosti vlastitog bića.

Kada ljudska duša kaže svojim unutrašnjim imperativom: Ovo ja, koje mi je dodijeljeno božanskim proviđenjem nije i ne može biti nikakav predmet trgovanja, onda je svakako riječ o ponosu. Kao i kod drugih ljudskih osjećanja postoje osobe sa snažnijim i one s manje izraženim ponosom. Nije lako reći gdje ponos počinje a gdje prestaje, što čovjek da prihvati a što nikada i ni u kojem slučaju ne može da prihvati. Od ličnog do nacionalnog ponosa, ljudi se zaista izuzetno razlikuju.

Često čujemo kako bi ovaj ili onaj htio da bude neko drugi. Zaista, postoje ljudi koji su nezadovoljni svojim plemenom, svojom nacijom, svojom ličnosti...Slušajući ih, pitamo se ima li kraja njihovom nezadovoljstvu?! Nije im dobro što su rođeni na ovom promajnom prostoru. Nacija kojoj pripadaju čini im se primitivnom, seljačkom, neuljuđenom. Sve tuđe im izgleda bolje i otmenije. Nisu li drugi narodi srećniji! Ah, kako samo divno izgledaju njihove reklame, njihova svakodnevica, sve njihovo...Upoređeni s ovim "poseljačenim" gradom, njihovi su gradovi slikovnice.

Za takve ljude, s pravom, kažemo da nemaju ni svoga ja niti ljudskog ponosa. Jer, vratimo se na početnu tvrdnju - svaki je čovjek jedinstvena pojava u vaseljeni. To što jeste nimalo nije slučajno. Njegova jedinstvenost, kao i jedinstvenost svakog živog stvora, naprosto je divota prirode. Toliko različnosti, toliko komplementarnosti prevazilazi i najbujniju ljudsku maštu. Umjesto da zavidimo drugima, da život posmatramo kao oličenje nepravednosti prema nama, shvatimo ga kao našoj spoznaji izmičuće bogatstvo i raznovrsnost. To što mi smatramo nepravdom, da li je zaista nepravda?!

Život drugoga, koji nam se čini prekrasnim, je li baš prekrasan?! Pa i mi sami, takvi kakvi jesmo, ni po čemu naizgled posebni, ipak smo posebni. Umjesto da ostajemo na površini života, spustimo se u dubinu ljudskog bića, potražimo njegovu, odnosno svoju dušu i pokušajmo prvo da je shvatimo a potom kultivišemo.

Naša okolina, takođe, kao i narod kome pripadamo, jedinstvena su pojava u ovom taštom svijetu. Takav kakav jeste, ni najbolji ni najgori, ipak je naš - uočimo njegove lijepe strane i budimo ponosni na njih. To niukoliko ne treba da umanji našu kritičnost prema uočljivim manama, naprotiv, svaki čovjek mora da teži, kako je naučavao Niče, svome prevazilaženju. Ali ne težeći nekome nadljudskom, nehrišćanskom cilju - nego svojoj ljudskoj mjeri. Ne smije ponos da umanji našu samokritičnost, ali potrebno je često uočiti i trenutak u kome se ona iskazuje.

Samokritičnost i kritičnost su brana da ponos ne pređe u oholost, koja se uvijek okrene protiv svoga nosioca.

Ne smijemo se ponositi onim čega se kulturni svijet stidi, ali ne smijemo ni tuđu kulturu da smatramo jedino vrijednom. Nisu rijetki ni danas Srbi koji se stide hromoga Vuka kome se divila ondašnja kulturna Evropa. Ali ni taj moćni i mudri Vuk nije bježao od Evrope, naprotiv on je našu seljačku naciju uveo u rang kulturnih naroda poslije četiri stotine godina potpune anonimnosti.

Ponosan na svoje seljačko porijeklo, Vuk je istovremeno i oštetio našu kulturu odvajajući je skoro stotinu godina od njene ondašnje intelektualne elite - srpske crkve u Austrougarskoj. Mnogi naši savremeni Vukovi poštovaoci htjeli bi da cjelokupnu srpsku kulturu svedu samo na njen folklorni, danas sasvim minoran dio. Tako na primjeru vidimo odsustvo samokritičnosti koja bi samo ojačala ponos dajući mu punoću promišljenosti.

Budimo ponosni na one srpske velikane koji su doprinijeli razvoju i kultivisanju našeg svijeta, njihova imena poznata su i onima koji bi htjeli danas da se Srbi potpuno odreknu svoga ponosa i da bespogovorno slušaju one koji gledaju svoj interes i njemu podređuju sve ostalo. Ali neka ta visoka mjera našeg ponosa bude i mjera naše samokritičnosti.

LUKAVSTVO

Dolus bonus, pia fraus. (Lukavost je dopuštena prevara.)

(Ja: Misliš li, jedinice moja, da lukavstvo vlada svijetom?

Duša: Da, moglo bi se tako reći, ali time se ne bi reklo sve. Jer lukavstvo samo po sebi nije loše, već se njegova zloupotreba...

Ja: Ne, ne govori dalje, ne želim to da slušam.

Duša: Zar i ja ne mogu da te iskušavam?!

Ja: Ti možeš sve što hoćeš, dušo moja, sve. Ali ponekad se pitam da li si ti ja, da li sam ja ti, jesmo li nas dvoje jedan kroz jedan, potpuni, identični...

Duša: I jesmo i nismo. Ali ne idi do kraja, ostavi nešto i bez pitanja.)

Je li baš život stvorio ljudske tipove? Lukavca takođe! Ili tu ima nešto i više, što na kraju izgleda kao naslijeđe, lično i kolektivno. Zar sve one prekrasne slike životinjskih mimikrija nisu genetsko lukavstvo prirode!

Vjerujemo li u evoluciju i Darvina? Ako vjerujemo, što uopšt enije obavezno niti tako očigledno kako se uči u našim školama, lukavstvo je tada, možda, samo proizvod evolucije.

Opišimo lukavog čovjeka, kao u klasičnom romanu koji je ispisao autor feljtonskog doba.

Uglavnom se pravi nevješt, smijulji se, nezainteresovano pljucka pred sebe i ne upliće se u razgovor, nije odavde, ni luk jeo ni luk mirisao?Ali, ako primijeti da se oko tebe vrte bitne stvari, da drugi uvažavaju tvoje mišljenje, dodvorava ti se, dok govoriš klima glavom s razumijevanjem, spreman je da ti pomogne, da učini bilo kakvu uslugu...

Ako ga upitaš čiji je, odgovara spremno: Makijaveli mi je otac.

Nema šta, dobro je izabrao.

(Duša: O kome govoriš, dragi? I to si ti.

Ja: Ćuti malo, dušo, ne uplići se stalno u moja razmatranja.)

Pogledaj te hladne, proračunate oči, njih ništa ne dotiče, pa kome onda pripada smiješak koji ne skida s usana, naizgled dobroćudan, naizgled inteligentan, naizgled posprdan. Ne, ne prema onome ko im izgleda značajan, nego prema suprotnoj strani, ako takva postoji, ali samo ako to vidi onaj kome bi se to moglo svidjeti - koliko samo kombinatorike, pretvaranja, laži.

Ne slušaj ga, ne povjeravaj mu se, sutra će sve to odreći i optužiti te za ono što je sam govorio i na čemu je gradio svoj odnos prema tebi. Ne čudi se tome, sve je to prirodno. Da budeš iskušavan, da stradaš, ali i da se odupreš.

Čuvaj se loših pisaca, slikara, pjevača i glumaca koji su previše ambiciozni. Pošto je to kasta koja živi od tvoje pohvale, na koju ne mogu da računaju - oni te mrze. Samo čekaju svoj trenutak kada će naplatiti sve svoje rane i bolove. Jer nije tačno da su oni slabi pisci, slikari, pjevači i glumci, naprotiv, oni su u svom poslu izvrsni, zato ih i ne vole, zato im i uskraćuju priznanja.

Čuvaj se onih koji pate zbog toga što nisu ljubljeni. Umjesto da ljube, oni od drugih traže to za šta sami nisu sposobni. Svoju nesposobnost preobratili su u prednost, pa se često pitaš ko je stvarno nesposoban, ti ili oni. Zapravo, ono zrnce sposobnosti nadulo se od pritvornosti, kako bi progovorilo tuđim glasom koji je već prisvojen, kako bi druge obasjao tuđom svjetlošću.

VRIJEME NOSTALGIJE

(Ja: Zašto me toliko plašiš, dušo moja?

Duša: Zar si toliko iznenađen ovim malim otkrićima! Ali to još nije sve, imaj još malo strpljenja.

Ja: Osnaži me bar malo.

Duša: Osnažimo se uzajamno, čak i ako to na prvi pogled ne liči na osnaživanje.

Ja: Jer ću postradati i spolja i iznutra.)

Ratna duša voli da se sjeća vremena kada nije bilo rata, ali se rat pamtio, na njega su podsjećali stariji, njihovi praznici, vođe, simboli, naprosto sve. U ovom novom ratu, poništeni su simboli prošlog rata, pobjednika, takozvanih revolucionara, a ustoličeni u ona vremena prezreni simboli pobijeđenih, ili samo bliskih pobijeđenim.

Poslijeratne mlade generacije rasle su s otvaranjem ovog socijalističkog zabrana prema svijetu. Polako i uporno, stizala nam je muzika, filmovi, pića, predmeti široke upotrebe. Stvarana je i naša muzika, naši filmovi, naša nova kultura, temelji zejedništva zvanog bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Gradili smo pruge i puteve, fabrike i gradove, izgrađivali sebe, svoju socijalističku svijest. Pjevali smo: "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas".

U siromaštvu, ushićivale su nas duhovne stvari, naročito muzika. Pratili smo festivale, razmjenjivali originalne i licencne gramofonske ploče. Ipak je to bila jedna zajednička kultura, malo pogruba, ćoškasta, tu i tamo agresivna, ali sasvim nova. Danas je više nema. Kažu - sve to je bila laž, velika socijalistička laž. Zar je bilo normalno da se Srbi dive dalmatinskim pjesmama, narodnim i komponovanim, ili Dalmatinci makedonskim, srpskim, ko zna sve čijim, možda i bosanskim sevdalinakama? Ne, nije bilo prirodno, sami i odgovaraju na to pitanje, sve je to naprosto bila laž.

Laži više nema, ali tu su pjesme. Pjesme naše mladosti.

Okupljeni u velikoj sali, slušaju pjesme svoje mladosti i pjevaju i plaču. Sociolozi nam kažu da je ovo vrijeme nostalgije, našta trgovci odmah reaguju nudeći ponovo sve ono što nas je kao mlade zabavljalo i pratilo zaljubljene.

MELANHOLIJA

U duši ima jedno samotno, toplo mjesto, gdje tanani duh rado doluta kada je čovjeku najteže da bi tu utonuo u obamrlost iz koje će se vratiti ipak osvježen. Šta je tu što je osvježava, što joj snagu daje, što je podigne iz svakodnevnih nevolja i tamnih sjenki događaja?

Djetinjstvo. Slike i zvukovi, toplota i radost, smijeh i očekivanje da se pojavi majka.

Tu stanuje melanholija, pod lozom, uz izvor. Melanholija noći i dana, dušino najdraže čedo.

Ali ona nije za svakoga jer osporava napredak. Ako ojača, zagospodari dušom preko svake mjere.

Samo umjetnici slobodno gledaju u njeno lice. Potom pokušavaju da ga opišu, uvijek ponovo, kao da niko nikada nije u tome uspio, kao da postoji bezbroj melanholija, ne samo od duše do duše, nego i u jednoj duši kao da se ona mijenja svakog trena.

Zaista, pjesnik ima tri pratilje: melanholiju, samoću i patnju. Ali, jesu li one samo tri vida jedne iste gospe, Samoće?

Samoća i patnja dolaze same po sebi, kao dio talenta, dok se s melanholijom pjesnik rađa i potom je razvija kao svoj pogled na svijet. Kažem razvija, ali riječ je o otkrivanju, stalnom približavanju, hvatanju trenutka njene opuštenosti - ma koliko to bio jedan zaludan posao.

Ne dao bog da je zaista vide! Oni kojima se to desilo (ne reci nikad - posrećilo) nisu preživjeli svoju viziju, ona ih je odvela sa sobom. Ti ukleti pjesnici, prinčevi tame, veliki majstori melanholije.

Iz nje se pjesnici izvlače u život i u nju vraćaju po stihove opijene životom. Izvlače, suču niti iz melanholije, svaki poput suđaje, za nešto zadužen od vrhovnog Tvorca vaseljenskog smisla. Gdje li je neznani, čiji glas jednako pritišće tijelo i dušu pjesnika uronjenog u melanholiju. Gotovo da jedino takvom mogu da vjerujem ? drugi još sebe nisu pronašli, već nasrću na svijet s agresivnošću proroka, specijalista za bolji život i drugačiji svijet. Koji bolji život, i kakav drukčiji svijet, jadna li im majka. Šta pjesnika zna o boljem životu i drukčijems vijetu? Šta on uopšte zna o svijetu? Tek nešto malo o sebi sriče, i već zapanjen pada na zemlju, kao proročica opijena lovorovim listom ili zmijskim ujedom. Vidjeti djelić sebe, eto opijumske pare koju obećava melanholija svojim posvećenicima. Veliki sveštenici i zatočenici Melanholije razbole se od jedne jedine riječi ? pogodila je tamo gdje nijedna drug anije mogla. Koliko samo priprema za dolazak te Riječi, vjesnika novih pitanja. Dušu melanholija ne može da umori, jer se orođuje s njom, sestrinski dijele tijelo lišeno svih atributa pola. Šta jeste mandarin bez melanholije. Privlači čašu, cjeliva špricu, osluškuje, traži, drhturi, oštri olovčicu. Je li dobro čuo, nije li mu dala znak, mig jedan. Ne, redovi su nepravilni, suviše jasni, gle, gle, poput pesnice, o bjedniče, koga li ćeš udariti ? šta te se tiče to šakanje, nisi Pindar da slaviš borce na olimpijskim borilištima. Gdje su oni sada, rođeni, gdje spavaju oni o kojima je Pindar u desetak grčkih riječi rekao sve - žudili su za dušom prolazeći kroz srušene gradske zidine. Ali njih je melanholija odbacila, prokazala, osudila na čist život in corporae sano. Topovska hrana, patnja tim gore rastrže osjetljivo tijelo, i za njih treba u sebe upiti njen govor. Svaki ushit se tanji, drobi, hoće li nešto ostati od njega! Ima li smisla jednu jedincatu riječ podići na nebosklon? Ima li smisla u nju pohraniti svoj jedini imetak?

Na kraju ove šetnje, ponavljaj za sebe, dok te ne uhvati san:

Melanholija stanuje u dnu sjenovite bašte, zapravo vrta sa ogromnim drvećem, tu je zagledana u oblake, ili u horizont gdje se naslućuju događaji, ma kako sve to izgledalo stalno i nepromjenjivo - snatri, zadovoljna sobom. Ne zamjeri joj na tome zadovoljstvu, jer nisam rekao da je sretna, sreća njoj ne znači mnogo, nikada i nije bila u potrazi za tom gospoom. Sreća! Avaj, prijatelju, jesmo li sreću negdje vidjeli usput?

MRZOVOLJA

Mrzovolja i njene pristalice, druge, zastupnice. Okruženi smo mrzovoljnim osobama, kako je ovo strašno vrijeme mrzovolje, ne možeš da susretneš veselog čovjeka, vedrog, koji će ti ispričati nešto lijepo, nastojati da te razvedri, da te oraspoloži, ne, baš suprotno samo mrzovoljne i stegnute face susrećeš oko sebe, koji ti govore neprijatne stvari, žale se neprekidno na nešto, od zdravlja, preko djece, do države, na koju se, naravno, najviše žale. Uporedo sa ovim ide stalno ogovaranje drugih, do onih koji su čovjeku bili uvijek najbliži, ne samo prijatelja, jer su sva prijateljstva dovedena u pitanje, nego i samog roda koji se ne pomaže, ne voli, ne posjećuje, nego samo izlaže kritici i porugi.

Šta je ova naša mrzovolja, koja je došla, naravno, sa vremenom.? gdje je ona u našoj duši, u kome ćošku, da li s onim vještičijim vretenom koje je namijenila nekoj lijepoj djevojci, jer su je, tu vješticu, uvrijedili na rođenju djetetovom, itd. što znači da je i mrzovolja onaj dio naše povrijeđenosti u odnosu na svijet, koji nas je oštetio, upropastio, nije nam dao priliku, nismo se kao takvi rodili?Mrzovolja je zapretana starost naše duše.

Mrzovolja sjedi u ćošku, ostarjela prije vremena, da li je ikada bila mlada, vrti vreteno, prede vunu, hoće da plete džemper mržnji koja joj je najbliža. Ali ni o njoj mrzovolja nema lijepo mišljenje.

?A ljubav, gdje je ljubav??

?Ne mogu da ti kažem. Potrebno je da je tražiš, pošto si prošao gotovo sve moje prostorije - naći ćeš je, samo ako si uporan.?

?Zašto tako? Zar ne bi bilo lakše da je ona tu, na dohvat ruke??

?Ne, ne bi bilo lakše.?

?Ne razumijem, zar ljubav čovjeku nije potrebnija nego sve ostalo što sam već vidio??

?Vjerovatno ne razumiješ, ali razumjećeš već, sigurna sam u to. Idi i traži, ništa više.?

LJUBAV

U ratu, o ljubavi se ne govori, a ako se i govori tada se više ne zna dobro o čemu je riječ. Tako se desilo da sam tu riječ, uz silan napor i veliko žaljenje, izbjegavao nekoliko godina i konačno izbjegao, odvratio od sebe. Nisam bio siguran da li je ona uopšte puna, da li ima nekog sadržaja osim svoje slovne ljuske, poput oraha koji je spolja kao i drugi, ali njegov zveket otkriva da unutra ničega nema. Tako je riječ ljubav postala obesmišljenom, ispražnjenom. Sve do ovog trena, kada mi se sama vratila i povela me za ruku prema kompjuteru, da i o njoj nešto kažem.

Uđi slobodno i na moja vrata. Da bi potom mogao da govoriš, da pričaš o meni onima koji su radi da te slušaju.

Šta da kažem o tebi?

Počni od onoga što ti se čini lakšim a što još uvijek znači vjeru u ljudskost, u čovjekov bolji dio.

Šta je to bolje a što nije postalo gore?

Zar nisi vidio - pomoć, recimo. Oni što su došli, ili nisu ni dolazili, bili su tu, zar ih je malo, koji su htjeli da pomognu, koji su smatrali da im je obaveza da pomognu.

Zar je to ljubav?

Da, i to je ljubav. Ona tako počinje, to joj je osnova na kojoj se potom gradi, u sretnim vremenima veća građevina. Strpljenje, razumijevanje, prijateljstvo. Ljubav je povjerenje u život, u čudesnost života, u božiji dar čovjeku. Ljubav je ispunjenost smislom i sadržajem čak i kad sve to ne vidimo ali smo svjesni da sigurno postoji. Suprotno mizantropstvu i nihilizmu - ljubav je uvijek građenje, rast i razvoj.

(Duša: Kako sve to počinje, pitam.)

Još u djetinjstvu, čuli smo da postoji riječ ljubav. I da označava neki osjećaj, koji treba prvo iskusiti da bi se znao, pa kada se osjeti, onda se kaže - to je ljubav. Ali lakše ga je shvatiti kao nešto potpuno suprotno mržnji.

Ljubav se vezuje za majku, da bi se kasnije zaboravila ta osnova. Način na koji majka voli, u stvari, jedini je ispravan način, ili to je jedini osjećaj koji bi se mogao i nazvati ljubav.

(Duša: Ne pretjeruj. )

Zato što se daje do kraja i ne pita se zašto to čini. Kako da se čovjek, kasnije, uspne do tog osjećanja!

Kako čovjek raste, on sam pojam bolje shvata, iako se ta prva, bitna ljubav gubila, da bi na kraju nestala, negdje se zaturila. Odjednom, više o njoj niko ništa nije govorio, čak ni smijerni ljudi crkve.

(Duša: Ne razumijem, nešto se pomiješao. Majčinska ljubav, crkvena ljubav, vijekovi, godine, mjeseci. Šta ti je?)

Ljubav se sakrila, ili je uopšte nema?

Je li se sakrila sama ili je sakrivena, to me sada zanima. Ipak, do ljubavi danas nije lako doći, ako je uopšte do nje lako doći ikada. Jer više od svih ostalih sušnih stanovnika, ljubav traži požrtvovanje i zaboravljanje sebe. Ko vidi samo sebe, taj nikada neće ugledati ljubav, mada će misliti od mnogih prikaza da je to ljubav - avaj, zna li on kako izgleda ta dama?

Misli neko vrijeme isto što i njegova majka, kako će neka djevojka (ili dječak) da tu majčinsku ljubav zamijeni. Da se nametne i da zauzme to suštinsko mjesto. Ne misli o Bogu, ni o bilo kome drugom. O bližnjima ni u snu, jer ih još ne vidi, niti sebe među njima. Ne vidi ni ko je, ni gdje je, ni čiji je.

Tamo gdje nema ljubavi ništa ne uspijeva. Ako mi to ne opažamo, sami smo krivi. Tamo gdje su ljudi vrijedni i zadovoljni, tamo je i ljubav.

Ljubav je zahtijevna. Ona svijetu, ma ko on bio, kaže - hoću, što znači - mogu i moram. Jer ona ne prima, nego daje. Zato nam u ratnim vremenima izgleda da nema mnogo ljubavi, ali to je samo očiglednost nečega što nam je ranije izmicalo. Uopšte, ljubavi ima malo, sasim malo, jer je toliko dragocijena. Vrijednija od bilo kakve materijalne vrijednosti, tek u teškoćama ona pokazuje svu svoju veličinu. Zato je baš u ratu ljubav najvrijednija.

Kao što je zdravlje nužno za postizanje sreće, tako se i ljubav nalazi u osnovi doživljaja životne potpunosti, konačne ispunjenosti. Apostol Pavle je to izrazio u poslanici Korinćanima, čuvenim stihovima:

Ako jezike čovječije i anđelske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.

I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljuavi nemam, ništa mi ne pomaže.

Ljubav dugo trpi, ilokrvna je: ljubav ne zvidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se,

Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,

Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.

Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

LJubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati...

A sad ostaje vjera, nad, ljubav, ovo troje; ali ljubav je najveća među njima.

*

Ja: Jesi li usamljeno, dušo moja?

Duša: A ti, vlasniče moj?

Strana: 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.