ODUŠCI

VREMENA I OBIČAJI

Mračni srednji vijek
Istorija

Kina, Indija, Egipat, Olmeci, Maje, Acteci, Grci, Rimljani...Šta se to desilo s tim velikim narodima i kulturama? U vrijeme dok su cvale, a nisu bile kratkovjeke, izgledalo je da su vjecne, da nam njima pociva blagoslov samog vrhovnog bozanstva, a uvijek je postojalo neko bozanstvo, mada se po imenu i ostalim atributima razlikovalo. Gdje su propali? Ko ih je uništio? Konstantin Kavafi govori o varvarima kao jedinoj nadi koju su imali umorni gradovi. Umorni od cega? Od blagostanja, od nespo-sobne uprave, od samih sebe? Varvari su dolazili ne da bi oni preuzeli njihovu kulturu i nastavili je, vec da bi je uništili, dotukli. Ali, kakva su to, kako kaze Kavafi, nada oni bili? Po obodu mediteranskog bazena bile su brojne helenske drzavice sa svojim diktatorima, manje ili više prosvecenim vladarima. Iako grckog porijekla, ta kultura je bila prilicno,poput vlasti, nezavisna. Ali, iz mora izranja strašni div Polifem, Rim, cija je misao bila da se nad svim ovim drzavicama mora vladati iz jednog centra i da se svo njihovo bogatstvo mora slivati u taj jedan centar. Ali Rim se natrajao, ogromno rimsko carstvo rasulo se u cetvrtom vijeku nove ere, nastupio je za zapadnu Evropu mracni srednji vijek. Na Istoku, naravno, prvo Vizantija, potom arapski halifati, razvijahu svoju kulturu, ali Evropu se to jedva doticalo. Srednji vijek ostao je kao pojam mraka, gluposti, svakovrsne nevolje. Vulgarni marksizam uzimao ga je uvijek kao pojam svega što je u istoriji bilo negativno. No, vec hiljadu godina srednjeg vijeka nema! Gdje smo mi sada?

Moderno vrijeme

Naše vrijeme istaklo je na svoj stijeg humanitet. Narocito su se u tome istakla posljednja dva evropska vijeka. Kultura je dozivjela demokratsku ekspanziju, knjigu moze imati svako, a izmišljena su i modernija sredstva medusobnog ljudskog komunici-ranja. Ali, jesmo li baš uvjereni da je moderno vrijeme ljudima donijelo zeljan napredak odbacivši od sebe sjenku srednjeg vijeka? Na stranu evropski ekspanzionizam koji je uništio mnoge samosvojne kulture, koje, prema mišljenju mnogih antropologa, a primjerice Klod-Levi Strosa, imadahu pravo na postojanje i svoju autenticnost u kojoj nema mjesta nikakvom kvalitativnom poredenju. Istorija im ne bijaše naklonjena, njihova propast bila je gora od prospasti Rima jer je došla od "kulturnijih" koji su se napokon obracunali sa "varvarima". Nekada su varvari mozda bili nada, danas više ni varvara nema. Civilizacija precesto dira svoje dno, izvlaceci odatle mulj nekadašnjeg mraka. Apokalipticne slike ratova koji su se vodili u ovom stoljecu prosvjecenosti, sve savršeniji nacini da se uništi covjek i zivot oko njega, da se spali, otruje, razori, ubije sve što od sebe ikakve znake zivota daje prevazilazi maštu srednjevjekovnog tvorca religioznih misterija. Naše vrijeme, gledano iz te, davnašnje perspekitve, ukazuje se kao vrijeme Apokalipse. Na jednoj strani su bolesti, neizljecive poput Side koja jeste kuga modernog vremena, na drugoj ogromna africka glad, na trecoj rat, onaj najstrašniji, konacan, poslije koga više rata nece biti jer nece imati ko da ga vodi, i na cetvrtoj smrt koja i dalje kosi nemilice. Niko pošteden nije.

Budućnost

Zastupnici ljudskog napretka cesto koriste sljedecu recenicu: Ako bude razuma, ljudske su perspektive izvrsne. Kao da se evolucija ljudske vrste vrši po tim zakonima na koje se pozivaju vjecni optimisti. Covjek je kodiran, kako je pokušao da nam otkrije Stanislav Lem, na drugaciji nacin. Kao što se u rodenju ljudske indidivude moze vec vidjeti njena smrt, tako se i u rodenju ovoga svijeta mozda moze procitati i njegov kraj. Kakav je napredak ostvario covjek koji bi mu mogao govoriti o ruzicastoj persepkitvi? Narušio je ekološku ravnotezu prirode i gotovo da ne vidi nacina kako da taj problem riješi. U buducnosti moze biti samo gore, jer strašna avet progresa, sve vece i vece proizvodnje u ime sve veceg profita, kao konacan apokalipticni jahac vec se pomalja na horizontu. Sve što su gradili veliki i manji umovi, nije li samo slijedenje linije konacne propasti. U odnosu na stanje svijesti današnjeg covjeka, helenski je bio ispred. Od tog vremena, napredovala je samo tehnika, a taj napredak teško da moze podnijeti ona stara ljudska samosvijest. Nece li se pokazati da je cjelokupni tehnicki progres Zapada bio ogromna zabluda! U drevna vremena uvijek je postojao neki Gilgameš koji je mogao da tuguje nad smrcu svoga prijatelja Enkidua, a šta ce s nama biti? Ko ce nad nama tugovati, osim vjetra iz dalekih i negostoljubivih svemirskih prostranstava?!

VELIKO GLAVATO ZLO

Veliko Glavato Zlo luta svijetom u potrazi za dobrom gozbom na blagorodnoj trpezi naroda opijenih mrznjom. Ono ruca i vecera u krvi spremljena sela i gradove. Doruckuje djecu i starce, uzina slomljene im roditelje i preostalu familiju. Veliko Glavato Zlo uvijek zeli da vlada svijetom i da se za sve pita. Ono ne cuje vapaje unesrecenih, jer nije naviklo da sluša. Gdje zeli da dode, stize u vrijeme samo njemu znano i drago, i odmah krece na posao. Preko noci, kao da je kuga tu prošla, zemlja ostaje pusta a vazduh na paljevinu i smrt vonja.
U svako covjeku ima klica zla koja, kao u prici o Baš-celiku, ceka da je neko oslobodi. Ali, na svu srecu, tu su i klice dobra, mnoge ili samo jedna, koja strazari nad zarobljenom klicom zla. Kome ce se privoljeti carstvu zavisi od covjekove volje, od snage njegovog duha i uma. Iskušenja su strašna i mnogobrojna, ali najvece od svih jeste Veliko Glavato Zlo koje je satanin namjesnik na zemlji. Umjesto svoga crnog gazde, ono upravlja zemaljskim zlom, rasporeduje ga i kuša ljude.
U svom romanu "Detinja povest", Peter Handke opisao je tu klicu zla u djetetu: "Sva (djeca) su znala šta je bespravlje, zapocinjala su ga ne samo u afektu nego i s predumišljajem, a pri tom nisu posjedovala nimalo svijesti o bespravlju - te su im postupci cesto bili nevjerovatniji od postupaka najgorih lopova, i isto toliko grozni. Bilo je neosporno: medu djecom - svejedno kojeg uzgrasta - bilo je onih kojima je od pocetka baš godilo da se pred odraslima predstavljaju, rijecima ili djelima, kao krvnici, obavljali su svoje uništiteljske djelatnosti, hladnokrvno i strucno, a udaljavala se potom promišljeno kao poslije sluzbenog posla. Isto je tako, pak, bilo neosporno da nijedno dijete nije voljelo grdnju, ismijavanje i batine - jednom rijecju, nije mu se dopadalo da bude zrtva."
U prethodnom citatu (kao i u remek-djelu Viljema Goldinga "Gospodar muva") reklo bi se da imamo sve, veliki majstor zla zna na šta da se osloni. Cini se kao da je ovo slika davolske a ne andeoske ljudske prirode. I to je kušanje naše otpornosti, naše istrajnosti i naše vjere. Jer Handke je skicirao šta se dogada, od pocetka do kraja. Kao da je Gospod sve stvorio u njegovom dualizmu, u paru koji su još stari grcki dijalekticari uocili i opisali. Od tog se vremena covjek nije promijenio, jer se promijeniti ne moze. Naprotiv, kao što je covjekova pobjeda u borbi protiv neke bakterije samo privremena, dok se bakterija ne prilagodi i ponovo ne vrati ojacana i otporna na antibiotik, tako se i tzv. ljudska Humanost, Civilizacija i Dobrota ukazuju nama danas, kao što su se ukazivali i juce, narocito u cijelom ovom vijeku tzv. prosvijecenosti kao prazni, šuplji i obmanjujuci pojmovi sracunati na slabljenje naše otpornosti prema Velikom Glavatom Zlu.
Od svog prvog zlocina (bio on stvaran ili hipotetican) covjek je svoj zivot i opstanak vezao uz neprekidno nanošenje zla drugome, cas bliznjem, cas udaljenijem. Svi se narodi na prvim stranicama svojim nacionalnih istorija suocavaju sa dalekim vremenima u kojima su se njihovi preci iz nekog drugog kraja svijeta doselili na prostor gdje se sada nalaze i pri tome naprosto pocistili starosjedioce. To je onaj prvi genocid poslije kojeg se ruke do kraja više ne mogu oprati. Ukoliko je vrijeme tog doseljenja skorije, kao u slucaju stvaranja novih drzava, utoliko je i njihova upletenost u poslove Velikog Glavatog Zla veca.
Ipak, ne treba zaboraviti one zemlje i narode koji su obiljezili ovaj vijek svojom bliskošcu sa satanom. One ga se mogu odricati, ali ono im je u duši, sve što rade odiše duhom skorašnjeg Velikog Glavatog Zla.
Nikada svijet nije na vrijeme prepoznao snazenje zla. Obicno se dešavalo suprotno, zlo se pritajivalo, sklanjalo s ociju, puštalo da govori dobro koje nikada stvarno nije bilo gospodar ovoga svijeta. I kada bi se tako uljuljkan svijet raskravio, raspustivši svoje odbrambene mehanizme, dolazilo je Veliko Glavato Zlo, da pocne svoj krvavi posao.
Opomeni se, svijete, ako mozeš, mada se plašim da ne mozeš! Vidi bar sada šta ti se sprema u zadnjim prostorijama svjetskih politickih bordela i ne vjeruj blagorjecivim glasnogovornicima Nade i Dobrote bez pokrica! Jer vec zvoni kobni cas - sutra te nece biti!

SVEMOĆNA LAŽ

Svjesna ili nesvjesna, laz je uvijek sredstvo kojim se zeli postici neki nepravican cilj. Cak i u slucaju spasavanja zivota, laz ne moze da bude opravdana u onom najstrozem, hrišcanskom smislu. Jer veliko iskušenje trazi i veliku iskrenost, cak i po cijenu gubitka svega što se ima.
Prorok Jezekilja, na kraju svoga svjedocenja, izrekao je cuvene rijeci: "Rekoh i spasih dušu svoju". Time nam je porucio kako je suština u duši, a ne u tijelu.
Laz je sigurno jedan od najstarijih zanata. Susrecemo je u biljnom i zivotinjskom svijetu. Ukoliko biljka zeli da se predstavi primamljivom za insekte, ona ce podmetnuti boje koje joj inace ne pripadaju prema rodu. Kod zivotinja, ukljucujuci i insekte, pritvorstvo je uobicajeni nacin borbe za prezivljavanje. Mimikrija i kameleonstvo samo su neke od pojava koje su zabiljezene u velikom i neobicnom zivotinjskom svijetu. A covjek je ipak njegov dio, ma kako se smatrao naprednim.
Covjek laze od rodenja. U pocetku, to su one male simpaticne lazi, kojima se odrasli smiju i koje u mnogo cemu podsticu. Tako se u svijesti buduceg covjeka laz ucvršcuje kao legitimno sredstvo za postizanje odredenih ciljeva. Uceci tako zanat, buduci veliki lazov nauci da razlikuje odbrambenu od napadacke lazi i samoga sebe ubijedi da je odbrambena uvijek opravdana, dok se za napadacku ne zna - nekada je opravdana, mada je cešce ipak prokazana. Ali to je vec nauk istorije, tzv. uciteljice zivota.
U ljubavi su poznate slatke male lazi, koje kasnije, u braku pogotovo, postaju veliki znaci nevjerstva. Na radnom mjestu, covjek laze svome šefu, a potom i svoj svojoj okolini ukoliko ne zeli stupiti s bilo kim u sukob. Laz tu moze biti krajnje nevina, lagana, površinska, koja se uglavnom sastoji od precutkivanja, okretanja glave u trenutku kada se dešava nešto što ne treba da se vidi. Nije mali broj onih koji sebi cesto postavljaju pitanje: dokle se u tome moze i treba ici. Zar nije bolje skresati u lice nekome istinu, pa kud puklo da puklo, nego se pretvarati i lagati? Zaista, ko moze uvijek i na svakom mjestu reci istinu? To je onaj cuveni Molijerov Mizantrop, koji upravo stoga dozivljava bezbroj nevolja.
Ofanzivna laz koristi se za licnu promociju, za napredovanje, za ostvarenje cilja koji se ne bi mogao postici pravicnim sredstvima. U osnovi ove lazi lezi poznati makijavelisticki princip po kome cilj opravdava sredstva. Ovo su vec opasne igre, u kojima se nikada ne zna dokle treba ici. Kaze se da je rijec o politici koja ima svoja pravila i svoje obicaje. Ali, koja politika, kome namijenjena, gdje provedena?
Predizborne kampanje su najveci pomoguci vašar ofanzivnih lazova. Zna se da brojna obecanja nikada nece biti ispunjena, ali se to smatra sasvim normalnim. A da li je zaista normalno? U razvijenijim zapadnim demokratijama te lazi i nisu narocito opasne, zbog njih se moze izgubiti samo vlast u iducem izbornom krugu. Ali, povlaceci se na Istok, predizborbe i kasnije lazi predstavljaju cesto uvod u velike katastrofe. Tu svi odreda lazu: istoricari, knjizevnici, akademici - zašto onda da ne lazu i politicari. Oni zaista najkrupnije lazu i samouvjereno obecavaju narodu kule i gradove. A narod kao narod, da ne koristimo teze rijeci vec korišcene u nekim pjesmama, nasjeda svojim prorocima, vodama, iako mnogi znaju da ce ih sve to odvesti u katastrofu. Takve vode genijalno je ocrtao Radoje Domanovic, ali ko da opiše balkanski narod koji slijepo srlja za slijepim vodama.
Zaista, savremeni svijet sazdan je na lazima i otimacini. To i te kako treba da zabrine one narode koji u svojoj istoriji i epskoj tradiciji nemaju razvijenu sudsku i diplomatsku borbu, jer su zivjeli i borili se po šumama i vrletima. Oni ne mogu biti ravnopravni u današnjim zakulisnim medudrzavnim igrama s onima koji su se stotinama godinama otimali o tude predstavljajuci uvijek to kao borbu za svoja (stara) prava.
A oni rijetki, koji vide bolje i dalje, šta da rade? Da izadu na trgove i vicu protiv laznih voda i proroka, ili da se povlace u svoju osamu?! Kako da spase dušu svoju? Istinom i samo istinom, makar i pogriješili, jer manja je greška reci da je nešto laz iako to laz ne mora da bude, nego precutati i nastaviti put koji vodi u propast.

SLOBODA ILI SMRT

Koliko li je samo hiljada mladih ljudi, pred kojim se sterao zivot sa svim svojim iskušenjima, ogranicnjima ali i obecanjima, otišlo u smrt s poklicem - "sloboda ili smrt"!
Svjesno ili nesvjesno, tu je "sloboda" sinonim, ili zamjenica za zivot. Svojim herojskim cinom oni su iz prostora postojanja otišli u oblast nepostojanja, nedjelanja, nemogucnosti, jednom rijeci - ništavila. Na raznim mjestima u svijetu, i u raznim vremenima, te su zrtve donijele zudenu slobodu prezivjelima, a mrtvima cesto slavu i zahvalnost savremenika i potomaka. Ali razmišljanje o slobodi ne smije da robuje ustaljenim lektirskim definicijama ovog ljudima tako svetog pojma. U vremenu, sve je podlozno prevrednovanju.
Kako stvari stoje sa slobodom? Da li je uvijek rezultat dostojan zrtve, ili pjesnici: "hoce li sloboda umeti da peva kao što su suznji pevali o njoj"?
Ali, krenimo poizdalje, i zapitajmo se šta je, zapravo, sloboda? Cime je ona uslovljena i kolika je njena snaga? Da li je sloboda nešto objektivno, mjerljivo prirodno-matematickim parametrima ili subjektivno, rastegljivo i krajnje nestalno?
Pojam slobode vezuje se uz mogucnost nicim uslovljenog izbora. Ne postoji tzv. apsolutna neuslovljenost izbora, odnosno ne postoji apsolutna sloboda. Sve je u covjekovom zivotu, od rodenja do smrti, necim uslovljeno. Vec svojim rodenjem baceni smo u prostor neslobode, jer nismo sami birali niti roditelje, niti mjesto, niti vrijeme rodenja. Ako to nismo mogli da biramo, šta nam onda preostaje? Ono što se zove "zadat zivot". Ostaje nam, dakle, borba za proširenje tog prostora slobode ogranicenog pocetnim parametrima i (ne)srecom rodenja. Ali, da bismo se bacili u tu neizvjesnu borbu, treba da sagledamo buduci cilj i da prema njemu primjerimo i sredstva. Da ne bi prizeljkivana sloboda bila samo još jedna varka neke druge neslobode.
Cicerom je davno napisao: "Svi se pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni." Kako je ovo dubiozna misao, koliko se u njoj krije paradoksa koje nosi i sam pojam drzava, na šta ovdje misli mudri Ciceron. Mnoge vlasti, partije i politike ne vole da se ikome pokoravaju. Toj nepokornosti i drcnosti uce i svoje pristalice. O tome je izvrsnu misao izrekao Martin Kesel: "Gdje svako cini samo ono što hoce, tamo vlada anarhija; a sloboda vlada tamo gdje svako cini ono što niko drugi ne bi mogao da cini bolje."
Sloboda nikada i nigdje nikome nije poklonjena. Za nju se treba izboriti. Tu slabici slabo i prolaze. Ali mozda oni i ne teze slobodi. Mozda je njihova svijest slobodna kada je pod uticajem jacih. Poput orhideje, oni se boje oštrog slobodnog vazduha i zivota u prirodi. D.H. Lorens lijepo varira temu borbe za slobodu: "Ljudi se bore za slobodu i postignu je teškom mukom. Njihova djeca, odrasla u miru, puste da im izmakne, jadne lude. I njihovi unuci su ponovo robovi."
Treba li za slobodu zrtvovati sve, cak i zivot, mada nismo sigurni u ishod naše borbe? Da li je svaka zudena sloboda zaista sloboda? Da li ona nece biti teze ropstvo od ovog protiv koga se borimo? Cesto se na ovakav nacin pitaju borci, ili moguci borci za slobodu. Miljkovic je to uradio cuvenim stihovima, koje ni vlast u ona vremena nije razumjela. Pogledajmo malo dalje od nas, prema bivšim kolonijama koje su se borile za slobodu, a danas im narod zivi u stravi medusobnih plemenskih omraza i klanja. Nismo li i mi na Balkanu zrtve takvog viševjekovnog ropstva iz koga se još nismo duhovno oslobodili?
Treba li zaista uvijek i na svakom mjestu umirati za slobodu koja nam je potpuno neizvjesna?
Šta je sa slobodom od straha? To je osnovni zahtjev drzavi od strane lojalnog pojedinca. Ako mu to drzava ne moze da pruzi, onda mu ona ne moze pruziti ništa. Zivot u vjecnom strahu od samovolje nekog nepoznatog jeste zivot progonjene zvijeri koja ce opstati samo ako dobro pazi na svoje kretanje, ali i na kretanje svojih progonilaca. Tu se zivot svodi na moru iz koje ugrozenom pojedincu cesto nema izlaza.
Je li on manje progonjen ukoliko ga progoni domaci napasnik koji je zamijenio stranog okupatora?
Gdje je tzv. socijalna sloboda o kojoj su maštali i još maštaju socijalisti? Moze li gladan covjek biti slobodan? Ako mu njegovo pleme i njegova drzava ne pruze hljeba, on ce sve napustiti u potrazi za prostorima gdje moze da (pre)zivi. "Gdje je dobro, tu je domovina", govorili su latinski demagozi. Ali, šta se u zivotu obicnog covjeka promijenilo od rimskih vremena? Njemacka, nekadašnji srpski krvnik i okupator, mnogima je vec dugo jedini hranilac.
A borba, revolucija, krv, znoj i suze!?
Davno je receno: Dok zivim, nadam se. Mrtav covjek ne moze da se nada. Ostavimo se parola: "Bolje grob nego rob!", "Sloboda ili smrt!", "Zivot damo, Trst ne damo!". Sve su to smislili oni koji ne misle na zivot obicnih ljudi. Sloboda jeste zlatna, ali zivot je zaista nebeska milost i ne treba srljati u samoubistvo. Pogotovo ne tamo gdje sloboda ne samo da ne pjeva nego stenje li stenje.

JAČI OD SUDBINE

Stari Jelini stvorili su mitološku sliku o tri boginje koje odreduju ljudsku sudbinu u trenutku rodenja. Kloto drzi preslicu i pocinje zivotnu nit, Lahezis nastavlja i prede konac, dajuci mu smisao, dok treca, potpuno slijepa, Atropos, presijeca nit i okoncava u buducnosti zivot bica o kome one dalje ne misle. Ovaj su mit mnogi narodi preuzeli i preoblikovali u duhu svoje tradicije, kroz narodne price i pjesme. Kod nas je to poznata prica o sudajama ili sudenicama, od kojih zavisi ljudski zivot, odnosno koje odreduju ljudsku sudbinu. Da li je ovom pricom covjek htio da opravda svoju nevolju, da skine s vrata odgovornost za svoju i svoje djece buducnost?
Šta je zapravo sudbina o kojoj ova nova patriotska pjesmica govori s visoka ("jaci smo od sudbine!")?
Sudbina je skup svih dogadaja koji ce stici ljudsko bice od rodenja do njegove smrti. Još uze posmatrano, covjek sudbinom smatra uglavnom sve ono nepovoljno što mu se dešava a na šta on ne moze da utice, dok dobre stvari i trenutke srece uglavnom pripisuje svojoj domišljatosti.
Na pocetku ljudskog zivota, ili još prije, stoje roditelji buduceg djeteta. Ono njih ne moze da izabere, kao što ne moze da izabere grad u kojem ce da se rodi, niti trenutak u kojem ce se to desiti. Egzistencijalisti ce reci da je covjek bacen u zivot (egzistenciju). Stoga je on tragicno bice. Njegova tragika je još više potcrtana neizbjeznošcu buduce smrti.
Ali, odmaknimo se malo od pojedinca, pogledajmo njegovu okolinu, pleme kojem pripada. Ima li i ono svoju sudbinu koja ce odredivati i zivot pojedinca? Srpsko slovensko pleme, doselivši se na Balkan, odredilo je za sljedecih hiljadu godina svoju krvavu sdubinu. Na periferiji vizantijskog carstva ono ce uvijek biti na necijem putu i na necijoj periferiji. Imace period svoje drzave koji je bio ispunjen ratovima, uzdizanjem i padovima, ali sve je to bilo relativno kratko u odnosu na trajnost zapadnih drzava - doci ce teški vijekovi ropstva i nesrece. Sagradivši svoju kucu na carskom drumu, Srbi su se unaprijed zamjerili buducim carevima. Bezbroj puta rušena i ponovo gradena, ta kuca ni danas nije sigurna. Ko u njoj stanuje, teško se dobru moze nadati, ma koliko ga zarko prizeljkivao.
Kada si nadohvat jacem i obijesnom, sve što uciniš njega ljuti i izaziva. Naprosto, ne mozeš mu biti dobar. Sa Srbima vec vijekovima njihovi snaziji susjedi razgovaraju ultimatumima i prijetnjama. Stotinu godina raspadale su se dvije carevine i svojim otrovima i smradovima trovale narode pod svojom vlašcu - tijelo im i dušu. Teško da bi neka druga zemlja mogla ostati zdrava i netaknuta, jednako kao cjelina i izdvojeni pojedinac, da je bila izlozena takvim iskušenjima kao što su bili Srbi.
Jednako Srbima, Grci su prezivljavali gorke vijekove robovanja. Ali oni su u mnogocemu imali i razlicitu sudbinu. Okupaciju su docekali u jedinstvenoj drzavi, koja je bila snazno obiljezena pravoslavljem, i upravo ce vjera, kroz crkvenu organizaciju, biti cuvar nacionalnog bica i buduce slobode. Na kraju uspjeli su da izbjegnu komunisticku pošast koja je uništila ionako istanjenu Srpsku pravoslavnu crkvu. Bez cvrstog moralnog oslonca, Srbi su lak plijen svim mogucim mešetarima i svjetskim diplomatskim ugursuzima, kojima je novac glavna vjera i ideal. Ali, vratimo se pojedincu i pogledajmo kako on izdrzava udarce svoje sudbine.
U Šekspirovoj tragediji "Hamlet" postoji cuveni monolog koji pocinje još cuvenijim stihom: "Biti ili ne biti", a koji najdublje zasijeca u problem odnosa pojedinca i njegove sudbine. Kraljevic Hamlet upravo je otkrio da mu je rodeni stric ubio oca i obljubio majku. Šta da radi? Da ubije strica i okrvavi svoje ruke, iako do kraja nije siguran u cinjenice svoje istrage, ili da i dalje ceka? "Je l' lepše u duši trpeti / pracke i strele sudbe obesne,/ Ili na oruzje protiv mora beda/ Dici se, i borbom uciniti im kraj?", recituje Hamlet na vrhu elsinorske stijene. Nešto ranije, on je vec sebe okarakterisao: "Glup, malodušan nitkov camujem / K'o sanjalo, i tup za rodenu stvar". Time smo u samoj srzi vjecne ljudske dileme, jesmo li ili nismo gospodari svoje sudbine?
Zavisno od svog temperamenta i karaktera, covjek je ili aktivan ili pasivan, onaj koji djela ili onaj što razmišlja. Djelanje uvijek ima dva vida, pravovremeno i okolnostima opravdano, promišljeno, ili ono drugo, koje je ishitreno, nepromiljeno, gotovo samoubilacko. Pravovremeno djelovanje daje prave rezultate i donosi korist pojedincu i društvu, dok ishitreno najcešce vodi u tragediju. Primjera je toliko da ih ne treba ni navoditi, ali za ovu priliku neka to samo bude cuveni Principov atentat. Da li je on Srbima donio stvarno oslobodenje, ili je lancu srpskih zabluda dodao samo još jednu kariku? Vidovdanski osvetnici ili gubitnici?!
Šta znaci fraza da je neko "jaci od sudbine"? Prvo, hoce da se kaze kako je sudbina pojedincu i njegovom plemenu nenaklonjena, diktirana s nekog neprijateljskog mjesta. Rijec je, dakle, o neprijateljima koji bi htjeli da ponište mene i moj narod, govori taj pojedinac. Znaci, ne radi se o pravoj sudbini, odredenoj na nepotkupljivom mjestu mitskih sudaja, nego o ujdurmi vjekovnih neprijatelja - razmišlja dalje takav um. Narodna poslovica kaze da ti neko ko je jednom bio neprijatelj, nikada ne moze biti prijatelj. Ali i narodna mudrost ima svojih ogranicenja, koja je odredilo vrijeme, kao jedini moguci izlaz iz lanca opštih nesreca.
Pored toga, sudbina nije hrišcanska kategorija, naprotiv, covjek jeste i mora biti gospodar svoje sudbine. Samo tako nece svoj zivot pretvoriti u pasivno išcekivanje smrti, niti ce brzopleto sve svoje muke rješavati macem. Jer mac je bezosjecajna alatka i moze da posijece i svoga tvorca i vlasnika.

NI KRIV NI ...

Nesreca ne pita ni gdje ni kada ce udariti. Sudbina pojedinaca i sudbina društva u tom su pogledu relativno razlicite. Kolektivne nesrece najcešce imaju ozbiljne razloge, svoje tzv. uzroke i povode. Istorijska nauka, obicno sa zakašnjenjem i s tzv. istorijske distance, daje prilicno zadovoljavajuca objašnjenja zašto se zbilo to što se zbilo, a što je narode zavilo u crno. Pored objektivne istorije, cvrsto i naucno zasnovane, postoji i ona uzgredna, narodna, u pricama i legendama, koja ima svoj tok i svoj znacaj, a koja cesto nije u saglasnosti s ocjenama nauke. Ali obje se zasnivaju na logici uzroka i posljedice, u cemu, kako je Kocic govorio, "ništa nije bez nešto".
Srecan je onaj narod koji u odsutnim trenucima svoje istorije ima mudre vode, sposobne da ga, zavisno od okolnosti koje se namecu kao neumoljive matematicke konstante, spasu od prevelikog stradanja i dovedu do povoljnog okoncanja nevolje. Mnogo je cinilaca koji uticu na kljucne i sudbonosne odluke i ovdje ih necu pretresati, ali kao što coban mora u svakom trenutku znati šta da ucini sa svojim stadom, isto se odnosi na vlast - od nje najcešce zavisi kolike ce razmjere nesreca, bez obzira na to ko ju je izazvao, kolike ce domete imati.
Narod je nepromjenljiv, ni dobar ni loš, ni veliki ni mali, najcešce onakav kakvim ga okolnosti ucine. Postoji u njemu djelatno zrno tradicije, iskra jedna u pepelu zapretana, koju vjetar vremena povremeno razgori, koju okolnosti pokrenu da se probudi poput klice koja je drijemala u debelom ledu - tada narod postupa onako kako su i njegovi preci postupali. Na vodama je da znaju šta ce narod dobiti, probudi li se u njemu taj, mocni pokretac, hoce li stici do zvijezda ili ce postradati ni za šta.
U vremenima tzv. naucnog marksizma i tzv. socijalizma stvoren je pojam "inzenjer ljudskih duša". To je trebalo da bude novi pisac, demijurg, tvorac pozitivnih likova, koji se "kale kao celik", sve Korcagin do Korcagina. Kao što se socijalisticki vlastodršci nikada nisu zapitali kakve oni to modele društvenog uredenja nude, a narod ih ne prihvata, tako se ni vodeci pisci i teoreticari takvih modela nisu brinuli gdje ce im duša kada se pokaze da sjede golom guzicom na goloj ledini. Mnogi od njih bili su spremni da optuze narod zbog neuspjeha svojih projekata - zaista, zar ne bi samoupravljanje najbolje funkcionisalo u razvijenim zemljama kapitalizma, primjerice u Njemackoj. Kad god narodne vode misle da bolje od naroda znaju šta je korisno za narod, ili, ne daj Boze, šta ce ga povesti u srecniju buducnost, dolazilo je do vecih ili manjih nesreca za cijeli taj narod. Pri tome pozivanje na tzv. volju naroda ne znaci ništa, jer ona kao takva de facto ne postoji i nikada nije postojala, rijec je o odredenom stanju u datom trenutku, o komešanju, o izvjesnom zavodenju ili ocijukanju sa narodom.
Kako u svemu ovome prolazi pojedinac? Gdje su granice njegovog snalazenja i nesnalazenja, gdje prostor slobodne volje i vladanja svojom sudbinom? Od tzv. prvog, ili praroditeljskog grijeha, poucava nas hrišcanska vjera, covjek stradava i neprestano je u stanju iskušavanja. Ko iskušava covjeka? ?avo sam, vrhovni satana, zavodeci ga slatkorjecivim obecanjima i zemaljskim rajevima. To iskušavanje nije lako ni uociti, niti izdrzati. Satana ne pita gdje ce pronaci svoju zrtvu, na koga ce udariti. A jadnicak, koga je stigla nesreca, pita se: Zašto, pobogu brate, zašto mene, ja u svemu tome nisam ni kriv ni duzan! I zaista, nekako tako izgleda, ali samo izgleda na prvi pogled. Zapravo, nevolja je u tome što covjek misli da ga Bog iskušava, a Bog je, po definiciji, Pravda, Zakon i Istina. Tako covjek misli, i griješi, avaj!
U Andricevu "Prokletu avliju" stizu "ni krivi ni duzni" zatocenici. Da je rijec o nekoj prici bez šireg znacenja, teško da bi postala mocna i slavna kao što jeste. Jer prokleta avlija je pojam širi od prostora na kome je postojala i od vremena u kome je bila stvorena. Kao što njeni suznji i dan-današnji razbijaju svoju glavu po vascijelom ovom dunjaluku pitanjem: Zašto baš mene!
Receno je vec, kao što je i inace sve vec receno, da covjek nije i ne moze biti izdvojena cestica od ostale ljudske mase, nego s njom dijeli tzv. kolektivnu sudbinu. Sloboda i nesloboda, patnja i nada, zabluda i istina - najcešce su kolektivne odrednice. Moze se covjek u svojoj samoci osjecati slobodan, a slobodan ne biti, moze ga se ne ticati sudbina njegovog bliznjeg, ali od nje se on odvojiti ne moze. Svi smo mi medusobno vezani bezbrojnim vidljivim i nevidljivim nitima. Ali dok se dobro koje pojedinac cini u svoje ime njemu samome i vraca, zlo je mnogo prefriganije - ukoliko ga naš bliznji nekome cini, ono ce se vratiti ne samo njemu, nego i njegovoj okolini. Ne trazimo razloge naše nevolje daleko od nas; ako je tako, onda mi s tim nemamo nikakve veze, potrudimo se da ono što zavisi od nas zaista i zavisi od nas.
Ne mozemo biti "neumiješani", "uzvišeni", "cistih ruku", "ni luk jeli, ni luk mirisali", ne mozemo i ne smijemo! Jer davo baš to zeli, da nas podijeli, usitni, ucini malim i nevaznim. Niko ne strada "ni kriv ni duzan", ali budimo toga svjesni prije nego što nas Veliko Glavato Zlo stigne. "U dobru se ne ponesi, a u zlu ne ponizi", piše u Jevandelju, na nama je da razumijemo tu poruku.

KUĆA I NJENI GRADITELJI

Nedavno preminuli srpski pisac Borislav Pekic posvetio je znatan dio svog zamašnog knjizevnog opusa beogradskim neimarima. Naravno, njegova djela nisu puke biografije zaduzbinara i graditelja, velikog pisca zanimalo je mnogo više vrijeme i okolnosti gradnje, moral jednog u komunizmu prokazanog vremena. Naime, poput kulaka i oni stari trgovci, ili kako se to danas kaze biznismeni, odmah iza rata optuzeni su za eksploataciju naroda i radnika i kao takvi proganjani dok im se nije potpuno sve oduzelo. Pekicevi graditelji, oliceni u porodici Njegovan, prolaze sve faze naše novije istorije, od prostih ljudi odanih samo radu, preko bagataša u našim balkanskim, primitivnim i siromašnim prilikama, do obespravljenih i razbaštinjenih izgubljenika.

Ako se trenutno zanemare okolnosti u kojima su buduci "bogataši" stvarali svoj imetak, a koje su u tome trenutku bile jednake za sve, naš gradanski sloj uglavnom se obogatio priljeznim radom i svojim licnim umijecem. Njihove su kuce i bukvalno gradene ciglu po ciglu, crijep po crijep, rijetko ko je u kratkom vremenu uspio da zaradi velike novce. Za jednu siromašnu zemlju, ti bogataši su bili osnovni pokretaci svekolikog privrednog zivota i rasta, onog trenutka kada im je oduzet imetak, zemlja je još više osiromašila, jer to malo para nisu mogle da obogate narod, osim vladajuceg sloja koji je, kao svaki vladajuci sloj, jedno pricao a drugo radio. Dobivši ono što nisu zaradili, novi vlasnici ponašali su se kao djeca, mnogo trošili a malo radili i štedjeli. Kada se vidjelo da tako nece moci dugo, prizvali su u pomoc svijet koji im je zdušno pomogao - zajmovima i kreditima. Ali to je vec predmet neke buduce price. U ovoj je akcenat ipak na necemu drugom.

Da bi se sagradila kuca potrebno je mnogo predradnji, strpljenja, vrednoce a bogami i para. Ko ima pare njemu je sav posao mnogo lakši i brzi, on tada moze ici onim postupkom koji se naziva kljuc u ruke. Sve ostalo ga se ne tice, to je posao nekoga drugog. Ipak, i tu mora da bude oprezan. Na primjer, više beogradskih gradevinskih firmi primilo je znacajne novce od ljudi koji su platili svoje buduce stanove a da mnogi od tih nesretnih kupaca do danas u te stanove nisu ušli. Rijec je o nesolidnosti firmi, o lošem vremenu i opštoj nesigurnosti. Istorija nam kaze da u ovakva vremena jedino dobro prolaze oni koji kupuju gotove nekretnine po bagatelnim cijenama. (Nekretnina moze biti i drzava, poput Slovenije i Hrvatske, na primjer.)

Da bi se, dakle, sazidala kuca, potrebno je prvo kupiti zemljište. Naravno,posao je olakšan ako se to zemljište vec ima jer je ostalo u naslijede. Ukoliko covjek ne zeli da gradi na svojoj zemlji, moguca je uvijek zamjena, koja se vrši sporazumno i ovjerava na sudu. Tako kupljeno,odnosno dobijeno zemljište, uvijek mora biti u vlasništvu 1/1, inace ce jednom biti predmet spora. Nije lako odabrati prikladno zemljište, cesto je to uslovljeno cinocima na koje je nemoguce utjecati. Ali tu se strpljenje najviše isplati, ko nije brzoplet prije ili kasnije dobije ono što zeli. Cesto naš covjek gradi kucu inateci se sa svojom okolinom, najcešce na medi, bar da komšiji s krova na njegovu zemlju otice voda kada se izlije kakav veci pljusak. Meda je meda, karaula karaula, odavno je poznato, ali to malo vrijedi onima koji nikakve savjete ne slušaju, nego gradove na medi prave.

Ipak, od zemljišta je mnogo vaznije imati dobar plan za gradnju kuce. S lošim planom kuca se jedva moze da sagradi. Naime, dobar arhitekta uzima u obzir sve potrebne cinioce, od zelja buduceg gazde koje moraju da budu u skladu sa terenom na kome se gradi, s normama propisanim za takvu vrstu gradnje u tom podrucju i sa svim mogucim gradevinskim zahtjevima s obzirom na upotrebljeni materijal i gradevinske standarde. Moze tzv. investitor pozeljeti preveliku kucu, ali bez obzira na njegove pare arhitekta i inzinjeri treba da ga upozore kako to ne ide. Mozda se ona i moze sagraditi ali teško da ce moci da se odrzava. Prevelika i loše proporcionisana kuca prije ili kasnije se raspe, uništi samu sebe. Ako bismo kucu uporedili sa drzavom, što vrlo rado cinimo, onda se prevelika kuca moze da smatra poput imperije, prije ili kasnije imperija samu sebe sruši.

Ne valja da se u tu buducu kucu planiraju stanari s kojima cemo se teško sloziti. Neka u njoj bude poštena, radu odana celjad, tada nijedna kuca nije tijesna, naprotiv, samo na malom prostoru stvaraju se velika djela, stoga ljudi i hrle u gradove. Tamo gdje je mnogo buke i bijesa svaka je kuca tijesna jer niko ne poštuje onoga drugog.

Tek kad imamo dobar plan mozemo da trazimo izvodaca radova. Nije dobro u istoj osobi, ili firmi, imati i izvodaca i nadzornika. Najbolje je da se oni i ne poznaju. U pregovorima s izvodacem treba biti maksimalno tvrd, cjenjkati se do besvijesti, ici do detalja, ne ostavljati ništa neriješeno, jer baš na tim neriješenim sitnicama kasnije se probijaju rokovi i povišava cijena. Sprega izmedu izvodaca i nadzornika dovodi obicno do krupnih krada kojima se nikako ne moze da stane ukraj. Rastur u materijalu ide dotle da na kraju ponestane para, o rokovima da se i ne govori - oni se ne poštuju. Ukoliko se prihvati zdravo za gotovo sve što kaze izvodac bice skuplja pita neg tepsija, odnosno od kuce nece biti ništa. Cesto se kao dobar izvodac potkrade nesposoban covjek koji ne zna da cita plan pa sve okrene tumbe, tu se podrum nade na tavanu a tavan u podrumu. Zaista, tako se kuca ne gradi.

Jednako opasan je izvodac koji ne zna da procijeni koliko ce da utroši materijala, nego podnese neki površan proracun kako bi se prošlo što jeftinije. A kad se gradi kuca treba da se tezi solidnosti a ne jeftinoci. Dobri, široki zidovi, visoki stropovi, cvrsta konstrukcija otporna na potrese, krov koji ne prokišnjava ni za najvecih kiša, i, prije svega, temelji duboko pobodeni u zemlju, s cestitom izolacijom - to je kuca i to treba da se plati.

Svakodnevno treba da se nadgleda gradnja, tu ništa ne smije da se radi na povjerenje, jer jedno je povjerenje, ugled, itd. a nešto drugo pridrzavanje rokova i svega onoga što je u ugovoru. Bez toga opet desice se teške omaške koje na kraju mogu skupo da koštaju. Sve ovo, naravno uz bozju pomoc, dace kucu kojom se svako moze da ponosi.

Ali, bez obzira na tolike ruševine oko nas, nije nama ovdje do uputstava za gradnju neke porodicne ili vece stambene zgrade, druga nas je muka natjerala da se bavimo graditeljstvom - drzava. Jer, rekosmo li vec, u drzavi je je sve kao u kuci, od dobrog domacina do celjadi koja ne smiju da bude bijesna. Drzava se gradi kao što se gradi kuca, od zemljišta koje se mora da ima, preko dobrog plana, poštenog i vrijednog izvodaca radova, te nadzornog organa koji ce na kraju sve da ocijeni i primi. Cesto se cuje kako su SAD stvorili kriminalci, lopovi, avanturisti i slicna boranija. Zaboravlja se da nigdje ništa nije stvorila gore nabrojana ološ. Upravo su takvi bili najveca kocnica i smetnja da se drzava stvori. SAD je stvorio cvrst puritanski moral doseljenika na istoku ogromne zemlje. Išlo se dotle da su se svaki cast lovile vještice. Jednom su te vještice bile zene sumnjivog morala, drugi put komunizam, itd.

Kako, dakle, danas i ovdje sagraditi kucu, odnosno Drzavu? Rijec je o veoma teškom i zahtijevnom poslu koji se, uz najbolju volju, ne moze da uradi brzo, a pitanje je uopšte kada ce se uraditi. Neriješena pitanja imovinsko-pravnog odnosa na ovoj teritoriji, gdje postoje više pretendenata na nasljedstvo preuzeto od predaka koje svi pomalo svojataju. Srbi su tu u defanzivi, oni se i odricu i ne odricu tih predaka, ali zemlje se, prirodno, ne odricu. Tu bi, dakle, da grade Drzavu. Recimo i da riješe problem zemljišta, postavlja se pitanje: Po kojem planu da se gradi? Neko je negdje rekao da se plan zna. Nije nego, kako ce da se zna plan ako nije nacinjen, objelodanjen i prihvacen od strane investitora,odnosno naroda? Ko ga je nacinio, koji to arhitekti, na osnovu kojih principa i zahtijeva?

Znalcima je vec dugo jasno da pored toga što nije riješen problem zemljišta, jednako se ne zna ni plan, ali to još nije ono najnepovoljnije u ovoj gradnji, na kraju, ili na pocetku, kako se vec kome svida, ne zna se ko je sumnjiviji, izvodac ili nadzorni organ. Izvodaci pokradoše materijal, na kraju jedva da ce ostati nekoliko cigli od prethodne gradnje, šuma ode u Srbiju, ode naprosto sve, traje jedna ogromna rasprodaja gradevinskog materijala, dok prosti radnici odbijaju da kopaju temelje. Za to vrijeme nadzornik se zapija u kafani s veselim društvom i pjevaljkama patriotskih pjesama.

Ko ce onda Drzavu da gradi, to se još uvijek poneko pita?! A odgovora nema niotkuda za tog vrlog pitca. Davno je neko negdje rekao a Vuk St. Karadzic zapisao: Nije svacije kroz selo pjevati! Ali narod nikako da prepozna dobrog pjevaca i to je njegov pravi i najveci problem, ostalo su samo posljedice.

GLUPA ILI LUDA VREMENA

U neki vremenima narod poludi. Obicno tada izbije i rat kao konacan proizvod sveopšteg ludila. Tada je opasno biti javno pametan, jer glupost okoline ne trpi razlicitost oko sebe. Zbog sitnice tu padaju najteze moguce optuzbe - nedostatak rodoljublja, pacifizam, komunjarstvo, itd. A pamet nikada nije agresivna, nego blaga, sverazumijevajuca, stoga je i nemocna.

Cesto se ljudi pitaju kako je bilo moguce da baš cio narod poludi, gdje su bili intelektualci?! Intelektualaca je obicno malo, narocito ako se samo odredenje intelektualnosti uzme strogo i usko, kao kriticko mišljenje koje ne voli da se slaze ni sa kim, cak ni sa samim sobom, pošto je u osnovi intelektualnosti cuvena kratka Sokratova recenica: Znam da ništa ne znam. Tek ce Dekart uspjeti da odgovori na ovaj izazov kritickog mišljenja jednako kratkim: Mislim, dakle postojim. A vremena gluposti apsolutno negiraju obje recenice. Oni znaju šta treba i to cine ne pitajuci se da li postoji neka pukotina u njihovom znanju. Jer nijedno znanje nema za praoizvod savršenu istinu, konacnu mudrost, pošto ni savrešena istina ni konacna mudrost ne postoje. Druga, Dekartova recenica je krajnje opasna, za nju se moze i glava izgubiti. Jer u nekim vremenima covjek ne smije da misli nego samo da postoji kao biljka ili poslušna domaca zivotinja.
U Narodnoj skupštini RS, jedan je poslanik, koji ce kasnije biti i izbacen iz te Skupštine, obrazlagao zašto treba prihvatiti ponudeni sporazum, sada nije vazno o cemu. Argumenti su zaista bili na njegovoj strani i on je svoj posao obavljao tako analiticno da je izazvao nalagodnost kod vecine poslanika. Napokon mu je jedan domišljat odgovorio na pravi nacin: Profesore, budite vi danas manje analitican a više Srbin! Ako bi se ovom odgovorilo da on tvrdi kako Srbi nisu analiticni, on bi se vjerovatno i uvrijedio, ali iracionalnost sveopšteg ludila ne dopušta mu da sagleda svoju ogranicenost.
Nacionalna histerija je pogubna za narod u kome se javi jer je ona usmjerena protiv vlastitog naroda i njegove buducnosti. Njeni "korisni" dometi su tako kratkotrajni i tako uzgredni da se veoma brzo pokazu kao krajnji promašaji, ali nosioci te histerije nikada nece priznati da su griješili, naprotiv, tvrdice kako je trebalo ici još dalje i još radikalnije.

PRAVDA I OSVETA

Vremena su takva da ni u šta više nismo sigurni. Preko noci dojucerašnje istine postale su ordinarne lazi. A od necega treba poci, za nešto se treba uhvatiti. Matematicari svoju gradevinu zasnivaju na nekoliko aksioma (ociglednih istina ili cinjenica koje su same po sebi jasne i ne treba ih dokazivati) i nešto više definicija. Ali i u toj, naizgled savršenoj gradevini, postoje šupljine na kojima su nastali sporovi. Zbog tih sporova osjetljiviji duhovi su ludili, drugi se samo nervirali, treci na tome pravili kapital. Obican svijet ne zna za duboke i teške matematicke sumnje, on i dalje vjeruje u njenu nepogrešivost. Ali ko je nepogrešiv na ovoj našoj zemljici? Ko u casu prosudivanja moze reci sa stopostotnom sigurnošcu šta je istina a šta laz, cemu ce se prikloniti pravda?

Avgusta mjeseca 1942. godine, prezivjeli partizani sa Kozare, na Palezu, slušaju poemu Sknedera Kulenovica:"Stojanka majka Knezpoljka". Slušaju i placu. Jer ova pjesma ne izgleda kao da je covjekovo nego bozansko djelo. Sve je u njoj, sav jad i svo beznade. Sutradan, sastaju se "svjesniji" i kritikuju Kulenovicevu poemu, e da ona poziva na osvetu, a NOB se ne sveti, nego vojuje bitku za oslobodenje, za promjenu društvenog uredenja, za novi, pravedan poredak. Naravno, nije se moglo preci preko pjesnicke snage kojom je progovorio visoki lijepi pjesnik, ali kome je u ta vremena bilo do ljepote. Egzistencijalno ugrozen, narod je trazio nacin da prezivi. Partija je mislila drugacije.

Skender Kulenovic progovara anticki, njegova heroina trazi nebesku pravdu za smrt svoje djece, a nebeska pravda jeste osveta. Svako obracanje nebesima znaci dozivanje Boga i trazenje pravde. "Kazni prestupnike, Boze, i osveti me!" Dublje i uzvišenije naprosto je nemoguce iskazati ljudsku stranu smrti i patnju roditeljke. Ondašnja Partija ne misli tako. Pojedinacna osveta njoj ništa ne znaci, ona negira da se rat vodi stoga što narod mora odgovoriti na zlo koje se nad njim nadvilo. Ne, to nije pojedinacna borba, nego Revolucija. Narod nije krenuo u šume spontano i prihvatio se oruda i oruzja, komunisti su borbu organizovali i usmjerili. Ona je, dakle, nešto više. Tu se i nesreca, na zalost, instrumentalizira kao borba za vlast.
Uvijek, prirodno, postoji nešto više. Ali osnova je ista, Zlo i Dobro covjek osjeca kao dvije krajnosti svoga postojanja. Komunistima nije bilo dovoljno obracunati se sa zlom, oni su htjeli narodu donijeti Dobro. A to Dobro bilo je daleko od stvarnog dobra. Ono nije proizilazilo iz prirodnog, evolutivnog razvoja društva, nego je nasilno kidalo sa prošlim i stamenim, oslanjajuci se pritom na dim i maglu. Pjesnik Kulenovic Skender svojim genijalnim spjevom pokazao je koliko je poezija iznad bilo koje misaone spekulacije.

Poznati francuski mislilac rumunskog porijekla, Emil Sioran, u svom remek-djelu "Kratak pregled raspadanja" , piše: "Dovoljno mi je da cujem nekoga kako iskreno govori o idealu, o buducnosti, o filozofiji, da ga cujem kako izgovara ono "mi" sa prizvukom poverenja, ili kako se poziva na 'druge', smatrajuci sebe njihovim tumacem - da bih poceo da ga smatram za svog neprijatelja. Vidim u njemu neostvarenog nasilnika, dzelata takoreci, dostojnog mrznje isto onoliko koliko i tirani, ili najcuvenije glasovece."

Šta se danas dešava, sa ovim novim prorocima dobra, sa dojucerašnjim robijašima koji su obukli smoking i preuzeli vlast u svoje ruke?! S kojom idejom oni "vode narod u svijetlu buducnost"? S idejom pravde ili idejom osvete za nevolje koje im je komunisticka vlast pricinila. Nacionalisti su uglavnom pokazali da ta vlast nije griješila, oni jedinstavno svoju naciju više ljube nego ostale. A princip zaljubljenosti i ljubavi u drzavi je poguban princip. Je li njima zaista do pravde, ljudske i kosmicke, ili zele naplatiti svoje rane i muke kao svi proroci otkada postoji ovaj svijet?

Vaclav Havel je veliko ime savremenog evropskog humanizma. Njegova istrajna borba protiv komunisticke strahovlade u CSSR zasluzuje poštovanje. Nije mi sasvim jasno kakav je njegov odnos prema nacionalistickom sporu izmedu Ceha i Slovaka, nadam se da je isto tako objektivan kao i u ostalome. Ali, cini mi se, nije prirodno da dojucerašnji robijaš postane predsjednik jedne zemlje. I to je, ipak i nazalost, revolucija.

Kod nas je, prirodno, mnogo gore. Dojucerašnji robijaši i borci protiv jednoumlja izrazito su jednonacionalno opredijeljeni. Kod njih nikada nije bilo dileme: "Njihova je nacija bila potisnuta i vrijeme je da se to ispravi." Da su oni na prvo mjesto stavili vrline gradanskog društva i povratak evolutivnom razvoju, ja bih im vjerovao. Ovako, kod obicnog covjeka sklonog razmišljanju i skepsi, oni izazivaju strah. Ako je neko robijao stoga što je podmetao bombe i trazio "Slobodu" samo za svoju naciju, takvog covjeka treba drzati što dalje od vlasti. Prije ili kasnije, on ce se pokazati kao zakoniti nasljednik jucerašnjeg diktatora.

A vec citirani Sioran kaze: "Fanatik, pak, nepotkupljiv je: ako ubija u ime neke ideje, on isto tako moze i da pogine za nju; u oba slucaja, i kao tiranin i kao mucenik, on je monstrum."

Nisamo navikli na ovakva razmišljanja, zar ne, ali ne plašimo se, baš u tome je sloboda.

DIOBA UJEDINJENE EVROPE

O ujedinjenoj Evropi maštali su mnogi njeni sinovi. Humanisti e da bi se ratovi završili i evropske nacije zajedno gradile svoju sadašnjost i buducnost. Osvajaci, kako bi to ujedinjenje sproveli pod svojom vlašcu. Stvarana su velika carstva, mocne viševjekovne imperije koje su se u svojim zlatnim godinama cinile nerazrušivima, ali vrijeme je cinilo svoje, korozija je razjedala vezivno tkivo, godinu za godinom, cesto i desetljeca trajalo je propadanje - ništa nije moglo da spasi ono što je bilo osudeno na propast jer je i stvoreno silom.
Pocetak evropske civilizacije obiljezen je sjajnom helenskom drzavom i kulturom. Potom je došlo veliko Rimsko carstvo, tzv "pobijedeni pobjednik". Ono je bilo prvi veliki evropski ispit za snage unifikacije, ujedinjavanja, sjedinjavanja, potiranja razlika, prihvatanja duha tzv. zajedništva. Rim je svim svojim narodima nudio isto, ma koliko to nama danas izgledalo i cudno i neobicno. Ali svako ne zeli isto. Potom je došla Vizantija, velika i sjajna, ona koja je spojila rimsku administraciju, hrišcansku vjeru i helensku kulturu. Ni ona nije izdrzala. Svoj dio prvo su bili odvojili zapadnjaci, tzv Sveto rimsko carstvo, odnosno Drugi Rim.
O bezbrojnim ratovima, o napoleonima, hitlerima, staljinima i drugim habzburzima i sultanima da ne govorimo danas i ovdje - reklo bi se da tu istoriju dobro znamo. Bar nam se cini da je znamo, iako bi mnogošta trebalo danas i ponoviti, jer se uvijek moze nešto da nauci. Suština je uvijek bila u tome da se topovsko meso, jadni i priglupi narod, upotrebi za vlastite ciljeve. Puk je ginuo, pjevao himne, smišljao pateticne slogane, i ništa od istorije nije mogao ni da dobije ni da nauci. Evropa je krojena i kajišana kako su veliki i mocni htjeli u tom trenutku. U topuzu i u kasi bio je sav suverenitet. Cini se da je i danas tako. Ipak, nešto se negdje krece. Šta se krece i kuda se krece?
Da bi se oduprle mocnim evropskim drzavama ( Španiji, Francuskoj, Austro-Ugarskoj, Velikoj Britaniji ) male drzave današnje Italije i Njemacke, ne bez opiranja i krvi, napokon su se ujedinile. Tako su stvorene dvije opasne drzavne tvorevine - Njemacka i Italija, spremne na sve moguce avanturisticke poduhvate samo da dobiju status koji im je, kako su mislile, tako velikim i mocnim, pripadao. Do ujedinjavanja u tim drzavicama cvjetala je umjetnost, zivjelo se koliko-toliko u skladu s odredenim moralnim ( i nemoralnim, naravno) nacelima, polje takmicenja cešce su bili sjajni dvorovi a rjede ratna poprišta. Medu njihovim vladarima, knezovima, bilo je istinskih pacifista, lijepih duša kojima je bilo znacajnije da imaju na svom dvoru dobrog slikara ili muzicara nego vojskovodu.
Poslije ujedinjenja te velike zemlje nisu mnogo dobra donijele ni Evropi ni svojim podanicima. Samo - krv i suze ( o znoju nije pošteno da se govori jer bi nas to asociralo na odbrambeni engleski rat). Ali velike se zemlje mogu da unište samo iznutra, vlastitom nesmotrenošcu, odnosno glupošcu. Te gluposti nije nedostajalo ni Italiji ni Njemackoj. ( Mozda ce se neko da zapita što smo se ovdje uhvatili samo ovih drzava, zar nam slicno ne nude i druge. Ima vermena, pozabavicemo se i drugima, kada za to dode vrijeme, aktuelne vijesti pruzaju nam gradu za ovaj tekst, pa na tome treba da se i nastoji.) Razarajuci druge, one su opasno nagrizle i sebe. U njihovoj pretjeranoj moci krije se i klica njihove ranjivosti.
Njegoš je jednom prilikom rekao Ljubi Nenadovicu da svaka zemlja koja moze pod oruzje da podigne milion vojnika predstavlja opasnost za druge i da nece biti mira dok se drzave ne svedu na mjeru koja im to nece omogucavati. Još je Vladika i Pjesnik smatrao da ce uskoro biti novih ratova i da se svemu tome ne vidi ni svrha ni smisao. Poput Viktora Igoa i on je maštao o ujedinjenoj Evropi, u kojoj nece biti ratova ni medusobne omraze. Ali mudrost ide drumom a svijet šumom. ( Da se na trenutak i ovdje zaustavimo kako bismo prokomentarisali toliko puta isticanu potrebu da se tzv mudri ljudi ukljuce u politiku. Takvi zahtjevi poticu uvijek od onih koji malo šta znaju o politici, a još manje o Platonu i njegovom "mudrom" shvatanju drzave. Mudrost je uvijek san i ideal, a zivot samo tvrda i opasna svakodnevica.)
Bilo je potrebno da Evropa prode kroz dva katastrofalna rata pa da njene politicke vode shvate da tako više ne ide, prije ili kasnije svi ce da se istrebe. Istovremeno trgovina je cinila svoje, razvoj tehonologija donio ono što bi se moglo nazvati blagostanjem koje osim samoga sebe ne vidi nikakve više ljudske potrebe. Raditi da bi se zaradilo, da bi se trošilo, itd. u zacaranom krugu ko zna do kada. Evropa se ujedinjuje vec pola vijeka i na pragu je ostvarivanja svoga davnašnjeg sna - granice ce da budu izbrisane, ljudi ce se slobodno kretati iz drzave u drzavu ostvarujuci gdje hoce i mogu svoje ljudske potrebe. Nekadašnji sporovi oko tzv rubnih, iliti zajednickih, mozda nicijih, teritorija riješeni su tako što su i s jedne i s druge strane ukinute granice, svako moze po svom nahodenju da smatra kako je to podrucje dio ove ili one drzave, odnosno samo je jedno izvjesno - ono je dio ujedinjene Evrope.
Ovakav razvoj istorije odjednom nas vraca u ona vremena kada je bio drugi imperativ, ono što su naši omladinci izrazavali sloganom "ujedinjenje ili smrt", a što je bilo ranije izvršeno u Italiji i Njemackoj. O tome se pisalo i pjevalo, Garibaldi je bio junak ne samo za Italiju nego i za porobljene narode Balkana. Ostvarivši slobodu kroz ujedinjenje, Italija je pruzila svom narodu zaštitu od osvajaca. Ta ce se njena svrha najbolje iskazati u Prvom svjetskom ratu. Ali vec drugi rat kao da nadoknaduje ono što se dobilo u pozitivnom smislu, Italija donosi okolnim zemljama i udaljenoj Africi samo zlo. Naravno, u tim se godinama maloko sjecao Garibaldija i njegove "zasluge" zamocnu i osionu fašisticku Italiju. Ali, tako je to u istoriji, ne zna se nikada u šta ce da bude upotrebljeno tzv. dobro. Hoce li se na plemenitim idealima dizati giljotine, konc. logori i slicne "humane" tvorevine.
Uvijek na kraju davo dode po svoje. Ovog puta on se pojavljuje u liku izvjesnog Umberta Bosija, samozvanog razjedinitelja Italije, jednog takoreci Anti-Garibaldija. Bosi polazi od jednostavne cinjenice - sjever Italije uvijek je bio svijet za sebe, bogat i sklon secesiji, zašto onda da se ne odvoji od ruznog, siromašnog i tome slicnog juga. Zar narod na to nema prava? Sveti princip samoopredeljenja mora da se poštuje! Uostalom, kako ce jug da sprijeci sjever da se od njega odvoji? Zar ce da ratuje? Da, tu je negdje suština. Sjever više ne mora da strahuje od Austrije, njega mnogo ne zanima cak ni Tirol, na kraju krajeva svi su oni dio ujedinjene Evrope. Ako su donedavno slozna braca kucu gradila, sada svako gradi svoju jer ima i novaca i sigurnosti da mu tu kucu niko nece da uzme.
Tako ujedinjena Evropa odjednom otvara poklopac kutije u kojoj su pohranjeni svi regionalizmi, svi lokalizmi, sav taj arsenal neprijatelja svojih drzava, odnosno drzava koje su im sve te njihove lijepe zelje uskracivale, uz jednu ne tako nebitnu sitnicu, sigurnost u odnosu na druge koji bi ih do sada vec ogrnuli svojom drzavnom kabanicom. Evropski krov štiti male od neocekivanih nepogoda. Kako sada stvari stoje, taj ce krov da jaca, da se širi, pruzajuci tako mogucnost i drugima da ispostave svojim dojucerašnjim sunarodnicima i braniteljima zahtjeve za razvod braka iz interesa. Time se drzava, bar u evropskim okvirima, vraca tamo gdje je i nastala, ali s nejasnim videnjem buducnosti. Gdje ce se lokalizmi da zaustave? Koja je to zadnja ciglica koja je neophodna za društvenu i licnu sigurnost?
Nisu danas svi u Evropi oduševljeni poklonici ovih lokalnih ideja, teorija i prakticnih ostvarenja. Pitanje je šta ce dalje da slijedi, koja ce se zemlja da raspadne po svojim bušnim šavovima? Njemacka,mozda, ili Španija? Egleska, u kojoj su svoje zahtjeve vec ispostavili ne samo Irci, nego i Škoti i Velšani? Francuska, od koje vec dugo zeli da se odvoji Korzika? Belgija, gdje se Valonci i Flamanci vole kao pas i macka?
Na šta ce da lici Evropa pocetkom svog treceg milenija od Hrista?Evropa regija, ili nekadašnjih malih feudalnih tvorevina koje samozadovoljno zatvaraju svoje nove granice? Ili Evropa slobodnih ljudi koji se udruzuju nepoliticki, ne na štetu drugih, vec za svoju i drugih korist? Evropa humanizma, ostvarenog sna onih davnih idealista, ili Evropa potiranja individualizma, vlasti nevidljive birokratije koja covjeka posmatra samo kao brojku u mocnim racunarima. Hoce li buduci Evropljanin, kao i Amerikanac, biti samo šifra na Internetu, kod koji ce da kontroliše neka centralna vlast zaduzena za brigu o našem dobru? Koja vlast? Koje dobro, Evropo buducnosti?!

EVROPA KAO SUDBINA

Ljudski se zivot uvijek krece u zadatim okvirima onako baš kako se sve na ovome svijetu (i šire) krece u zadatim okvirima. Covjek je odreden, prvenstveno, svojim ljudskim gabaritom, i svaki njegov napor da to ogranicenje prevazide, ukoliko nije od one naucnicke vrste, ili je komican ili tragican, ili i jedno i drugo. Suština je, svakako, u odredivanju ljudskih granica, jesu li one postavljene na pravom mjestu, ili bi mogle da se još malo pomaknu. U tom pomicanju sav je smisao svih covjekovih napora, ukoliko se uspije ulazi se medu besmrtnike, inace se propada i nestaje bez pomena. Teziti ka višem i boljem nije nešto što treba da se prezire, naprotiv, baš to je suština zivota.
Istorija civilizacije (ili civilizacija) predstavlja brevijar ljudskih napora, grešaka i rijetkih uspjeha. U cemu se uspijevalo a gdje se griješilo? Uspijevalo se samo na polju tehnike, odnosno onoga što se naziva prirodno-naucnom djelatnošcu, razvijana je tehnika i tehnologija. Napor je bio usmjeren da se poboljša kvalitet zivota, da se on s jedne strane produzi a s druge ucini lakšim. Rezultati do kojih se došlo u izvjesnim oblastima idu na cast ljudskom rodu, dok se u necemu nije maklo s mjesta, naprotiv, cini se da je danas gore nego što je ikada bilo.
Rano su mudri ljudi uvidjeli u cemu se ogleda ljudska nesreca - u njegovoj smrtnosti. Smrtnost je proizvela strah, a strah sve ostalo. Tako se ušlo u lanac nesreca koji ne samo da nije okoncan, nego mu se kraj ne moze ni sagledati. Covjek je zvijer, pohlepna, opasna, nezajazljiva. On moze biti andeo, ali je cešce demon. Pjesnik Rilke napisao je cuveni stih: "svaki andeo je strašan", misleci, vjerujem na tragicnu razdvojenost tih svjetova, gornjeg, nebeskog i andeoskog, i donjeg, ovog u kome se mi smrtnici kaljugamo.
Da bi sebe zaštitio, covjek sve cini da ugrozi druge. Stvara mocne drzave, oruzja, vojske. Kroz istoriju covjecanstva, mocne imperije više su uništavale nego što su štitile, više porobljavale nego što su oslobadale. Covjek kao da toga nikada nije postao svjestan. I dan-danas slavi se Napoleon, narocito u Francuskoj, kao pozitivna licnost, mi se pitamo koliko je još trebalo da nastrada Francuza u bespucima Rusije pa da svijet vidi da je bila rijec o klasicnom ludaku. Ali to je istorija ovoga svijeta, bar ona politicka, uvijek bliza patološkom, neljudskom, opasnom, i po covjeka uzasnom.
Idealne drzave ne postoje, nisu ni postojale niti ce postojati. Postoji ipak teznja ka idealnom. Ukoliko je ona što bezbolnija za obicnog covjeka, bez zrtava ( nikako ne treba prihvatati formulu po kojoj se nešto dobija sa što manje zrtava, jer sve što se dobije sa zrtvama na kraju iznevjeri te zrtve), onda je rijec o prirodnoj ljudskoj potrebi da poboljša svoj zivot i da ga, kako smo vec rekli, ucini što snošljivijim. Utopije, ideali, snovi, sve je to izgradeno na kostima bezbrojnih zrtava. Proroci, ideologije, misionari, svi na kraju, kako kaze Sioran, dodu da naplate svoj trud i svoja stradanja, a da niko nikada od njih nije trazio da stradaju.
Evropa je u svojoj koliko to vijekova staroj istoriji sve vec vidjela i sve iskusila. Ništa je zaista ne moze više da iznenadi, nikakva novost da obraduje i uzbudi. Postala je zaista hladna i racionalna. Bar tako nam danas izgleda, iako se tu i tamo pali na povike i poklice aveti prošlosti. Jer mi se plašimo strasti s kojom se nešto zastupa a ne tog što se zastupa. Kapitalizam, fašizam, komunizam, nacionalizam, regionalizam, i sve ostalo što se moze da smisli i podvede pod oblike društvenog uredenja i zivota, sami po sebi ništa ne znace, tek parole u kojima prepoznajemo vec videno. Ali ako se primijeti da neko nešto od toga zastupa sa strašcu i netrpeljivošcu, zazarenih ociju, pozivajuci svoje pristalice da ginu - tog se treba pricuvati, rijec je o opasnoj pojavi.
Na grobljima ideja i onih koji su izginuli za te ideje, danas se gradi, sporo i mukotrpno, jedna nova Evropa, bez onih drzavnickih i, posljedicno, narodnih omraza, propovijedajuci mir i ništavnost drzavnih granica. Ona zeli da širi granice ljudskosti a ne granice drzava i time pokušava da iskoraci izvan svoje vlastite avetne prošlosti. Ne misle svi Evropljani da je to dobro, cak se trude da ometu taj razvoj, to širenje, taj evropski ljudski optimizam. Kao da tim nešto gube, glasaju protiv, podmecu, podvaljuju. Jasno je mudrim da na svakoj strani uvijek postoje oni koji love u mutnom, ideje same po sebi i za sebe nisu ni dobre ni loše, uvijek je pitanje da li one omogucavaju suviše zloupotreba. Ideja demokratije je do danas jedina uspjela da smanji mogucnost zloupotrebe. Ujedinjena Evropa, danas, nije više samo parola, ali još postoje oni koji je zloupotrebljavaju, misleci da u njoj baš oni treba da vode glavnu rijec. Moze li se ona tome da odupre?
Istok Evrope još je uvijek Evropa, kao što je i njen sjever i jug. Pošto je Rusija uglavnom evropska zemlja, i njen daleki sibirski dio pridruzuje se i dijeli sudbinu Evrope. To su davno odgonetnuli njeni samodršci i usmjeravali je na tu stranu, što dalje od ondašnjih Azijata. Ali i Azija se danas promijenila, njom dominiraju zemlje koje propovijedaju mir i svjetsku ujedinjenost. Ipak, nije mali broj onih koji neprekidno isticu samo poteškoce radujuci se trenutnim neuspjesima i iskliznucima. Oni bi da cementiraju istoriju, da i dalje svijet zivi po starim formulama, da poštuje omraze, krv, rasu i vjeru. Ko ce da odnese prevagu?
Evropi Srbi moraju poci u susret. Stara dama je danas i dalje tamo gdje je bila, tu pokraj nas, ni ljuta ni ravnodušna na naše muke, patnje i zrtve. Mnogima se ucinilo da je ta Evropa prema nama ispoljila samo zlocinacku mrzovolju, ali teško je za to pronaci cvršcu potvrdu. Ako u jednom trenutku ostaneš sam na poljani, upitaj se ne gdje su drugi, nego šta ceš ti tu sam. Ako se duh moderne Evrope oblikuje strogo oko nekih novih principa, pokušajmo da ih dokucimo. Zar smo zaista tako daleko od njih! Istorija naucne misli na ovom prostoru, baš u svemu, vezana je za evropske prestolnice, ma koliko nam je od njih u prošlosti cešce stizao mac nego jabuka. Ali takva je Evropa bila i prema drugim svojim narodima. Danas ona pokušava da okaje te svoje grijehe e da bi išla dalje jer se dalje mora ici. Ali okajati grijehe ne znaci sada stajati u mjestu i neprekidno pricati o prošlosti, velicati svoju a pljuvati na tudu. Okajati grijehe znaci iskreno se opredijeliti za novo cak i kada nemaš snage da ispovijediš staro. A to Novo ujedinjene Evrope jedina je naša nada u buducnost. Stoga ne bjezimo od nje i ne cekajmo da nas ona moli i nagovara, ponajmanje da se osjetimo primorani na takvu buducnost. Zlo, znamo dobro iz vlastitog iskustva, dode samo, dobro je teško dozvati. Zovimo ga skupa s ujedinjenom Evropom.

DOPISIVANJE APOKALIPSE

Za svoje vrijeme svaka generacija misli da je ili najbolje ili najgore u istoriji svijeta. Taj tzv. optimizam ili pesimizam predstavljao je "osjecanje vijeka", umor ili polet, vrijeme gradnje ili vrijeme razaranja. Suština je, naravno, podjednako i tu i negdje drugdje, mada je gotovo nemoguce pronacinekoga da kaze uopšte ima li suštine ili je sve samo mlaka zašecerena vodica besmislenog zivota. Tumaci Apokalipse cesto su odredivali datume kada ce da dodu njeni strašni jahaci, ali poput gore navedenog smisla-besmisla, tako ni Apokalipsa nije odredena nekim datumom u buducnosti, nego je stalna i vjecna onoliko koliko je stalan i vjecan ovaj naš svijet.
Ako su sveta jevandelja najoptimistickije knjige ikad napisane, polet i nada svijeta, onda je Apokalipsa druga strana medalje, plac nad ljudskom prirodom, odraz ljudskog beznada. Jer sve što se rodilo treba i da umre, sve što postoji, postoji od tijela koje je kvarno, uništivo, sklono svakovrsnom zlu i nevidenim opacinama.
Kaze blistavi Gospod prestravljenom Jovanu sa Patmosa, govoreci o izvjesnoj laznoj prorocici koja navodi ljude "da cine preljubu i da jedu zrtvu idolsku": "I dadoh joj vrijeme da se pokaje od kurvarstva svojega, i ne pokaja se. Evo je ja mecem na odar, i one koji cine preljubu s njom u nevolju veliku, ako se ne pokaju od svojijeh djela. I djecu njezinu pobicu na mjestu; i poznace sve crkve da sam ja koji ispitujem srca i bubrege, i dacu svakome po djelima vašima." Mi se pitamo: zašto baš i djecu? Ali smo svjesni da nam u svemu izmice vizija cjeline.

I još kaze Gospod sluzi svome Jovanu vidovitom: "opominji se dakle, kako si primio i kako si cuo, i drzi i pokaj se. Ako li se ne uzastrašiš, doci cu na tebe kao lupez, i neceš cuti u koji cu cas doci na tebe." Šta je taj "lupez" koji dolazi da bi prestrašio, kaznio, uništio? Ovoga puta nije li to bio RAT.
Znamo li mi, u stvari, pravdenika? Ima li takvoga oko nas ili je rijec samo o prerušenim lupezima, kao što su lupezi, vidimo, mozda samo prerušeni andeli gospodnji. Gdje je, onda, ovdje na zemlji pravda i ima li je uopšte? Onaj što je trazi luta izgubljen u beskrajnoj pustinji.

"Ja koje god ljubim one i karam i poucavam; postaraj se dakle, i pokaj se."

"Evo stojim na vratima i kucam: ako ko cuje glas moj i otvori vrata, uci cu k njemu i veceracu s njime, i on sa mnom."

Svako vrijeme dopisuje ponešto unutrašnjim znacenjima Apokalise, ukoliko je cita i pokušava da razumije. Ali Apokalipsa sama za sebe ne postoji, kao što beznade nije beznade ukoliko pokraj sebe nema nadu - jedno i drugo, skupa, predstavljaju nerazrušivo jedinstvo ovoga zivota. Zar da potonemo misleci kako je ovo naše vrijeme najgore i da za nas nema vedrog dana ni suncevog sjaja? Zar zaista mislimo da je Gospod tamo gdje je sada moc i novac?
Ali kako da shvatimo ovu tek okoncanu provalu "buke i bijesa", taj trijumf iracionalne ljudske potrebe za destrukcijom?! Da li je to još jedno dopisivanje Apokalipse, ili tek kušanje naše stvarne ljudskosti? Kušanje je zaista bilo strašno, hoce li i nagrada pravednome biti odgovarajuca i kakava je uopšte nagrada moguca za tolika zlocinstva? Naše je pamcenje kratko i nedovoljno da vidimo covjeka u cijelosti njegove bijede ali i uznesenja. Jer samo onome što je na dnu data je mogucnost da vaskrsne i da se pokaze u svoj svojoj velicini.
Covjek ne moze da bude andeo jer bi vec sam taj napor bio ogledalo beskrajne njegove taštine, bitno je da svoju ljudsku prirodu ucini što manje padloznom iskušenjima zla ma kako se ona trenutno i prividno zvalo - vlast, drzava, nacija, novac?Vec i taj zahtjev kao da je izvan realnosti, izvan ljudskih moci. "Zlatno tele" nikada nije odbaceno, umjesto starih covjek neprekidno stvara nove idole kojima se klanja i u ciju "svespasavajucu" moc vjeruje.
Ma kako tumacili istoriju svijeta, kao istoriju ideja, darvinisticki, teološki, pesmisticki ili optimisticki, vec sam pokušaj tumacenja znaci odredivanje smisla i svrhe postojanja, jer se iz svega zaista moze i mora izvuci neki smisao. Zlo ne moze da bude smisao i ono to nikada nije ni bilo. Ali zlo i dalje ceka na nas pred vratima, poput vjernog pratioca, mozda je promijenilo svoj lik, odjecu, ime, nudeci covjeku Smisao iznad sivila svakodnevice. Okruzeni smo mimikrijskim slikama zla koje se izdaju za demokratiju, vjeru, patriotizam, ljudskost?

DRUŠTVENO (PRE)UREĐENJE

Nepristrasan posmatrac haoticnog zbivanja na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ukoliko se takav moze da pronade, sigurno bi bio zatecen pitanjem: U kakavom društvenom uredenju danas zive narodi s ovog prostora? Ostavljajuci po strani Sloveniju, ciju sadašnjost slabije znamo, ukoliko je uopšte znamo, svoju paznju mozemo da usmjerimo na preostale drzave, odnosno bivše republike bivše Jugoslavije. Bez obzira na razlike cije se nijanse mogu lako uociti, ipak je osnova ista, izmedu proklamovanog i stvarnog duboka je provalija. Pri tome naglašena opredijeljenja za lijevu ili desnu opciju samo još više pokazuju nesnalazenje vlasti, odnosno njihovu pritovornost. Suštinu narod niti vidi niti razumije, iako osjeca da mu neko radi o glavi. Da ne bi slucajno prepoznao stvarnu opasnost po svoju egzistenciju podmetnute su mu, kao kukvacija jaja, dileme i floskule o nacionalnoj i klasnoj ugrozenosti (to su, prema teoriji totalitarnih rezima, klasicni vanjski i unutrašnji neprijatelji). Tako on, narod, umjesto da rješava svoje egzistencijalne probleme onako kako ga rješavaju u razvijenim dijelovima svijeta tim problemima dodaje nove koji ce, na kraju, njegovu egzistenciju svesti na nocnu moru.
Propast tzv. realnog socijalizma, odnosno komunizma, iskoristile su vladajuce oligarhije da sebi prigrabe što više vlasti, kako bi se domogle, kao prave komunistice ucenice, velikih materijalnih dobara koja su stvorena tokom trajanja propalog poretka. Sve teorije o tome kako prethodni rezim nije stvorio apsolutno ništa padaju same od sebe kada se samo posmatra šta se sve cini kako bi se šacica onih povlašcenih dokopala tog Ništa. Negdje je taj prelaz do sada prošao bez rata, drugih se rat samo ocešao, kod nas je trajao cetiri godine uz još jednu pripremnu, dok trece rat tek ocekuje. Više je cinilaca odredilo put "socijalistickih" zemalja u kapitalizam. Na provm mjestu je velicina i ekonomsko-ratni potencijal, na drugom naslijedeni problemi iz prošlosti, na trecem (da li baš na trecem) interesi velikih, itd. Sretne su zemlje koje su, poput Ceške i Slovacke, svoj razlaz i preusmjeravanje broda provele relativno bezbolno. Osim sukoba u Ceceniji, Rusija nije do sada ni u jednom slucaju prihvatila rat kao mogucnost se riješi ijedan njen problem sa otcijepljenim republikama. Naprosto, rukovodstvo je dobro procijenilo da se ratom ne rješava ništa, i da onaj koji je protiv cijepanja ratom samo gubi. Istovremeno, kao da je uspostavljen precutni sporazum izmedu mafije i vlasti o podjeli nacionalnih bogatstava - prostor Rusije je poprište danas najvece pljacke u istoriji novijeg vremena.
Mada su proklamovale razlicita društvena uredenja i mada su imale razlicite mogucnosti da ih ostvare, današnja Hrvatska i Srbija po mnogocemu lice jedna na drugu. U obje trenutno traje preraspodjela nacionalnog bogatstva, kupuju se i prodaju firme u bescijenje, fiktivnim novcem, zavisno od politicke moci i podrške vlasti onom koji je za nešto zainteresovan. Istovremeno, kapitalizacija nije donijela bitan pomak ka stvarnom kapitalizmu u kome je vlasnik apsolutni gospodar svoga imetka, i u kome je vlasništvo najviša svetinja društva. Jedino stvarno kapitalisticko društvo, ono americko, ima samo jednu bitnu ustavnu tacku, onu o nepovredivosti privatnog vlasništva. Sve ostalo proizišlo je iz te premise. Zadrzavši fondove i doprinose, društva tranzicije trenutno su jednom nogom u socijalizmu a drugom u kapitalizmu. Ona se nece lako odreci te mogucnosti kontrole para kojima se mogu da kupe glasaci i kojima se, opet, stice kapital na tudoj muci. Sve dok postoje doprinosi koji zamjenjuju tzv. izvorne prihode od poreza - nema kapitalizma, ali postoji veliki prostor manipulacije otudenim kapitalom. Rijec je naprosto o kradi i drzavnom kapitalizmu. Tu se vlast identifikuje s drzavom i za sebe strogo cuva pravo raspodjele tog kapitala.
Postavljajuci na celo najvecih privrednih kolektiva i svih institucija koje se finansiraju iz budzeta svoje ljude, vladajuca oligarhija ima mogucnost kontrole cjelokupnog zivota u drzavi. Ukoliko zeli, a zeli, u tzv. privatizaciji, kupiti jeftino fabrike, vlast ih prvo dovodi u sramni polozaj "proizvodaca gubitaka", radnike stavlja "na cekanje" ili otpušta, i na kraju prodaje "politicki podobnom". Kontrolišuci ustanove i institucije koje se finansiraju iz budzeta, vlast sputava obrazovanje, kulturu, zdravstvo i sport. To sputavanje na kraju mora da rezultira potpunim krahom - zaposleni ne primaju plate, nemaju socijalno-zdravstvenog osiguranja, ustanove su u jadnom stanju (kada su u pitanju bolnice rijec je o njihovom prelasku u privatne ruke, stoga je toliko ljekara u politici), naprosto stanje postaje nepodnošljivo i kao takvo ne moze se duze kontrolisati. Stvarna pobuna protiv vlasti pocinje upravo u institucijama koje bi trebalo da budu vlasti najblize - u obrazovanju, od kojih se radijalno širi u cijelo društvo.
Bitno je da pobuna protiv vlasti ne preraste u oruzanu pobunu, da se usmjeri ka oslobadanju pozitivne energije društva, da je prati strpljenje onih koji traze promjene, odnosno demokratizaciju društva. Kontrolišcu medije, vlast manipuliše glasackom masom. Stoga je bitno stvoriti nove medije, oslobodene kontrole vlasti, racunati na duzi rok, naoruzati se odvaznošcu i strpljenjem. Prije ili kasnije, vlast mora da popusti, da se slomi, jer je naprosto nemoguce kontrolisati sve. Kada totalitarizam puca, onda on puca prvo na jednom a potom na svim šavovima. Ali nije lako prepoznati sve oblike totalitarne svijesti, stoga do promjena ne moze doci preko noci. Mi smo danas naprosto u meduprostoru i meduvremenu - ni socijalizam ni kapitalizam, ni socijalisticki kapitalizam, ni kapitalisticki socijalizam, naprosto je u pitanju postratovsko stanje kontrolisane anarhije.

BUDISTA NA KOSTAJNICKOM MOSTU

Prije nekog vremena, posjetih ponovo Kostajnicu (danas se ona zove Srpska), mada bi tacnije bilo reci da je to Kostajnica na desnoj obali Une. Kasaba moga djetinjstva, utonula u poslijeratovsku camotinju, nedjeljno popodne, ni psa nema da se pojavi u centru varošice. Vec godinama nerado dolazim u Kostajnicu, ne osjecam je više svojom na onaj stari nacin, više volim da svoju Kostajnicu nosim u sebi, onakvu kakva je nekada bila, ako je takva ikada bila. Zapravo, uvijek je u ovakvim kasabama vladala ta strašna posijepodnevna nedjeljna camotinja. Samo što se to vremenom zaboravi, ostanu na površini svijesti druge, ljepše slike. Ali porodica ima svoja pravila, rodake moramo da posjecujemo, ako ne bez nekog narocitog povoda, onda i najcešce u smrtnim slucajevima. "Bili smo u Kostajnici," kazem kcerki na telefon. "Je li neko umro?" pita nas ona odmah.
Ovog puta smogao sam snage da odšetam do mosta koji je nekada spajao dvije Kostajnice u cjelinu. Na tom mostu odigrale su se mnoge price tokom njegove skoro dvovjekovne istorije, od Napoleonovog vremena, kada je prvi most na tom mjestu sagraden, uopšte prva moderna cuprija izmedu dva carstva, do ovog surovog gradanskog rata u kome je sve što je most olicavao naprosto bilo zbrisano. Olicavao je i trgovinu, jer je zbog trgovine bio sagraden, da preko njega prelaze francuski karavani sa pamukom. Olicavao ratne strahote, na njemu su ustaše pobile i poklale mnoge Srbe s obje strane rijeke Une i bacile u duboku hladnu vodu. Ali istoriju ne moze tek tako odnijeti hladna voda, ma kako se trudili da joj pripomognemo. Jer tu su se, na tom mostu, odigrale i mnoge njezne price izmedu mladih s obje obale rijeke, koji nisu bili pitali ni za vjeru ni za naciju, pošto ih je vodilo srce. A, vidjeli smo, jedno je srce a drugo surova stvarnost.
Kostajnicki most je u mojim snovima, cas kao jezivi predznak bolesti, cas kao poetsko evociranje djetinjstva. Tu sam postao mladicem, poput mnogih djecaka, svojim prvim skokom s ograde mosta u Unu. Tu sam isprobavao svoje ribarsko umijece i udvaracke sposobnosti. Sada po prvi put ne mogu ni da stupim na most, a kamo li da ga predem i da odem na macin grob. Po prvi put u mom zivotu most opet dijeli dva svijeta, dva carstva, zahvaljujuci ljudima i njihovom ludilu. S jedne i druge strane urušen je, tako ad sada izgleda kao velika plavobijelo ptica slomljenih krila, ili domine koje je djecija ruka slozila na svoj nacin, kao mali most. To sada i jeste i nije most, skupa s prostorom djeluje bezivotno i strašno u svojoj neljudskosti. Kao da je to zaboravljen prostor kroz koji su prošle vojske i za sobom ostavile pustoš.
Sjeverni vjetar kao u preverovskoj pjesmi snazno lepece zastavama s jedne i druge strane, srpska trobojka i hrvatska šahovnica, na praznim obalama, okruzene ruševinama. Tamo, odmah uz most, bila je najstarija kuca u Kostajnici, vlasništvo porodice Budimir, sagradena u Napoleonovo vrijeme, kada i most, da tu bude carinarnica i magaza, sada od nje nema ni kamena, prazan prostor. Naokolo takode porušene kuce, obnavlja se samo crkva svetog Ante, blješti novi crveni krov. S ove, naše, strane, tranšeje, grudobrani od kamena, sve do Starog grada, gdje je bunker u kome više nikoga nema. Uz most je strazarsko mjesto i strazar u uniformi koju ne nosi ni vojska ni milicija, kombinacija koju višpe koriste civili nemajuci druge odjece.
Zeljan razgovora, strazar nam prilazi, pozdravlja i ceka neko pitanje kao da je on ovdje više turisticki vodic a ne sluzbeno lice koje brani pristup mostu, odnosno našoj strani. Osim pištolja drugog oruzja nema. Bradica je izrasla onako kako je mogla, malo oblikovana djeluje posebno - svjedoci o covjeku koji ima svoje shvatanje zivota, što se ubrzo i potvrduje našim razgovorom.
Ima li tamo prijeko ljudi?
Ima, ali ne mnogo, nešto u Rosuljama, i gore, iznad Centrala.
Dolje su i ranije uglavnom bili katolici.
Ne znam je te podjele na katolike i pravoslavce, ove ili one, ja sam budista. Sve mi je ovo naše dojadilo.
To vec nije prica turistickog vodica niti sluzbenog uniformisanog lica zaduzenog za red i mir, iako on to jeste, pošto je tu "doveden" iz Dubice kako bi sprijecio šverc jedne i druge strane koji je, izgleda, bio poceo.
Išao sam na Pedagošku akademiju, ali samo morao da je napustim i da se zaposlim u miliciji. Nisam imao para, to ti je naša muka. Došao ovaj rat, ucestvovao sam od prvog dana, ostao ziv i citav, vidio što sam vidio i postao budista. Jer ovo je naprosto ludilo koje nicemu ne vodi. U ime cega su se ljudi ubijali i klali ja sada više ne znam, ali ma šta rekli sve je to pogrešno - rezultat je mjerilo uspješnosti ili promašaja. A ovo je cist promašaj.
Gledam modernog Sidartu, onog koji je prošao svoj "razvojni put", da bi ovdje, slušajuci vjetar i gledajuci ruševine došao do "prozirnosti stvari", do (samo)spoznaje. Ko zna, zaista, kojim se putevima krece ljudska sudbina!

LJUDI I GRADOVI

Grad je slozen odnos gradevina, institucija i njihovih tvoraca i opsluzitelja. Bez ljudi koji vuku naprijed, mijenjaju i poboljšavaju, i stvaraju narocitu klimu - gradovi su naprosto velike spavaonice u kojima je bez ikakvog razmišljanja i potrebnog reda skupljeno mnogo ljudi koji bi mogli da budu bilo gdje u bilo kom trenutku, onakvi kakvi jesu, bez ukusa, boje i mirisa, naprosto stanovnici i ništa više. Po cemu je grad u kome oni zive poseban, svoj, i medu drugim gradovima viši i bolji? Nejednak je doprinos gradana njihovom gradu, ali bitno je da svako daje onoliko koliko moze i da je svjestan da bez tog njegovog ucešca grad ne bi bio zaista grad.
Odlaze Banjalucani, kako koji i kako gdje. Odlaze daleko od "svog" grada, u kome su se rodili, rasli i voljeli, patili, dobijali i gubili. Po tome oni danas i nisu ništa posebno medu gubitnicima i nesrecnicima ovog strašnog rata. Mnogi bi i inace otišli, pa im je rat, na neki nacin, "omogucio da se odluce", dobili su izgovor pred sobom - "eto, morali smo, drugacije nije moglo". Njihova djeca, "tamo daleko" stvorice svoj dom, otvoriti sebi i svojoj djeci nekakvu ljudsku perspektivu. A ovdje je trenutno nema, vjerovatno je nece biti još dugo.
Oni što su otišli, uz svu muku koju donosi odlazak, imaju i tu prednost da trenutno ne zive u svojevrsnom getu, jezickom i gradanskom, s nametnutim govorom i bez pasoša koji bi im omogucavao ljudsko putovanje u svijet. Ali, da ne odem predaleko, namjera mi je ipak da govorim o necemu drugom, iako se naš razgovor time ne moze i ne smije ograniciti. Razmišljajmo danas o onima kojih više nema, koji su minuli ovim svijetom, obiljezili svoje vrijeme i svoj grad i otišli tamo gdje se naše svade i omraze više ne prenose.
Danas je rijec o covjeku koji je zivio u našem gradu cetrdeset godina, obrazovao mnoge mlade, što buduce ucitelje, što nastavnike, ucestvovao u kulturnom zivotu grada, davao mu svoj poseban doprinos i širio oko sebe šarm visoko obrazovanog covjeka. Umro je nedavno, po strani od dogadaja u ovom vremenu, penzionisan i pomalo zaboravljen, bar javno i zvanicno. Privatno, teško da moze biti tako lako zaboravljen. Jer, rijec je o Miroslavu Vrabecu, profesoru i doktoru filmske umjetnosti i pedagogije. Sasvim skromno, po strani od "buke i bijesa" ovoga vremena, u skladu sa svojim zivotom i svojom zivotnom filosofijom, prof. Vrabec je prozivio ove teške godine, svracajuci u Biblioteku, zainteresovan za nove knjige i za dogadaje u kulturi svoga grada.
Miroslava Vrabeca znali su u nekadašnjoj Jugoslaviji svi oni koji su se bavili filmskom umjetnošcu, znali su ga i cijenili. A on je bio veoma aktivan, tamo gdje se govorilo o filmu, a kasnije i o mladima. Od Pule do Šibenika, Banjaluke i Bugojna, znacajno je doprinosio ozbiljnosti razgovora, okruglih stolova i savjetovanja, i, na taj nacin, ugledu svoga grada. Banjalucka Pedagoška akademija, zahvaljujuci i Miroslavu Vrabecu (uz još neke sjajne profesore) bila je veoma cijenjena prosvjetno-obrazovna institucija, a njeni su studenti u odnosu na nastavnike obrazovane na drugim slicnim akademijama posjedovali odlicna znanja iz filmske umjetnosti.
Znalac više evropskih jezika, prof. Vrabec je bio i strastan esperantista. Njegovo izuzetno poznavanje svjetske knjizevnosti cinilo je od profesora sjajnog sagovornika, od koga se uvijek moglo nešto i nauciti. Nastojao je da razbije zacarane okvire lokalnog i da pokaze kako je svijet umjetnosti dovoljno širok da u njemu svako pronade nešto za sebe. Poznavao je dobro dramsku literaturu za djecu, ali i umjetnost rezije. Vodeci mnogobrojne okrugle stolove na smotrama stvaralaštva za djecu i mlade, davao je znacajan doprinos ne samo tim manifestacijama nego i razvoju ove dragocjene oblasti stvaralaštva. Ukazivao je na svjetski karakter umjetnosti, odbijao lokalne kriterije, trazio da se misli dalje, više i bolje.
Bez profesora Miroslava Vrabeca Banjaluka je zaista znacajno siromašnija, bar onoliko koliko bi trebalo da bude ponosna što je on svoj zivot darovao upravo njoj. Jer, ovaj grad poznat je po tome što su u njemu zivjeli mnogi znacajni stvaraoci, mnogi znacajni pedagozi i sportisti, bez njih bilo bi ovo samo veliko selo, ili spavaonica, odnosno samo ime i crna tacka na geografskoj karti. Njihov spisak je impozantan, strah nas je da bismo u nabrajanju lako mogli nekoga da ispustimo. Mnogima je kao znak duzne pocasti grad odao javno priznanje komemorativnim sjednicama. Nekima nije - iz raznih razloga. Medu tim javno neozaljenim nalazi se i ime prof. dr Miroslava Vrabeca. Ali to ne znaci da ga se ne sjecamo sa zahvalnošcu kao jednog dragocjenog covjeka.

STARE ADRESE

Godine prolaze, a sve je manje onih koje mozemo nazvati prema brojevima iz starih tel. imenika, danas i ovdje, pogotovo; odjednom ostali su u drugim drzavama, daleki, tudi, oni meni, ja njima, i da ih pozovem, šta bih mogao da im kazem. Ali, vjetar raznosi naše uspomene, kao uvelo lišce, kako je to rekao Prever, mrtvi su mnogi znanci i prijatelji, drugari, mrtve su, u stvari, i uspomene. Recimo, neke manifestacije, gdje smo išli rado da se vidimo sa njima, kao Goranovo proljece, na primjer, Struške veceri poezije, Jug. festival djeteta, za neke Dubrovacke ljetnje igre, itd. Kao u pozorištu odbacena scenografija i ovih "igara" više nema, za nas definitivno, ali, vjerujem, i za njihove današnje i bivše protagoniste, domacine, nisu više one stare, ma koliko se oni zaklinjali u svoju pravovjernost novoj vlasti, sentiment je sentiment.
Da li sve to bješe samo pjena na vodi?
Jesmo li u tim vremenima imali jedan zivot koji je bio toliko lazan da ga se sada sjecamo samo s gnušanjem? Zar je zaista u ljudima bilo toliko pritvornosti pa nisu mogli i tada da kazu kako nece s nama da se druze, jer smo "ruzni, prljavi i zli"?! Zar se nisu radovali našim dolascima, zvali na saradnju, pisali o našim knjigama - i obrnuto, naravno. Glas kolege iz Dubrovnika, Sarajeva, Zagreba, Ljubljane?osjecao sam kao glas prijatelja koji to što radi cini iz drugarske solidarnosti i potrebe.
Bilo je i u tim vremenima ljudi koji sve to nisu prihvatali, koji su koristili svaku priliku da kazu kako su to lazi i da sve to treba naprosto rasturiti i zivjeti svako za sebe i po svome. Oni su koristili svaku priliku da dovedu pod sumnju sve što je imalo bilo kakvo obiljezje zajedništva, od lektire do jezika i pisma, strucnih asocijacija i manifestacija. Ali cinilo nam se da su oni u manjini - kada bi postali bucniji, drzava je "dizala svoj glas" i kaznjavala. Zbog takvih ideja išlo se i na robiju. (I vrapci danas znaju da to nije bila demokratska drzava i da na tu, kako ju je ona zvala, formalnu demokratiju, ona nij eobracala paznju.)
Kako su nastupale promjene, tako se povecavao broj onih sa tzv. disonantnim glasovima, pristalica "samobitnosti", "samostalnosti", "jedinstvenosti", etnogeneze, itd. Sve ono što je imalo jugoslovensko obiljezje svodili su u republicke granice, tragajuci za prijateljima, pristalicama i saradnicima u inostranstvu. Na primjer, Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku nece se više zvati "jugoslavenski" nego svjetski (iako su i do tada nastupali ansambli i pojedinci iz cijelog svijeta). Htjelo se reci kako na tu manifestaciju nece više da budu pozivani jugoslovenski opredijeljeni stvaraoci za djecu.
Slicno je bilo, još jedan primjer, sa Goranovim proljecem koje je manifestovalo duh ljudskog opredijeljenja I.G.Kovacica (kako se tada smatralo). Inace, tu prestiznu manifestaciju vodio je dugo godina naš zemljak, Zmijanjac Marko Damjanovic. "Demokratske promjene" ukinule su njen jugoslovenski karakter i pretvorile je u malu provincijalnu priredbu na koju više nece da docu ni hrvatski pjesnici. Lukovdol je opustio.
"Sami na svome" (zašto ne na "na svojoj"?), kako je jedna poznata TV voditeljica uskliknula na prvoj festivalskoj veceri, znaci, u stvari, sami bez ikoga više. Sami da samlji ne mozemo da budemo, sami sebi najveci teret i nerješiva zagonetka. Od te samoce zaboli nas vec i glava i duša - još malo, ako i to malo nije predeno, pa postasmo svjetski usamljenici kojima drugi nisu potrebni jer su opasni po zdravlje nacije.
Listam stare adresare i telefonske imenike, necu ni da precrtam ni da izbrišem cak ni one za koje sigurno znam da su vec godinama mrtvi. Kako da izbrišem svoj zivot, da amputiram jedan njegov dio za koji mi sada neko kaze da je bolestan! Od trenutka kada se pokazao kao bolestan ja sam se odvojio od njega - silom prilika. Ali do tog trenutka on je izgleda tako zdrav da zdraviji nije mogao da bude. Kao i Jugoslavija, uostalom, bilo kao stvarna tvorevina bilo kao ideja. Onog trenutka kada ju je neko sveo na sadašnje smiješne dimenzije ona je, de facto i de jure, prestala da postoji.
I da mogu, ne bih (telefonom) zvao nekadašnje svoje znance (uzdrzavam se konacno da ih nazovem prijateljima). Lakše mi je da sve to posmatram kao neko daleko, usanjano vrijeme. Ne kao svoju zabludu jer je to bio tada moj jedini zivot. Ne kao svoj promašaj, jer ništa tada nisam ni gadao ni planirao eda bih prema tome mogao da mjerim ostvareno. Naprotiv, sve što sada vidim, sebe i svoju okolinu, jedino mogu da vidim kao veliki i nenadoknadivi promašaj. Iz tog promašaja, kao objekat i kao subjekat, sebe ne mogu da iskljucim. Ali mogu da ostavim na miru svoju prošlost - hvala joj na svemu onome što je bilo lijepo i cega cu se kao ljepote sjecati do kraja svoga zivota.

ZAVIČAJ

Ma koliko se trudio, ne mogu do kraja da prodrem u misteriju privrzenosti zavicaju. Mozda je to jedna od onih ljudskih osobina koje ce na kraju da se potpuno izgube - veliki gradovi jedva da mogu nekome biti zavicaj. Ali mi smo i dalje seoski narod, za nas zavicaj znaci više od nekog mjesta gdje smo rodeni, više od nekog provincijalnog maticnog ureda gdje smo zavedeni i gdje se obracamo kada nam treba rodni list - zavicaj je, naprosto, transfuzija našoj napacenoj i izgubljenoj duši.
Teško je zamisliti tegobniji put na kome zaboravljamo sve nevolje putovanja od puta u zavicaj. Potkozarje, Podgrmec, Zmijanje - sirotinja i razvaljeni putevi, kao da ih je neko takvim ostavio kako bi te prekrasne krajeve ogadio mladima zaljubljenim u asfalt i automobile. Najcešce rijec je o istim onim putevima kakvi su bili u turskim vremenima, vjerovatno slabije odrzavanim nego u vrijeme sistematicnih i radenih Austrijanaca. Kuluk nikome nije bio mio, ali su se na taj nacin stari putevi odrzavali a novi gradili. Sada se poneki put i napravi, ali ga ubrzo po završetku (najcešce put nikada zvanicno nije završen i primljen) nema ko da odrzava. Ali ovaj moj, kalenderski put niti je ikada cestito nacinjen, niti ga danas neko znacajnije odrzava.
"Ovim šorom nikad blata nema/ samo sada i kad kiša pada" pjevaju becarac u Vojvodini, ali se isti takav, kao ojkaca, moze da pjeva i u Potkozarju. Ipak, za ?urdevdan se ne pita kakvo je vrijeme i u kakvom je stanju put - idemo pa šta nam Bog da. Nije to neki dug put, desetak kilometera u svemu, ali takvog puta je mnogo makar bio od kilometra.
Gdje se god pogled zaustavi, odsvud iskacu uspomene, lica i dogadaji. Prošli put sam bio na Uni i o tome pisao, kratko prema onome koliki je u mojoj duši posjeta Uni ostavila trag. Ovaj put idem u brda, onim putem koji sam kao djecarac toliko puta prešao pješice i bosonog, po svakakvom (ne)vremenu i ne primjecujuci tada da bi vrijeme moglo da me u kretanju ogranici. Sada stvrdnuto blato na putu, preko koga preskace razdrndana Lada, mijesile su moje bose noge - koliko sam zadovoljstva osjecao kada mi je izmedu prstiju klizila zitka ilovaca. Zazmurim i osjecam da je to vrijeme ponovo tu, samo ga treba što duze zadrzati.
Zaustavljamo se prvo na našem starom seoskom groblju - tu i jesu i nisu sahanjeni moji najblizi. Svi smo mi na neki nacin rod, ali moja majka je sahranjena na groblju preko Une, otac je ostao negdje na obroncima Kozare, babe su mi, takode, na drugim grobljima - ipak, ovo je groblje za koje sam duboko vezan. S njega se vidi nekadašnji svijet mog djetinjstva, od rodne dumace do prisojnih sada uzoranih njiva. Vec i letimican pogled dovoljan je da se kroz svijest i cijelo bice osjeti nova zivost, novo strujanje starih sokova.
Škljocam fotografskim aparatom gdje stignem, neko šaljivo primijeti kako bih ja da "uslikam" svaki grm, i u pravu je - sve mi se cini nekako nepovoljivo i neodoljivo. Ali da me neko sada upita šta je u tome neponovljivo i neodoljivo, ne bih znao da mu kazem - mogu da zamislim nekog kineskog pjesnika kako sjedi u svom selu ili negdje u planini i osjeca savršenu hramoniju svijeta. Moze li on tu hramoniju da osjeti u uzurbanim gradovima bilo gdje na svijetu? Mogu li ja, ovdje i sada, munjevito prelistavajuci napisane i nenapisane putopise iz onih svjetskih metropola koje su me kao mladog ocaravale i zavodile, reci kako mi je to tamo, negdje drugdje i daleko, blize i ljepše od ovoga?!
Mnogi Amerikanci, obogativši se, hrle u japanske i indijske manastire kako bi nekako pronašli smisao zivota. Vec dugo mi je veoma bliska ta ideja da se jesen zivota provede u mirnom i bogougodnom djelanju daleko od savremene vreve i svega onoga što je donio tzv. standard. Ali kad sam u zavicaju, druga se misao namece kao bolja, ili bar jednako vrijedna, da je jednostavan zivot u prirodi posljednja oaza stvarne ljudske srece. Pri tome sam daleko od onog Rusoovog obozavanja prirode na idealisticki nacin - tezak je još uvijek zivot na selu.
Ove godine došli su mnogi moji rodaci u dumacu na videnje i svetkovanje ?urdevdana. Tu su i mladi koji su rodeni na asfaltu, tek se uce jednostavnosti i neposrednosti. Ali, tu su, imaju gdje da dodu i u njihovim ocima vidim radost zbog toga.
Šta je sa onima koji više nemaju zavicaj? Negdje u nekom "novom" selu ili gradu, s mišlju o nekom svom ?urdevdanu, bistroj vodi seoskog potoka, šumarku iznad rodne kuce - imaju li još uvijek nade u svom srcu? Šta su ugrabili od zivota? Tek su se bili nekako oporavili od prošlog rata, kad evo nove nevolje, novog ljudskog ludila. Moze li da ih razumije neko ko nije u njihovoj kozi? Price o drzavi, o naciji, o vjeri - ne mogu da im zamijene rodnu kucu, seoski blatnjavi put i crkvu u koju, uzgred budi receno, nisu ni išli. Sve im je to daleko i ta se udaljenost povecava pretvarajuci od nekoga proklamovani Cilj u neprepoznatljivu mrlju na pozadini sveopšte nesrece.

ANATOMIJA (NARODNE) VLASTI

Malo-malo, pa dodu tzv. nova vremena koja zahtijevaju nove ljude. (?avo ce ga znati, mozda je i obrnuto, da su to ljudi koji cine nova vremena, naprosto to je jedno vrzino kolo gdje više ne znamo da li glava grize rep ili rep grize glavu.) Dode do društvene krize u kojoj vlast preuzmu samozvani, predstavljajuci se kao apsolutno jedini sposobni da riješe problem i da narod odvedu do "srecne buducnosti". Suprotno mudrim ljudima, suprotno politicarima od karijere, oni su lišeni bilo kakve sumnje u svoju sposobnost da se "ponesu s problemom". Dok se intelektualac nosi sa sumnjama, jer vidi kruzni tok istorije i u onom što je naizgled napredno klicu propasti i sveopšte opasnosti, novi vode ni u šta ne sumnjaju. Tamo gdje je mudrost na strani mira, oni proklamuju rat, revoluciju, nemilosrdni obracun sa starim. U tim novim vremenima, koja nisu ništa drugo nego stara vremena iscrpljena svojom staticnošcu i ljudskom nesposobnošcu mirnog mijenjanja, cak se i zlo pricini nekim rješenjem. Cak i ako poznaju nešto malo istoriju, koja im govori da moraju da budu oprezni, da je takvih bilo mnogo, "novi ljudi" ubrzo pocinju da se ponašaju kao da predstavljaju izuzetak i da njihovoj vlasti nema ni mane ni ogranicenja. Sve do licne besmrtnosti kao konacnog pokazatelja psihickog patološkog stanja.
Prisjetite se djecijih igara, u njima je, rekao bih smjelo, zapisano sve o našem ponašanju i kasnije, kao tzv. odraslih osoba. Od agresivnosti do pritvornosti, udvorištva, potpune pasivnosti - mali ljudi ispoljavaju svoje buduce karakterne osobine. Ali odmaknimo se malo dalje od ovog jednostavnog slikanja onoga što jeste kao takvo, reklo bi se rodenjem, odredeno. Pogledajmo mijene do kojih dolazi u odredenim prilikama, kada se djetetu/covjeku "pruzi prilika". Davno je ukazano na ljudsku pritovornost, prikrivanja, svakovrsna laganja i ulagivanja, ali malo je posveceno prostora (bar mi se tako cini gledano iz današnje i ovdašnje perspektive) mijenama ljudskim u dodiru s vlasti.
Da vlast kvari covjeka opštepoznata je cinjenica. Niko tome "kvarenju", cini nam se, nije odolio. Kao da je u svemu tome nešto od davolje rabote, onog perfidnog kušanja slabog covjeka. Evo ti vlast, da te vidim, jesi li covjek? pita satana a covjek ne cuje to pitanje niti vidi sebe sadašnjeg, nego onog koji mu se zanosno ukazuje. Kakvog, dakle? Prije svega jedinstvenog. Naprosto mu se cini da je nepravda što je smrtan, jer je njegovoj okolini dragocijen. Došao je na svijet da bi ispunio svoju misiju, sada vidi i zna, do juce mu to nije bilo jasno. Sve što cini on sada vidi u "svjetlu svoje istorijske misije" koju bez njega niko drugi ne bi mogao da izvrši. U jednu rijec, on je ono što se dugo cekalo.
Kako misionar produbljuje, samoposmatranjem, svoju jedinstvenost, time se "povecava" i njegovo znanje i njegova samouvjerenost. Ljudi mu se obracaju, cas zaista iskreno, cas pritvorno, kako samo znaju doglavnici, s pitanjem o ovome ili onome, a on, prvo s ustezanjem, a potom sve sigurnije, savjetuje, predlaze, i, na kraju, propisuje, zahtijeva. Dojucerašnji nesigurni cinovnik, ili majstorcic, odjednom postaje genijalni strateg, znalac poljoprivrede i ekonomije, pravnik bez mana i straha. "Neka se pravnici sklone da drzavu pravimo" izjavljuju pompezno veliki i mali diktatori lišeni brige oko onoga što ne znaju. Pravo je za njih davolja rabota koja samo smeta "patritotskim", ili, nešto ranije, "klasnim" snagama da nacine drzavu po mjeri covjeka. Njima nikako nije jasno to sitnicarenje, nastojanje na pravu kao kljucnoj polugi drzave bez koje ona ne moze da opstane.
Kada je drevni mudrac zapisao da "nicega novog nema pod suncem", on je vidio covjeka do kraja vremena, do današnjih dana. Sa svim zlom i dobrom koje on nosi u sebi, ukljucujuci i neprekidno potrebu samouništenja. Mozemo li se bar na trenutak otresti tog kobnog znamenja, sada i ovdje, kako bismo bar malo slobodno prodisali?!
U tom oslobadanju, vratimo stvari tamo gdje treba da budu i ne otkrivajmo uvijek toplu vodu. Sve ovo što mi sada i ovdje prolazimo mnogi su prošli prije nas. U odnosu na razvijeni svijet koji naši fundamentalisti nazivaju trulim, mi smo u zaostatku od stotinjak godina i tek cemo da se nademo u njihovoj današnjoj kozi i ulozi. Stoga se otresimo potrebe da politiku divinizujemo, da od voda trazimo da budu harizmaticke licnosti - u svijetu, danas su to uglavnom bolji ili lošiji cinovnici koji su se opredijelili za taj posao.

CIJELA ISTINA

Osnovni prigovor intelektualcima u kriznim vremenima jeste da su neodlucni - ne znaju kojoj ce se privoljeti strani. Što je intelektualac mudriji, promišljeniji, zapravo istinski intelektualac, to je i njegova neodlucnost veca. On dobro zna da je svaka akcija nasilje nad postojecim stanjem, jer ga mijenja, ali i da zivot sam za sebe i po sebi nosi promjene. Heraklitovsku mudrost da je priroda u neprekidnom kretanju, intelektualac uzima kao osnovu od koje krece njegovu razmišljanje. Takode i sva iskustva nakupljena u prethodnim vremenima, u onoj mjeri u kojoj su mu poznata. Mi nismo ni prvi ni posljednji na ovoj planeti, ali nas ni djelanje ni nedjelanje ne oslobada odgovornosti za ono što se oko nas zbiva.
Neintelektualac postupa uglavnom impulsivno, trenutno, po metodu pokušaja i uspjeha, odnosno pogrešaka. On je spreman cak i da nastrada ukoliko "drugacije ne moze". Izlazeci iz svoje oblasti, onoga što se naziva fahom, zivotnim opredjeljenjem, neintelektualac brzo i lako zaboravlja da u drugoj oblasti njegovo znanje nije dovoljno da bilo šta znacanije uradi, naprotiv - bez osvrtanja on povlaci konce jednog teatra apsurda. Dobar mehanicar tako postaje mesar, a mesar mehanicar. Kovaci krecu u revolucije i promjene ovog (lošeg) svijeta, pretvarajuci ga u još gori. Nacionalni borci i osloboditelji uvlace narod u ratove, mrznje i pokolje poslije kojih decenijama nema normalnog zivota na tom prostoru ni za jedne ni za druge.
Ali najzanimljiviji su kriticari intelektualaca, sa svih pozicija. S jedne strane tu se susrecu oni krajnje dobronamjerni sa zavidljivcima i rodenim opadacima i mrziteljima. Dobronamjerni prigovaraju intelektualcima na njihovoj pasivnosti u odlucujucim trenucima za sredinu u kojoj zive i rade. Prema njihovom mišljenju, narocito poslije teških, odnosno katastrofalnih ishoda ljudi od akcije, sve bi drugacije bilo da su se u taj posao ukljucili intelektualci. Pri tome se uopšte ne prihvata mogucnost da se intelektualac distancira od svake akcije ukoliko ima i najmanju sumnju u njen konacni ishod. Jer, jedno je djelovati sa sviješcu da pogreška nece da ugrozi nikoga drugog osim njega, a drugo voditi narod u neizvjesnost. Intelektualca zivot uci da ta neizvjesnost jeste rub propasti i da je cesto bolje da se ceka i da se ništa ne cini nego da se srlja u neizvjesnost koja je najcešce samo predvorje pakla.
Tako dolazimo do ljudi kojima je sve jasno jer je njihov intelektualni domet na samoj površini zivota. Oni su prakticari površnog, svakodnevnog, od-danas-do-sutra prezivljavanja. Kada o necemu izricu svoj sud cine to sa krajnjom ubijedenošcu u svoju istinu koja je jedina ispravna, dakle cijela. Nema tu mogucnosti ni za kakvu sumnju iliti rezervu. Stvari su naprosto za ovakve kriticare krajnje jednostavne i prozirne. Ako je rat, na primjer, za njih je normalno da ljudi ginu, ako je mir takode je normalno da se krade, vara i laze.Intelektualac zna da zivot bez toga ne postoji, jer je covjek naprosto grešan i nesavršen, ali za njega to ne znaci da se treba odricati teznje ka boljem i savršenijem.
Istorija ljudskog mišljenja i covjekove duše pokazuje zalosno stanje stvari, napretka gotovo i nema, cini nam se da covjek sve dublje tone u necovještvo u kome gubi iz vida ono što bi trebalo da ga karakteriše kao socijalno i misaono bice. Varvarska surovost kojom su uništavani narodi i njihova dobra nije dokinuta u ovim vremenima naizgled dalekim varavarstvu. Samo što je varvarstvo zamijenila bezdušnost proizišla iz krajnje ravnodušnosti prema svome bliznjem, pa i samome sebi. Tako se zaista stiglo do svijeta bez Boga, ma koliko se stanovnici ove planete kleli u svoju vjernost jednom, drugom ili ko zna kojem bogu. Bog je trebalo da bude korektiv, ali to se malo gdje dešavalo. Hrišcanska ljubav prema bliznjem, odnosno covjeku, nikada istinski nije postojala. Hrist se raspinje svakodnevno uz zurle i talambase i urnebesni smijeh njegovih dzelata medu kojima su mnogi u sveštenickim odijelima.
Šta u takvom svijetu da cini istinski intelektualac cije istine, do kojih on dolazi sporo i mukotrpno, nisu ni jednostavne ni jednosmjerne?! On sluša oko sebe svoje kriticare, gleda one koji mu rade o glavi, htio bi da pomogne onima kojima je pomoc potrebna, ali shvata svu relativnost velikih istina i teorija. Jasno mu je da takav kakav je naprosto ne odgovara prakticnom zivotu nego onom diogenskom buretu. Kuda ce, dakle, ovaj svijet u odnosu na intelektualca? Hoce li da mu uskrati i to njegovo bure i pravo na suncevu svjetlost?! U ime kojih to velikih i cijelih istina?

ODGOVORNOST PISCA

U intelektualnom svijetu, gledano spolja, pisci su oni koji direktno komuniciraju s javnošcu. Naucnicima je obicno potreban posrednik - bez njega oni nam se uvijek cine kao osobe s nekog drugog planeta. Stoga se u kriznim vremenima obicno poteze pitanje odgovornosti pisca za dogadaje koji potresaju vrijeme. Tu se mišljenja oštro polarizuju, ali kao da pretezu oni koji naglašavaju odgovornost pisca u odnosu na druge njegove savremenike. Da li je to baš tako?
Da li su pisci, danas i ovdje, uzrocnici kljucnih dogadaja (kojima je rat kulminacija) ili samo njihova posljedica?
Mislim da su oni, ovdje kao i drugdje, danas kao i uvijek, više posljedica a manje uzrok. Cak i kada su bili "u sluzbi" gospodara, njihova je uloga više bila opisivacka, manje konsultativna, gotovo nimalo vodeca. Kao što stranke s naglašenom ulogom intelektualaca u svojim redovima rijetko kada dobiju znacajniji procent glasova na izborima, tako se i uloga intelektualca u njegovom vremenu preuvelicava. Naravno, mnogo je znacajnije kada je intelektualac u opoziciji rezimu nego kada ga on podrzava. Ali intelektualac nikada nikoga ne dovodi na vlast. Vladare na njihova vladajuca mjesta postavlja vrijeme i njegovi problemi.
Alber Kami, aktuelan i danas kao u vrijeme primanja Nobelove nagrade, o ulozi pisca u svom vremenu kaze: "Prema onome što je, on se ne moze danas staviti u sluzbu onih koji stvaraju istoriju: on je u sluzbi onih koji tu istoriju dozivljavaju." I još: "dva cilja sacinjavaju velicinu njegovog poziva: sluziti istini i slobodi". Tu se odmah sjecamo našeg Petra Kocica koji je slicno govorio prije devedeset godina. Šta kaze Kami za istinu i slobodu? "Istina je tajanstvena, prolazna, uvijek je treba ponovo osvajati. Sloboda je opasna, teško je u njoj zivjeti, ali je zanosna." Prošavši drugi svjetski rat u stalnom nadrastanju onog predratnog pogubnog francuskog pacifizma, Kami se u poslijeratnom razdoblju suprotstavio jednosmjernosti francuske i evropske tzv. lijeve misli. Suprotstavio se, u stvari, ljudima kojima je uvijek sve jasno, koji se lako opredjeljuju i lako osuduju. Ali covjecanstvu, sjeca se Kami Nicea, ne treba sudija nego stvaralac.
Mnogi francuski intelektualac danas, o našima ne bih govorio, zaboravlja Kamijevu opomenu. Uvijek u prvim redovima osude ili podrške, oni se klizu površinom stvarnosti, valjaju se ljuspastom, suvom ili masnom epidermom, ispod ne mogu, plaše se istinske krvi. A krv šikne gdje god da zarezeš. Jer stvarnost, svjedocili su najveci, i ne moze biti drugacija nego krvava. U naglašenoj potrebi da budu kreatori istorije, oni su uglavnom ostajali njeni slijepi trabanti. Uvijek pod reflektorima javnosti, pisac cesto sluzi kao orijentir i moralni korektiv, ali njegova se moc u tom pasivnom, ogledalskom smislu i iscrpljuje. Cim bitno odudara od vladajuce doktire - osuduje se, marginalizuje i za najveci broj ljudi više nije bitan, ukoliko ga cak ne proglase za izdajicu naroda.
Šta, dakle, da cini pisac? On ima ipak drugojaciji zadatak - sam da bude istina i sam da bude sloboda. Ništa više, ali i ništa manje.
Šta znaci ova jednostavna konstatacija? Da li je rijec samo o vještoj igri rijecima, kakvih je stvoreno bezbroj od vremena sofista, ali i prije, od onih mitskih vremena kada su mudraci gledali u vodu i stvarali filosofiju. Kako ce pisac biti istina? Moze li on sam biti sloboda? Odbijajuci da sluzi bilo kome osim samoj svojoj suštini, dnu svoje duše, eto tako.
U svom ropskom tijelu, nesvjestan razloga s koga on uopšte postoji, pisac je danas, poput drugih ljudi, jednako raspet izmedu krajnosti kao što je Blez Paskal bio u svome vremenu. Kao što se on tada priklonio Bogu, slicno danas postupa Svetislav Basara, koji s pravom istice da je pitanje Boga jedino vrijedno našeg razmišljanja. Za mnoge pisce bog nije na nebu nego na zemlji - stoga se oni više (pri)klanjaju tom zemaljskom vladaru. Moze li takav covjek danas biti ne samo slobodan nego suštastvena sloboda. Biti slobodan znaci osvojiti tu slobodu od drugih, ili je dobiti na poklon, dok biti sam sloboda znaci osvojiti je od samoga sebe, od onoga sebe koji ne umije biti sloboda, koji ne zeli biti sloboda.
U kakvoj su vezi ovdje istina i sloboda. U onoj suštinskoj, uzrocno-posljedicnoj. Tek covjek koji sam jeste sloboda moze postati i istina. On ne mora, ukoliko ne moze, stvoriti veliko knjizevno djelo, ali mora ispuniti imperativ pretpostavke da postane mudrac. A biti mudrac ipak je nešto više nego biti prosto rezonantna kutija onog instrumenta o kome je pjevao bozanski Rilke. Ovdje mislimo na njega, jer osjecamo potrebu za takvim covjekom. Iskustvo nas uci da dobar pisac istovremeno ne mora biti i mudar covjek. Pisci su veoma cesto, pjesnici narocito, ljubitelji skandala. Knjizevni zivot je ona ruznija strana same knjizevnosti, Pekic je pobjegao cak u London e da bi se od tog kala udaljio. Bjezali su i drugi, najcešce u svoju samocu. Istorija je prepuna pisaca koji su sluzili veceg ili manjeg gospodara za koricu hljeba. Njih mogu da opravdam prije nego one koji vole blizinu vlasti radi cistog sjaja - taj sjaj covjeka brzo i lako zaslijepi, narocito ako mu tu nije mjesto.

NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Intelektualac danas, ovdje, u Republici Srpskoj, u istoj je poziciji kao i njegova drzava - on je virtuelna tvorevina - ni na nebu ni na zemlji. Neko bi mogao da pomisli kako je to lijepo, kao u narodnoj prici o Cardaku, ali šta je taj cardak ovdje i ima li ga uopšte? Dio "nebeskog naroda" ima više izgleda da se spusti pod zemlju nego da se vine medu zvijezde, sasvim nejunacki, u skladu s vremenom a nikako njemu uprkos. Tu nema mjesta apoteozi o vaskrsenju, naprotiv - to je konacno potonuce.
Do juce, intelektualac je poput drugih oko sebe imao i drzavu i jezik i pasoš s kojim je mogao da ide slobodno u svijet. Onda su mu rekli da jedino nema slobode, koja je ipak najvaznija. To su rekli i narodu. Sada narod nema ni drzavu, ni jezik, ni pasoš - sve mu je pod sumnjom - nema cak ni zlatne slobode jer ga drugi štite od njega samoga eda ne izgubi i ovo što nema. Htio ne htio, intelektualac mora da porazmisli o svemu tome iako je odrastao s naukom da ne smije kriticki da razmišlja o sebi i svojima, nego samo o velikom Zlu, što je bio sinonim za Zapad.
Šta se zbilo i šta se još uvijek zbiva s nama?
Raspala se drzava o kojoj su maštali i koju su stvarali "najbolji njeni sinovi". Desilo se to na najgori moguci nacin, primitivno, varvarski, kao što se i dešava kada niko od onih što ruše nije u pravu, nego radi s nekim skrivenim ciljem ili s bijesom što ne moze da bude po njegovom. Zakoni su dokinuti, narod je postradao, mnoge kulturne znamenitosti koje su prezivjeli vijekove i mnoge osvajace uništene su do temelja tako da se ne pozna ni gdje su bile. I sve to s lijepim i mocnim parolama.
Intelektualac zna iz istorije da su se ratovi uglavnom vodili zbog pljacke, što je pravi naziv za tzv. preraspodjelu bogatstva. Da bi se spasili te bijede, drugi su osnivali drzave, koje su, cim ojacaju, poput drugih, posezale za tudim, na jednak nacin. Nije tu bilo boljih i gorih, nego uglavnom jacih i slabijih. U poziciji da uništava, covjek se ponaša tipicno - radi to s ostrašcenošcu i ubjedenjem da tako treba i da je u pravu. Umjesto da ga opomenu pokazujuci na nebo, mnogi sveštenici odobravaju okrutnost i blagosiljaju je u ime svoga plemena ili crkvenih svetinja.
Ogoljen do kraja, intelektualac danas u RS uglavnom ne zna šta bi sa sobom. Da li i on da bjezi u svijet poput onih koji su milom ili silom vec otišli, da galami i pokušava da mijenja, ili da se povuce u sebe i ništa od toga ne cini. On vidi kako se vrši preraspodjela bogatstva, vidi šta je s idealima i principima, vidi covjeka bez njegovog novog ruha, narocito vlast i lidere koji su ga poveli u ovu izgibiju na kraju milenijuma. Ako ima i zrnce poštenja, on s njima ne moze. Ali s kim da ide dalje, na koga da se osloni? Izbezumljen i izgubljen, narod je poput muve bez glave. Ko da mu bude glava? Više nikoga ne zanima da li je neko u pravu ili ne - napokon je rezultat vazan. Jaucuci, covjek se pita zar tako nije moglo biti na pocetku! Ipak, gledajuci šta se zbiva danas u Srbiji i Crnoj Gori jasno mu je da bolje nije moglo biti jer se tamo ide baš ovim putem kojim se ne stize nigdje. Ili se stize - pod zemlju.
U cemu je, dakle, srpski problem danas i ovdje? Ubijeden sam da je samo u jednom - u apsolutnoj anahronicnosti. Srbi naprosto ne prepoznaju ni vrijeme ni sebe u tom vremenu, nego zive neko svoje vrijeme sa, opet, nekom zamišljenom slikom nacije i njene uloge na Balkanu. Projektujuci svoje snove u politiku, oni su politiku zagadili nacionalnim romantizmom. Za Getea je romantizam znacio bolest, što se politike tice - on je potpuno u pravu, nacionalni romantizam je bolest, a s bolešcu se ne stize u buducnost nego se ili lijeci ili ide pod zemlju.
Realistican pristup našoj stvarnosti od intelektualca u RS trazi da do kraja bude iskren i otvoren. Do demokratije se stize samo ucešcem vecem broja gradana nego što je potrebno za diktaturu. Stoga se cesto diktatura pretpostavlja demokratiji jer se cini da je ona precica u bolju i ljepšu buducnost, lijek za probleme. Ali diktatura i radikalizam nikada nisu bili lijek za društvene probleme - naprotiv, oni su ih samo pomjerali u stranu i donosili nove.
Šta, dakle, da radi i govori intelektualac danas i ovdje? Prvenstveno da se narod mora otrijezniti od nacionalnog pijanstva i privesti istinskim problemima, da bi ih sagledao u svoj njihovoj slozenosti. Dejtonskim sporazumom date su konture moguceg rješenja, ali ne i rješenje. Srbi ovdje nisu dobili nikakvu drzavu, najmanje neku ekskluzivno svoju. Sporazum kaze da na prostoru koji se naziva RS Srbi treba da urede vlast tako da ona bude svijetu prihvatljiva. U suprotnom od RS nema ništa, cak ni u okviru Bosne i Hercegovine. To uredenje vlasti podrazumijeva uvodenje u svakodnevnu praksu demokratskih principa od kojih su pravo na zivot i privatnu svojinu na prvim mjestima. Stanje u kome se mi danas nalazimo, odnos prema svojini i drugome, spremnost na dijalog i mijenjanje postojeceg, priznavanje vlastitih pogrešaka, koje nije i ne smije biti kapitulantstvo, prihvatanje normi demokratskih društava Evrope i svijeta - to su neke od odrednica koje ne podlijezu nikakvoj diskusiji, nikakvoj reviziji. Kad god neko s naše strane upire prstom u "greške" svijeta, ona i dalje ne vidi brvno u ovu svojemu nego mu se trun u tudem oku vidi vecim i gorim.
Srpski intelektualci ne mogu prihvatati samo one odredbe Dejtonskog sporazuma "koje im odgovaraju" jer ce se uskoro pokazati kako one kao takve ne postoje. Ako se kaze da je pravo na povratak izbjeglica suština Sporazuma, onda se ne moze izvlaciti samo dio koji govori o zamjeni, prodaji, zelji da se ništa ne mijenja, itd. Upravo je to ona jotica koja moze da uništi RS. Kao i u slucaju Krajine, koja je pala stoga što nije od prvog dana htjela da sprovede Vensov plan, koji je bio potpisan, prvenstveno, da bi se zaustavio jedan uzasan rat a ne da se postojece stanje konzerviše - slicno je i u našem slucaju - zaustavljanje rata bilo je u prvom planu. Ali, vidjeli smo, to u Hrvatskoj nije bilo i dovoljno za trajno rješenje. Srbi to nisu shvatili, oni to, u vecini, ne shvataju ni danas.

DUH GIMNAZIJE LEBDI NAD BANJALUKOM

Povodom stogodišnjice cuvene banjalalučke škole

Šta je, u stvari, grad? Skup zgrada, ljudi, institucija?? Ima gradova i Gradova, gdje se razlikovanje izvodi ne iz broja stanovnika niti iz velicine zgrada, nego iz duha koji vlada u tom gradu, onoga što se, u nedostatku boljeg oznacitelja, naziva kulturom. A kultura odgovara odredenom civilizacijom nivou i stilu koji su plod dugogodišnjeg razvoja, odrzavanja i dogradnje vizije boljeg društva. Više od ostalih cinilaca, grad gradom cine njegove institucije: škole, muzeji, galerije, pozorišta?Da nije tako, ne bi ni postojao pojam stari grad, niti kulturno središte. Nakadašnja Austrougarska monarhija, kao naglašeno srednjoevropska drzava, nastojala je da sve svoje gradove ujednaci. Dobro se znalo šta je gradu potrebno i to se gradilo, bez obzira o kome mjestu bila rijec. Od same Austrije do daleke Poljske, postojao je odredeni standard po kome se odmah znalo da li je neko mjesto grad ili samo pusta selendra. Tako je bilo, odmah po okupaciji BiH, i sa Banjalukom. Gradu je bio potreban hotel, sagradili su, zeljeznicka stanica, i nju su sagradili, srednja škola - eto ubrzo i Gimnazije.
Gimnazija je u tim godinama bila onaj obrazovni vrh koji se dopuštao jednom provincijalnom gradu ma koliki on bio. Ali gimnazija po strogim austrijskim normama, koja ima program i profesorski kadar kao i u bilo kojoj drugoj austrijskoj ili ugarskoj gimnaziji. Postojala su dva tipa gimnazija: klasicni i realni. Klasicna gimnazija mogla je da bude otvorena tamo gdje je vec postojala realna, ciji je profil bio širi i kao takav zadovoljavao bolje potrebe grada u kome do tada uopšte nije bilo srednje škole. Logika je bila jednostavna, otvaralo se ono što je bilo potrebno lokalnom i novodoseljenom gradanstvu iliti upravljackoj, birokratskoj eliti.
Zahvaljujuci takvom kulturno-obrazovnom konceptu, Banjaluka je veoma brzo dobila dragocijeni obrazovni kadar, profesore koji su mogli da predaju jednako u Becu, Pešti ili Pragu, a eto, predavali su mladim Banjalucanima. Danas vec legendarni profesori: Tartalja, Skaric, Skok, Popovic, Kozomara, Bogoslovski, Krsmanovic, Nakic?visoko su bili podigli ugled "svoje" škole, Velike realke. Malobrojni, svršeni daci, ukoliko su nastavljali studije na nekom od beckih fakulteta cesto su tamo primani i bez prijemnog ispita - bilo je dovoljno da kazu gdje su završili gimnaziju. Strogi, ali pravicni, ti umni i casni ljudi rukovodili su se principom da se do "zvijezda stize kroz trnje", odnosno da je mukotrpan proces sticanja znanja. Prvo, nije za svakoga škola, potrebno je da buduci gimnazijalac vec posjeduje odredene predispozicije koje ce mu pomoci da moze da prihvati novo znanje. Drugo, ukoliko se sav ne posveti svojoj obavezi, ucenik jedva da ce i završiti školu, nekom niskom prolaznom ocjenom, ali od njegovog pravog napredovanja nema ništa. To je bio, dakle, klasican evropski obrazovni koncept. Mrva talenta i mnogo rada, eto buduceg dobrog strucnjaka u svojoj oblasti.
Banjaluka je zavoljela svoju Gimnaziju koja joj je, sa svoje strane, vracala višestruko tu ljubav i podršku. Do juce, bosanska kasaba s jedva nekoliko konfesionalnih škola, grad je odjednom poletio medu kulturne evropske centre. Promijenivši kulturnu klimu, nova vlast je promijenila i zivotni stil uopšte. Vodeci gradanski sloj zelio je da bude "u toku", kako na trgovackom, tako i na kucnom planu. Djeca su se slala u školu sa sviješcu da im samo obrazovanje moze pomoci da udu u red kulturnih evropskih naroda. Iako se naglašeno trudila da bude anacionalna, Gimnazija nije mogla da izbjegne nacionalne podjele i koncepte, narocito u pogledu predavanja istorije, jezika i knjizevnosti. U svemu, dakle, ona je dijelila sudbinu naroda.
Kada su se, poslije Gimnazije, u Banjaluci otvorile Tehnicka i Uciteljska škola, bio je stvoren dragocijen školski trolist, cijem nivou i društvenom znacaju, danas nije jednak ni Banjalucki Univerzitet. Dugo je gimnazija odolijevala svim nasrtajima obrazovnog nivelisanja kuda je tezilo tzv. socijalisticko obrazovanje. Cuvao se koncept manje, elitne škole, iako taj elitizam socijalizam nije priznavao. Do pada je došlo kada se odustalo od elitnog koncepta obrazovanja, odnosno društva u cjelini i prešlo na masovnost. "Svako ima pravo da se usavršava, samim tim svako i moze da se usavršava", govorio je tzv. kolektivni socijalisticki intelektualac uništavajuci sve ono što su generacije prije mukotrpno stvarale pola vijeka.
A Gimnazija je pokušavala, više zaslugom tvrdoglavih pojedinaca nego cijelog kolektiva, da ocuva svoj ugled i zadrzi integritet ustanove. Ma koliko u vremenu školovanja takvi pojedinci bili "na udaru" daka i roditelja, cesto školske uprave, cak i nekadašnjih Komiteta, oni se nisu lako predavali ulazeci u onaj neveliki spisak profesora po kojima ce kasnije daci pamtiti svoju Gimnaziju. Veliki potres 1969. godine, zadao je konacan udarac staroj dami i uništio banjalucki gradski duh. taj duh je vec bio slabog zdravlja, grudobolan, gotovo nikakav, ali još je nekako prezivljavao, potres mu je, dakle, došao glave. Upravo obrnuto nekim evropskim velikim gradovima koji su bili uništeni potpuno u drugom svjetskom ratu, a koji su malo po malo obnovili svoje sjajne gradevine i kulturne ustanove, Banjaluka je pozurila, skorojevicevski, da dovrši obezlicenje sebe same. Kao što su komunisti tvrdili da (vrli) novi svijet trazi nove ljude, tako su se ti novi ljudi okomili na stari duh grada eda bi ga dotukli.
Rušenje zgrade nekadašnje Velike realke,1970. godine, bez obzira na argumentaciju zagovornika tog rušenja o nemogucnosti njenog popravljanja, prihvatanje poklona od strane Švedske vlade po principu daj šta daš, znaci onaj konacan rastanak od jednog starog gradanskog društva. U novu zgradu nekadašnji duh gimnazije nikada nije ušao, reklo bi se da nece ni uci. Moze li ponovo da se rodi neki novi duh grada, ciji ce roditelji biti Filozofski fakultet i novo gradansko društvo? Teško, ovo je ipak neko novo vrijeme, koje je proizišlo iz duha prošlog, komunistickog sistema. Tu još uvijek masovnost i antielitizam znace prednost u odnosu na nekadašnji duh odabranih i pozvanih. Ali, vita somnium breve (zivot je kratak sanak).
Vivat academia, vivat profesore?

OD STRAHA DO ?

Ko plaća račun u balkanskoj krčmi krajem 1996. godine?

Strah i beznade oznacavaju svaki rat, propaganda uvijek nastoji da o se o tome ne govori na pravi nacin. Navodno, rat je epopeja, ispoljavanje snage, ispravljanje nepravde, oslobadanje, i tako dalje, i tome slicno. Navodno, za sve je ovo bio jedan "nametnuti" rat, koji su, u stvari, svi zdušno prihvatili kao mogucnost da ostvare neke svoje interese. Jer do rata dolazi kada se odrede dvije strane koje zele da ratuju. To nikada nije narod, jer narod moze samo da se buni, veoma rijetko on svoj bunt usmjerava nekom drugom cilju osim pukog ocuvanja zivota i imovine. Sve drugo mora da se organizuje, tada je narod potreban i neophodan kao podrška, kao opravdanje, kao topovska hrana. Kada se najviše u ovom ratu umiralo, njegovi zastupnici govorili su kako je normalno da se u ratu umire, ali nisu odgovarali na pozive da se rat trenutno prekine, odnosno da se i ne pocinje.
Strah i beznade, svakako - za svakog covjeka strah, a za izgnane, protjerane, obeskucene i ponizene do kraja, potpuno beznade. Ništa nije ravno njihovom jadu i njihovoj muci. Rane uvijek najviše bole kada se ohlade, pošto se umore oni malobrojni utješitelji, vrli Samaricani, poklonodonosioci. Tek ostavši sam, medu cetiri zida, ako ih ima, covjek sagledava dubinu svog beznada, strašnu javu svog ocaja.
Otkako je svijeta postoje ratovi, ali postoje i periodi mira, obnove, oporavka, nade! Ma koliko bio izranjavljen, pobjednik se poslije rata snazi i grije svojom pobjedom. Ta pobjeda je bila njegov imperativ i zvijezda vodilja - pošto ju je izvojevao on ima veliko i mocno opravdanje za sve muke, bijedu i nesrecu kroz koju je prošao narod.Ali, šta je to pobjeda? Ko se moze i smije osjecati kao pobjednik? Onaj što je krenuo u rat s jasnom idejom da uradi to i to (otjera porobljivaca i neprijatelja), taj se svakako moze da osjeca pobjednikom. Makar ta pobjeda bila i Pirova, ona je pobjeda. Ali u ovom, netom minulom, ratu, ko je bio porobljivac i neprijatelj, šta je bio cilj borbe? Parole izrecene na pocetku rata, vremenom su se izgubile ili su ispotiha promijenjene, cak se ni sam kraj ne moze da smatra pobjedom. Neki vojni teoreticari kazu da je u pitanju cist vojni poraz, mada je to mozda malo prejak izraz za jad koji nas je ovdje snašao.
Gdje je, danas, nama ovdje, ta nada? Nema zanosa, nema olakšanja, nema moralne obnove. Nema snage koja bi nas preporodila, vaskrsla, okrijepila i podojila. Osim jada niceg drugog oko nas. U polu-drzavi, kao polu-ljudi. Osjecaj geta mozda je najblizi stanju u kome se danas nalazimo. Jedini izlaz u kakav takav svijet je prema Srbiji koja nas nece (jer nismo ni znali da utvrdimo šta to Srbija stvarno zeli). Ali i taj izlaz je novi izvor jada i ponizenja. Izbjeglice tamo nemaju identiteta, to su nepostojeci ljudi. Davno je receno da covjek bez pasoša nije slobodan niti drugima ravnopravan. Ciji pasoš ima danas stanovnik Republike Srpske (ukoliko ga je uspio da dobije)? Oni koji su danas ovdje gradani drugog reda nemaju, naravno, niciji pasoš (osim onog bozijeg koji su dobili svojim nesrecnim rodenjem).
Pjesnik Branko Cucak objavio je svesku stihova s najpreciznijim naslovom za ovo naše samotovanje: Pomrcina via camotinja. Evo minu još jedna godina u znaku pomrcine i camotinje. U meduvremenu, kazu nam, bili su neki izbori, i narodu je jasno da su se neki ljudi zaista "izborili" za svoj status. Oni su dio nove nomenklature. Ali narod, svi ostali, ne mogu da formulišu bar malo nade u ovoj pomrcini i ovoj camotinji. Mimo svijeta, kao da pretrajavamo eda bismo umrli.
Vrijeme socijalizma govorilo je o ljepšoj buducnosti za koju je potrebno da se danas i ovdje zrtvujemo. Socijalizam "s ljudskim likom" propao je kako nam je poznato, kao što je propalo sve ono što nije polazilo odozdo i evolucijom nastajalo i osvajalo svoje mjesto pod suncem, ali nisu propali (vjerovatno nikada i nece propasti) oni koji narodu obecavaju bolje sutra samo ako postupi po njihovom konceptu (naredenju). To je taj stalni ljudski inzinjering koji ne vodi racuna o ovome danas, nego samo obecava sutra ukoliko se ispuni njihovo danas. A postkomunisticko vrijeme jasno nam kaze da više ne treba svoje danas zrtvovati za neko apstraktno sutra. Covjek ima samo jedno svoje danas, svoj jedan i jedinstveni zivot, i treba da ga prozivi kao ljudska osoba, sve ostalo su otrcane fraze koje se dijele kao melem na ljutu ranu. Ali taj melem niti je ljut niti ljekovit, on je naprosto ono što se u zargonu naziva zašecerena vodica.
Ovaj svijet je zaista, kako je rekao pjesnik, pun cudesa i divota, ali i paklenih ljudskih doskocica. Pindar je napisao one cuvene stihove: O dušo moja, vjecnom zivotu ti ne tezi, vec polje moguceg ti iscrpi! Nama danas i ovdje bolje poruke ne treba. Zabavimo se sobom i obicnim ljudskim poslovima - to je prostor u kome mozemo da djelujemo. Zar cemo vjecno da nasijedamo podmetacima jeftinih parola? Covjek bez iluzija nije nuzno i covjek bez nade. Ako je Nadezda Mandeljštam, u paklu sovjetskih logora, osim straha vidjela i nadu ni mi danas ne smijemo da klonemo duhom. Prošli smo kroz camotinju i pomrcinu, nešto svjetla vidi se u daljini.

GOVORITI ILI NE GOVORITI

"Zbog cega je bedniku data svetlost, a zivot onima cija je duša gorka?" J.Andzejevski

Kao bezbroj puta do sada, obuzima me pesimizam pred bijelim papirom, pred smislom ovog posla, ili bilo kog drugog posla slicnog ovom, govornickog, propovjednickog. Koliko je propovjednika ovaj vrli, stari svijet do sada imao, slušao i nije cuo, nije htio da cuje. Imenujem sada samo dvojicu: Isus Hristos i Buda. Ni jednom ni drugom ne mogu se pripisati cak ni primisli nasilja - oni su bili propovjednici ljubavi medu ljudima. Ljubavi ne samo za svoje stado, nego ljubavi medu svim ljudima. Hristos je odbacio tzv. jevrejski, Mojsijev ugovor s Bogom po kome je samo jedan narod imenovan kao izabrani medu svim ostalim narodima. Buda je, takode, propovijedao mir i blagost medu ljudima, nenasilje, blagost prema svemu što je zivo jer je zivot jedinstven.
Šta se kroz istoriju dešavalo sa covjecanstvom zna svaki prosjecno obrazovni stanovnik ove "doline placa". U ime propovjednika ljubavi ubijalo se i uništavalo u prošlosti kao što se cini i danas. Hristovu zapovjed neuzvracanja silom na silu, poznatu kao: "Ko tebe udari kamenom, ti njega hljebom" zaboravljali su cesto cak i vodeci arhijereji zapadne i istocne crkve. Licemjerje je uzdignuto na tron drzavne politike. Umjesto mira i ljubavi medu narodima, dva mlijenijuma hrišcanstva mogu da se oznace predvorjem pakla i sataninom prcijom. Sluzbenici Hristove Crkve utrkuju se u sluzenju davolu.
A covjek cista srca i jasne misli, daleko od zla i opacine, htio bi da njegovu njeznu rijec drugi cuje, razumije i posluša. Vjeruje li on, ako je misleca osoba, u tu mogucnost?! Gledajuci krhkost svega ljudskost, mjereci kratkotrajnost našeg postojanja na ovom nama jedino dostupnom svijetu, odakle smaze snagu da i dalje govori! Kome govori, kome piše, cemu se, zapravo, nada?!
Zadojen mrznjom, svijet oko sebe vidi samo zlo, i svaku covjekovu miroljubivu djelatnost docekuje s podozrenjem. Naprosto, nikome se ne vjeruje na rijec, ali ni na cin. Obicnom puku blizi su lazni proroci, sijaci mrznje, sjecikese i politicke lopuze od onih cije je ucenje izdrzalo iskušenja vijekova - Hrist nije do sada samo jednom raspet, on se raspinje svakodnevno, ali ne više svojom voljom, ne više zbog spasenja covjecanstva, ne više iz velike milosti Oca Njegovog, naprotiv, cak ne više ni od strane inkvizicije, raspinje se stoga što toliku ljubav covjek ne moze da podnese, toliku ljubav covjek ne moze da primi i da na nju uzvrati ljubavlju, naprotiv, vijekovima vec naprotiv, covjekova duša je tamni tunel u kome se tako rijetko nazire svjetlost, ali i tada se prema toj svjetlosti covjek ne zapucuje, nego se okrece na drugu stranu i, poput krtice, bjezi u mrak i svijet zla.
Cemu, onda, govor onoga koji ne zeli ni da poucava, ni da vlada, ni da savjetuje, vec samo sokoli onu manjinu spremnu, ipak, na ljubav?! Ne znam, ponekad me tako umor savlada da i sam više ne vidim izlaz iz ovog tunela. Sve što je imala da kaze ljubav je vec rekla, sve što je znala mudrost, davno je napisano - šta je, onda, sa covjekom! U šta se to on premetnuo? Misli li da ce sebicnošcu, mrznjom, pritovrnošcu, lukavstvom, ohološcu, nadmenošcu?doci do srece? Ne cini nam se danas da je Apokalipsa neki izlaz iz ovog corsokaka covjecanstva, mnogo bi bolje bilo kada bi se otkrilo da je ovaj svijet samo neuspjela vjezba nekog nebeskog pocetnika.

HAVARISANI UM

Najstrašnije iskušenje današnjeg covjeka je njegova cemerna svakidašnjica. Sve više, naš se zivot poseljacuje, primitivizuje - boljke koje su drugi preboljeli prije mnogo godina, neke i ovdje, naši predi, baš te boljke evo gdje danas muce nas, krajnje oštro i ozbiljno, e ce nas u grob otjerati. Naprosto, nikako da se osovimo na noge i da prodišemo punim plucima, da osmotrimo prostor oko sebe, da sagledamo vidik, da se upitamo: Gdje se ono zaputismo u jutro našeg rodenja?

Naslov je pošalica, ali havarije nisu. Suprotno onima koji misle da je havarija stvar cisto tehnicka, tamo negdje u termoelektrani, ili u slicnom postrojenju, ja mislim da je cešce rijec o havariji u glavi, naprosto o kvaru koji je veoma teško popraviti. Najcešce su oštecenja trajna; popravaka, dakle, nema. Kako uzmeš, sve ti se o glavu obija, nikako da sam, u svom malom prostoru i svom malom zivotu, uzmeš svoju sudbinu u svoje ruke - da bi to postigao, izgleda, trebalo bi da odeš negdje daleko od ove uklete geografske širine i duzine. Ali gdje, s pravom se pita svako od nas? Vjetrometni, ukleti Balkan, to je naša sudbina.

Vec dugo, elektricna struja je pokazatelj zivotnog nivoa, stepena osamostaljivanja u odnosu na prirodu; razvijeni narodi, zahvaljujuci i nekim našim genijima, to su poodavno riješili, a mi, evo, tumaramo po mraku našeg nespokoja. I nema nade da se to riješi u doglednoj buducnosti. Prizeljkujemo kompjuterizaciju, Intrernet, mobline telefone, sve one "olakšice" što ih je donio razoj tehonologije, a osnovnu pretpostavkunismo razriješili - struju. Naše su centrale neprekidno u kvaru, havarija stize havariju, ne mozeš biti siguran ako upališ kompjuter hoce li vec sljedeceg trena tvoj sistem dozivjeti takode havariju.

Svratiš na pijacu, da kupiš voca, skuckako si nešto para, kupiš aktinidiju, iliti kivi, doneseš kuci, oguliš, staviš krišku u usta i odmah s gadenjem ispljuneš - nafta. Odakle u aktinidiji nafta? Kiseli kupus ti je propao jer su ti "uvalili" onaj iz vodoplavnog kraja, koji je iznutra natruo - prije ceš se sam ukiseliti nego što ceš to od svog kupusa docekati. Konzervisana hrana nepoznatog porijekla prepuna je konzervansa; sve što pojedeš moze te uz svoju osnovnu hranjivu namjenu i ubiti.

Ušao si u lift, ako je ispravan što se ponekad ipak desi, u lift koji je sam za sebe primjerak havarisanog uma, u havarisanom stubištu, polomljeni strujni prekidaci, na stropovima nema ni sijalicnih grla, ušao si u lift u koji se svako vece neko popiša (pardon - pomokri), stao u tu mokracu koju unosiš u svoj stan, u gorem stanju od onog opisanog u Kamijevom "Strancu". Boze Gospode, gdje sam ja ovo?! Gledaš se u ogledalo, više ne prepoznaješ lice nasuprot sebi: ogrubjelo, tupog pogleda, bez osmijeha, nekadašnji covjek!

Poznanici mi, i prijatelji, i oni usputni znanci, prigovaraju da suviše dramim nad svim tim, njima ništa ne smeta ovo poseljacenje grada - da mi prvo stvorimo drzavu, poslije cemo se i ovim pozabaviti. Mozda su svi ti cestiti ljudi, što bi rekao pokojni Šekspir, u pravu, ali ja stvari vidim upravo suprotno njima - do drzave se stize tako što se cestitost prenese od covjeka do institucije, da bi se, prirodno, vratila nazad. Postoje tzv. paralelni poslovi, ukoliko ih ljudi ne vide i ukoliko nisu voljni da ih rješavaju nastaju teška vremena za stanovništvo. Jesmo li baš u takvom periodu, u teškim vremenima za covjeka koji da se, kako je napisao pjesnik Duško Trifunovic, "za zelen bor uhvatim i on bi se zelen osušio"?

"Izdajnicka" satelitska televizija pokazuje nam slike nekog drugog svijeta, lezernog, s teniskim reketom u ruci, u automobilima posljednje marke, na golf terenima, u laboratorijama gdje se eksperimentiše s vrhunskim tehnologijama, zaokupkljenog drugim problemima, tzv. mondijalistickog znacaja - trebalo bi zabraniti satelitsku televiziju, ona podriva vlast u isticnoevropskim nazovi-drzavama. "Znamo mi dobro", kazu upuceni, "da je sve to propaganda sracunata da nas privuce a potom dotuce." Zaista, ko smo to mi, ovdje, i kuda smo se zaputili?! Sve manje se u to razabirem.

U MREŽAMA GLOBALNOG SELA

Slušam ljude, svakodnevno, oko sebe, njihov prezir prema "trulom Zapadu", njegovim vrijednostima i njegovim idejama i ostvarenjima u kojima se, uvijek, potcrtava ono loše, nedosegnuto, ili pogrešno procijenjeno. Slike Rimskog carstva koji prozivljava agoniju raspada tada se ukazuju kao idilicni prizori prema apokalipticnim vizijama ovog "novog vrlog svijeta". U pomoc se potezu gordi usamljenici ovog vijeka, mislioci nesumnjivog dometa i autoriteta. Ali šta se njihovo citira, koja misao izvlaci e da bi se potvrdile vlastite teorije, ukoliko su ti razgovori, ta naša svakodnevna brbljanja, neke teorije ( o njihovoj originalnosti ne treba trošiti rijeci). Brojnost kriticara, snaga njihovih argumenata, uticaj na našu svakodnevicu i njeno oblikovanje, sve to nas tjera da se ovim fenomenom neprekidno bavimo i da ga posmatramo sa svih strana.
Kritikujuci ideje "vrlog novog svijeta" mi mu suprotstavljamo svoju viziju jednog zatvorenog, izolovanog, getoiziranog prostora bez ikakve perspektive. Protiveci se tzv. nivelaciji koja nije po našem ukusu jer nije po našem koceptu, mi ne vidimo ni sebe ni svijet kao realnost koju mi, mali kakvi jesmo, ne mozemo da izbjegnemo. Projekat rade drugi, bogatiji i mocniji, jer je uvijek tako bilo, a naše je da li da mu dobrovoljno pristupimo svjesni svoje uloge u svemu tome, ili da se ukopamo u mjestu, poput mazge, i necemo niti naprijed niti nazad.
Govorim o sudbinskoj povezanosti svijeta - u buducnost se ide skupa ili se uopšte ne ide. Ta buducnost moze biti i propast, ko bi to mogao danas da utvrdi, ali bice ista za sve ili je nece biti (kako bi rekao naš poznati mislilac). Sadašnjost nam govori o kolonizaciji svijeta od strane multinacionalnog kapitala koji odreduje pravila ponašanja. Osnovna poluga njegovog djelovanja danas je razvijanje tzv. globalnih mreza i uvodenje
engleskog jezika kao jezika univerzalne komunikacije. Prema nekadašnjim univerzalnim jezicima (grckom, latinskom, francuskm, ruskom) engleski je vec u ovom trenutku apsolutno superioran. Ali njegova moc i dalje raste, broj znalaca engleskog jezika povecava se naprosto iz casa u cas, kao što se i svjetska informacijska mreza širi.
Povezujuci ljude, informatika ih istovremeno usamljuje, odvaja jednog od drugog, kida njihove stare, klasicne veze, po kojima je najpreci bio komšija. Za svjetsku komunikacijsku mrezu takav komšija više ne postoji, najblizi nam je onaj s kojim smo u vezi ma gdje se on nalazio u tom trenutku. On nam moze pomoci ukoliko nam je pomoc potrebna i mi je trazimo, pruziti informaciju, posuditi novac, pomoci da se obogatimo. S njim pijemo kafu, igramo se društvenih igara, caskamo u dugim zimskim nocima. Ko je taj naš sagovornik? Neki covjek, slican nama, XY , odredena šifra u sistemu nad kojim bdi neko gore sprecavajuci nas da taj sistem narušimo. Mozemo da ga dopunjavamo, da mu nudimo svoju pamet i svoju glupost, svoje ideje, svoju robu i svoj kapital, ali sve pod strogo odredenim uslovima.
Gdje je tu, dakle, ideja o drzavi, onoj staroj, ili ovoj današnjoj, koju mi ovdje, na "brdovitom Balkanu" prizeljkujemo? Mislim da se ta ideja raspada na isti nacin na koji se raspadaju klasicne velike drzave stvorene dugotrajnim ratovima. Prvo su se raspale imperije u kojima se vladalo starim i prokušanim nacinom uskracivanja informacija. Bivši div SSSR raspao se sam od sebe jer se u njemu nikada nije ostvarila prava kohezija izuzev gole sile olicne u stalnoj torturi podanika od strane vlasti. Trenutno nam izgleda kao da se to rastakanje zaustavilo, ali ono ce se nastaviti na nov nacin, vodeci ruski narod, a bogami i nas ko zna gdje. Oštro protivljenje toj "destrukciji" Rusije moze dovesti do katastrofe svijeta koja katastrofa nikome ne bi bila od koristi. Jer kada drugome prijetimo uništenjem, mi istovremeno prijetimo i sebi. Ma koliko "vrli novi svijet" bio prijeteci, vizija uništenja je gora.
Ukljucivanje u mrezu "globalnog svjetskog sela" pomaze i malima
da se otmu svojoj zaostalosti, da se izdignu iznad tavorenja na dnu i na rubu svjetskog razvoja. Pruzajuci svima istovremeno kljucne informacije, svijet se do kraja otvara, ponuda znaci više od sklapanja jednog ugovora - prihvatanje jedinog moguceg puta. U taj svijet tokom ovih nekoliko godina otposlali smo hiljade visokoobrazovanih mladih i starijih ljudi, poklonili milione dolara tezih od suvog zlata - došlo je vrijeme da se nešto od toga vrati i nama. Sve djeluje pomalo kao naivna djecija igra, ali tu igru trebalo bi da igraju samo sposobni, koji se u ovom casu po prvi put briju ili šminkaju. Ali oni sami ne mogu u svijet vodeni samo svojim srcem, nuzna im je pomoc drzave, ili njihove neposredne okoline.
Po drzavu najkorisnija investicija u ovom casu jeste masovna kompjuterizacija obrazovnih ustanova i biblioteka. Razvoj tehnike i tehnologije snizio je cijenu kompjuterima, i to je velika blagodet za siromašne. Bio je rat, nismo kupovali tehniku koja bi danas vec bila zastarjela, ali ne mozemo tako u beskraj. Vrijeme je da se povezemo sa svijetom, da mu naprosto pohrlimo u susret. Tek potom razmišljacemo o malo slozenijim pojmovima i temama, poput našeg originalnog puta. Prošli sistem nudio nam je takode jedan originalni put u srecniju buducnost, vidimo gdje nas je doveo. Ne dopustimo da se projektovanje naše buducnosti svede na razgovore na lokalnom nivou, pokušajmo da prepoznamo svoj put medu putevima vecih i naprednijih. Originalnost koju mozemo da prilozimo tom velikom svijetu tek treba da otkrijemo. Jer svijet je star i umoran od originalnih, njemu treba postojanosti istrajnih.

NISAM PAMETAN

Volim jasne slike, stoga i zavidim slikarima na tom nebeskom daru da svijet vide u slikama. Evo jedne: covjek zagledan u prazno, u nebesa ili u sebe, gdje li, u šta li, koga je netom neko zapitao šta misli o ovom ili onom; cuti, dugo, dramatski, trazi negdje uporište koga nema, i napokon kaze, naizgled strašnu, a opet toliko jednostavnu ljudsku misao - nisam pametan. A prošli smo, i još prolazimo kroz vremena u kojima taj odgovor naprosto je jedino moguc. Ostavimo po strani majstore "naknadne pameti", one kojima je sve ovo bilo davno jasno i koji su to i prognozirali, naprosto takvi nisu pogodni za ovaj razgovor, mi ostali niti smo znali da ce nas stici ova strašna nesreca, niti sada vidimo kako da se iz nje izvucemo.
Malo, malo, pa neko priupita tzv. intelektualce gdje su bili, ili gdje su sada, zašto nešto ne ucine, zašto puštaju da stvari idu "mimo njih", odnosno mimo zdravog razuma? Rijec je, obicno, o dobronamjernom puku koji još iz škole ima povjerenje u pamet i mudrost, u pozitivan hod istorije kojom upravljaju trezveni i humani ljudi. Tolike smo dane i godine izgubili proucavajuci Platona, Cicerona, Šekspira, Andrica i Njegoša, istoriju i pravo, knjizevnost i matematiku, da naprosto ne mozemo da prihvatimo covjeka u njegovom ogoljenom, "sirovom stanju", onog, dakle, koji je spreman u trenu sve to što mu je istorija podarila da u prah satre. A takav covjek vaskrsnuo je odjednom, ne tu oko njega, nego, o uzasa, u njemu samome!
Kako to, zašto to i odakle to?! Hoce li novi mrtvi uciniti boljim zivot prezivjelima? Istorija nam ne daje potvrdan odgovor na to pitanje. Ona kaze da mrtvi samo povecavaju patnju prezivjelima koji nastavljaju da zive sa strašnom hipotekom koja postaje mjerilo ponašanja. Poput ona dva jarca što se u prici susretoše na brvnu, tako se i u ovom slucaju susretoše tvrdoglavi narodi, nespremni na popuštanje i dogovor u interesu svih. Nije to prica od juce, to je prica od danas, s beogradskog asfalta, mitska slika zene koja juri s letvom u ruci da udari nekoga tamo kome ne zna ni ime. A da pomisli samo da je i taj neciji sin, da mozda ima djecu - i obrnuto, naravno, ostavili bi se letvi i pravde koju mogu da dobiju letvama. Ali tu trijumfuje ne pravda i istinoljubivost, ne mudrost i um, nego i jedino glupost. Ovo je njegovo zlatno doba, bolje protagoniste teško da moze pronaci u istoriji svoje carske vladavine od vremena svoga biografa Erazma.
Male ludosti ne zasluzuju previše rijeci, naprosto one su tu da nam uljepšaju svakodnevnu dosadu. Male ludosti, bubice koje su opisivali duhoviti pisci, nisu uvod u velike ludosti, one su nešto potpuno oprecno tome, pohvala ljudskoj potrebi da se bude razlicit od drugog, više svoj, neobican i neocekivan. Velike ludosti, kao i veliki lopovluci, nisu privilegija obicnog svijeta - njih koriste samo odabrani, oni za koje se kaze da ih je vrijeme prepoznalo i izabralo da povedu narod. Avaj, jadni narode, opet ce slijepci da ti odreduju put, ti baš to hoceš, i nikakav razum, nikakva pamet, ne mogu te u tome omesti.
Nikada zlo i dobro ne idu strogo odvojeno, ponekad su u šetnji ruku pod ruku, ali ima vremena kada jedno nadvlada ono drugo, predstavi se svijetu kao znacajnije i potrebnije - tada se i dobro preobraca u zlo, a zlo, poharavši sve oko sebe, malakše i potrazi pomoc dobra. Tu mudrost jedva da ima pristupa, naprosto sve to ide mimo nje.
Šta, onda, vodi ovaj svijet ako to nije pamet? Prvenstveno energija, cas pozitivna, cas negativna - ona gradi i razgraduje da bi na razvalinama jednog uništenog svijeta podigla novi. Energija ne moze da zna, niti o tome vodi racuna, hoce li taj svijet biti bolji - on ce biti jedino moguc, jedan ljudski svijet. Negativna energija koja se skupila na prostoru Balkana još je tu, u svakome od nas, ali sasvim malo pomjerena na istok, gdje pokušava da pronade svoje obozavaoce. Plašim se da ih ima sasvim dovoljno za nove potoke krvi. Price tzv. lidera, izgovori boraca za ova ili ona prava, lijeve ili desne ideale, sve su to naprosto idiotije jednog vremena u kome covjek nije pametan, jer da je pametan shvatio bi moc davola koji mu uzima mjeru za nove porudzbine mrtvackih sanduka. Sve ostalo samo je dio garnirunga na toj krvavoj trpezi.

ZA LJUBAV SVETOJ ISTINI

Lament nad ijekavicom

Sav svoj vijek covjek nosi sa sobom slike zavicaja, djetinjstva, majke i njenih buji-paji pjesama, lijepog mada najcešce teškog odrastanja, prvih ljubavi i drugarstva. Zivot ga moze baciti bog sam zna gdje daleko, ali u njegovoj duši te slike ostaju stalne, kao motor u sivoj svakodnevici otudenog zivota. U svemu ovome najvaznija je karika jezik, njegova prekrasna melodija, koju narocito pisci zive i sanjaju, traze, gube i ponovo nalaze. Sve se covjeku moze uzeti, ali jezik veoma teško.
Majka mi je dala u naslijede svoj banijski govor, oceva kostajnicko-novska regija onaj Copicev vrcavi jezik prekrasne melodije. Školovanje u Zagrebu, Pancevu i Sarajevu prijetilo je da mi tu ljepotu, tu miloštu oduzme. Odolijevao sam, popuštao, ponovo se vracao zavicaju, da se na kraju ipak skrasim u Banjaluci, gdje mi je napokon narodni govor vratio djetinjstvo i jedino bogatstvo koje sam imao. U narodu sam se napajao jezickom antejskom snagom. Tek tu sam konacno, do kraja razumio Kocicev svijet, Copicev narod, našu prebogatu epsko-lirsku tradiciju.
Središnji srpski teritorij, prostori nekadašnjih srednjevjekovnih zemalja, Bosne i Hercegovine, najbolje su sacuvali svoj narodni govor. Tu ga niko kroz vijekove nije mogao da pokvari. Tek su turska osvajanja ubacila nama stranu leksiku, nešto turcizama koje smo dozivljavali kao dio folklornog zajednickog naslijeda. Za to vrijeme rubni srpski krajevi u dodiru s Bugarima, Madarima i Italijanima, kvarili su svoj jezik, mijenjali ga do neprepoznatljivosti. Iako nepismen, narod je razvijao svoju kulturu, stvarao znacajnu usmenu tradiciju. Nismo dobili svoje velike epove, poput "Bijesnog Orlanda", niti umjetnicke tvorevine tipa "Bozanske komedije", ali naše epske pjesme nisu bile ni mnogo nize, dok su lirske svojom ljepotom nadmašivale
Ustavom od 1974. godine Bosna i Hercegovina polako sticu onaj status koji su imale u vrijeme Austrougarske okupacije. Navodno nisu ni srpske, ni hrvatske ni muslimanske, nego i jedno i drugo i trece. Tu pocinje, ispod zita, ponovna stara borba za srpski jezik koji se odjednom posmatra samo kroz njegovu ijekavsku varijantu. Ekavski izgovor se ne toleriše, narocito ne u školi. Od ucitelja i nastavnika rodom iz Srbije trazi se da u osnovnoj školi nastavu izvode ijekavskom knjizevnom varijantom. Na pisce i intelektualce koji koriste ekavski izgovor gleda se s nepovjerenjem. U tom poslu odredenu ulogu imaju i srpski pisci.
Poslije prvih višestranackih izbora u BiH, u proljece 1992. godine, u vijecnici Doma kulture, sastali su se prosvjetni radnici, knjizevnici i nekolicina intelektualaca druge struke, da se dogovore o sluzbenoj upotrebi jezika i pisma u tek proklamovanoj Srpskoj Bosni i Hercegovini. Jednoglasno je zakljuceno: da u sluzbenoj upotrebi treba da bude srpski jezik ijekavskog izgovora; da su ijekavska i ekavska varijanta ravnopravne u svakom pogledu; da se u školama mogu da koriste udzbenici iz Srbije i Crne Gore, izuzev u prva cetiri razreda osnovne škole gdje moraju da budu napisani ijekavskom varijantom; da se cirilicno pismo uvodi kao obavezno, ali da u školama mora biti zastupljena i latinica u zadovoljavajucoj mjeri.
Prije nekih 2-3 godine, tiho, ispod zita, bez ikakvog pisanog traga, pocinje da se u drzavnim medijima Republike Srpske koristi ekavski kao obavezan za novinare i spikere. Istovremeno se i drzavni akti objavljuju najcešce ekavskom knjizevnom varijantom. Poslije nekog vremena, zahvaljujuci prvenstveno Miri Mladenovicu, od te prakse odstupa samo "Glas srpski". Na sve proteste ljudi iz prosvjetne struke, knjizevnika i mnogih drugih gradana, vlast je ostajala nepopustljiva i nijema. Nikakvog dijaloga, nikakvog okruglog stola, nikakvog savjetovanja ili panel diskusije. U beogradskim knjizevnim casopisima pisci i lingvisti uglavnom su protiv uvodenja ekavske varijante srpskog jezika u Republici Srpskoj.
Argumenti pristalica ekavice, od kojih su tada bili najpoznatiji i najgorljivji dr Branislav Brboric i dr Ekmecic, svodili su se na isticanje potrebe konacnog ujednacavanja jezika, što do sada nije bilo pošlo za rukom cak ni jednom Skerlicu, a ni unitaristima iz vremena vladavine kralja Aleksandra Karadordevica. To ujednacavanje vodice konacnom srpskom jedinstvu. Zastupnici suprotnog mišljenja isticali su neprihvatljivost takvog nasilnog ukidanja vjekovne jezicke prakse Srba u BiH i Hrvatskoj, i potrebu da se moguce ujednacavanje posmatra kao dugi i nenasilni proces. Isticano je znacajno ijekavsko knjizevno naslijede, kako ono narodno tako i autorsko. Politicki vidovitiji upozoravali su da Srbi ne smiju da se povlace ispred agresivnih Hrvata i muslimana, koji su srpski jezik prvo prihvatili a sada ga posmatraju kao iskljucivo svoj. Prvo jezik, potom i teritorij. Sve to više nije srpsko! U Hrvatskoj su Srbi Hrvatima poklonili prvo svoj jezik, potom svoju imovinu, na kraju i zemlju. Sada je na redu Bosna. Srbi su se prvo odrekli svoga bosanskog srednjevjekovlja, zaboravili da su naši istaknuti pisci govorili da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje a kralj Tvrtko i svi kasniji vladari srpski velikaši. Sada je na redu jezik i na kraju, kao logican završetak ove nacionalne agonije, otselice se s prostora koji više nisu njihovi.
Nazalost, glas razuma je još jednom bio slab da bi sprijecio ovu nacionalnu bruku i sramotu, u Republici Srpskoj, tako je odlucila Vlada a usvojila Narodna skupština, ubuduce ce se morati u sluzbenoj upotrebi da koristi iskljucivo ekavski knjizevni izgovor. Da ekavski govore obavezne su "tete" u vrticima ( iako bi bilo bolje da djecu uce englskom jeziku), nastavnici u osnovnoj školi, spikeri na televiziji i radiju, bez obzira jesu li ti mediji drzavni ili privatni, a da pišu svi oni koji nisu tzv. autorske licnosti ( o cemu mora da postoji potpisana izjava). Za nepridrzavanje ovog zakona propisane su i odgovarajuce povisoke kazne. Sve je ovo opet uradeno bez javne rasprave, bez tribina i TV seansi. Od demokratske oblande, o kojoj vlast cesto govori, od kapitalisticke prakse, od svega onoga što bi imalo bilo kakav prizvuk ili izgled moderne na parlamentarnom pluralizmu utemeljene drzave, u ovom slucaju, naprosto nema ništa.
Da li to "zakonodavac" misli kako ce ovom svojom odlukom uci u vjecnost, u narodno pamcenje, u istoriju "pravedne srpske borbe za drzavu"? Pošto javno nigdje nije obrazlozio potrebu donošenja ovakvog zakona, mi o njegovim namjerama mozemo samo da pretpostavljamo i da zalimo što nam se, pored ostalog, i ovo dogada. Ali, kako je to izjavio akademik Ekmecic, kada nam djeca, kao izbjeglice jednog dana dodu u Srbiju, bar se nece stidjeti svog ijekavskog jezika. Zar je akademik Ekmecic greškom svoja sjajna djela pisao ijekavskom varijantom srpskog knjizevnog jezika pa se toga sada stidi?
Mislim da je u ovom slucaju još jednom zelja isprednjacila ispred znanja, a inzinjerija ljudskih duša tako dobro poznata iz staljinistickog perioda narocito krunisana jednom krajnje lošom, naprosto katastrofalnom odlukom. Da li je u ovom sumnjivom poslu iko konsultovao psihologe koji bi mogli da odgovore kako se na psihu djeteta odrazava nasilno ucenje u vrticu i prvom razredu osnovne škole jezika koji i jeste i nije maternji? Mozda zakonodavcu i nije narocito vazna cinjenica da potpisnici odluke u uvodenje ekavice u svojim istupanjima pred javnošcu uglavnom govore ijekavski ili uzasno miješaju jednu i drugu varijantu cineci tako najtezi grijeh prema jeziku. Da li je ministar inostranih poslova duzan da u svojim javnim nastupima koristi ekavicu? Ako slucajno upotrebi neku ijekavsku rijec hoce li biti kaznjen?
Slucaj "ekavica" jeste krajnji trijumf voluntarizma ne samo u politici nego i u našoj nauci. S dolaskom na vlast nove stranke, odnosno partije, ljudi koji do tada nisu bili narocito zapazeni u oblastima inace njima stranim ili u disciplinama koje su prevazilazile njihove intelektualne sposobnosti nastoje da se iskazu i potvrde ne pitajuci ni koliko to košta ni da li je njima baš sve dozvoljeno. Tako smo još jednom na djelu vidjeli one koji misle da je dovoljno htjeti da bi se postigao uspjeh, da je pozeljno u politici sanjati, da je srce odlucujuce za nacionalni napredak i ponos. Da je sve ovo ne samo protiv Vuka Karadzica i srpskog jezika nego i protiv zdravog razuma oni ili ne mogu ili ne zele da vide. Moze li im to iko reci?!

JEZIČKI HAOS ILI PRIHVATANJE PORAZA

Najmudrija Srpkinja, Isidora Sekulic, precizno kao hirurg, smješta nas i naš govor: "Cetiri bosanske vere gledaju se kao iza puškarnica, svaka vera se prilagoduje skrivenim idealima, ali sva muka duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezicki izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genialnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo cudo prošlosti, nego i cudo sadašnjosti."

Moja teza je istovremeno jednostavna i po Srbe porazna: Ozvanicenje iskljucivo ekavice kao sluzbenog govornog idioma u Republici Srpskoj je konacno prihvatanje srpskog poraza na prostorima izvan Srbije, ukljucujuci u to i najvjerovatnije skoro odvajanje Crne Gore od Jugoslavije (sic) (s ratom ili bez rata, vidjecemo!). Ovim se cinom, umjesto standardizovanja jezika, što je vec bilo ucinjeno prihvatanjem obje izgovorne varijante kao ravnopravne, u praksu uvodi jezicki haos iz koga cemo izaci, ne samo kao izgnani i porazeni, vec i jezicki inferioran narod.

Odakle ovaj strašni i po nas porazni istorijski trenutak?!

Prihvatanje poraza kao nuznosti, naprosto sudbine, nije došlo preko noci, ono je rezultat jedne (pogrešne) orijentacije, date u raznim vremenima razlicitim parolama koju najbolje karakterišu ona "crnorukaška": "Ujedinjenje ili smrt!" Postoji i druga, koja kaze kako je Bosna vještacka tvorevina, da ona nikada nije postojala, itd. Jasno je da niti jedna drzava Evrope nije postojala prije ne znam koliko vjekova u svojim današnjim granicama, pogotovo ako je bila pod okupacijom kao što je bio slucaj sa Srbijom i Bosnom, ali njihovo postojanje je starije od necijih današnjih projekcija. Jer nije ovdje rijec o Bosni iz necijih projekcija, vec objektivnoj kategoriji prostora i ljudi na tom prostoru.

Neprihvatanje Srpske Bosne, potom ijekavice kao svog jezickog izraza, jeste neprihvatanje istorije koja prethodi današnjici, neprihvatanje Kulina Bana, Tvrtka, Kotromanica i drugih, njihovo predavanje prvenstveno katolicima koji su se identifikovali sa hrvatstvom, da se oni s muslimanima spore oko prošlosti i prava prvenstva. Tako danas imamo nevjerovatnu praksu da u Bosni Hrvati imenuju ulice, trgove, domove kulture imenima starih bosanskih velmoza, a Srbi iskljucivo vladarima iz stare srpske drzave koja je, htjeli mi to priznati ili ne htjeli, bila na drugom prostoru. Time se prihvata upravno ono što su nam govorili i što nam govore naši neprijatelji: da mi ovdje nismo autenticno stanovništvo, nego naprosto dodoši koji mogu i da odu onako kako su došli. To su govorili Srbima u Hrvatskoj s prostora nekadašnje Vojne Krajine, a protiv cega su se vijek i po borili najumniji Srbi naše prošlosti, da bi danas upravo to bilo prihvaceno od današnjih samoproglašenih srpskih lidera iz Hrvatske koje je u njihovim postupcima podrzala i Srpska pravoslavna crkva. (Mitropolit Jovan je medu prvim otišao iz Hrvatske. Jedan takav covjek nikada to ne bi ucinio samo zbog svoje licne sigurnosti, ma koliko ona bila ugrozena, njegov odlazak morao je da bude "carnojevicevski", i on je to, na zalost, bio, jer je za njim odmah otišlo preko stotinu hiljada Srba samo iz Zagreba.)

Rezultat ovakvih opredjeljenja je za narod tragican - odlazak sa svojih vjekovnih prostora u izbjeglištvo, tamo gdje nikome nece više biti dobro, ni domacinima koji ce nevoljno primiti došljake, niti njima koji ce u novoj sredini biti izvor muka i trauma. Nije svijet tako lud kako nam se cini, jer u njegovom ludilu postoji red i stil, on brzo i lako shvata da Srbi ne zele da zive sa svojim dojucerašnjim komšijama, kao što je shvatio da ni njegove komšije ne zele da zive sa njima. Ali dok se ovi drugi deklarativno izjašnjavaju za zajedništvo, dotle Srbi prkosno traze "ujedinjenje sa maticom".

Jedan od idejnih tvoraca srpske jezicke politike danas (i ne samo jezicke nego i nacionalne) akademik Pavle Ivic ne vidi da njegove ideje direktno tjeraju Srbe u tragediju, jer im naturaju jednu potpuno promašenu manihejsku logiku ekskluzivnog prostora i ekskluzivnog jezika samo za jedan narod. Narod je to davno oznacio poslovicom: Zivot drumom, oni šumom! Jezicka politika danas u Republici Srpskoj je konacno prihvatanje poraza, predaja jednog prostora koji ne mogu da predaju oni koji ga nisu ni stekli. Kao kod rasipnih nasljednika koji u bescjenje prodaju ocekivnu i djedovinu, ovdje imamo isti slucaj potpunog odsustva odgovornosti i pameti.

Jezik kojim se danas govori u Republici Srpskoj moze da se oznaci kao najruzniji govor koji se na ovim prostorima cuo od vremena odlaska austrijskog okupatora. Drzavna jezicka politika dovela nas je u stanje jezickog haosa.

Haos je, prvenstveno, u školama, gdje nastavnici ne znaju kako da govore i šta da traze od ucenika. Ali najgore je sa prvacicima koji jedan govor slušaju u svojoj kuci, od svoje majke, a drugim govore u školi. Taj jezik u školi ne lici na njihov kraj, on je nešto strano, daleko zavicajnoj melodiji i našem karakteru. Izmedu školske ekavice i domace ijekavice, dijete na kraju ostaje na pola puta, tamo gdje ne bi smio da bude kao školovan covjek. A vec citirana Isidora Sekulic, za tu ijekavicu je napisala: "Vec sama ijekavština, tmola ritmom, nezna, prepuna je zvuka?Pa ipak, konstitucionalna je ta ijekavština u tom govoru i razgovoru! I cupanje njeno iz jezika operacija je, i zrtva je!" Nije to jezik koji danas u Sarajevu nazivaju bosanski, jer taj njihov bosanski Isidora Sekulic dobro je okarakterisala kao: "sevdalinstvo, maskarada, cef, šala Zembiljova. A cisto narodnim jezikom, kao da Turaka nikad nije bilo, razgovara Bosanac sa zemljom i nebom; kroz nauku koja njegovu prirodu i obicaj narodni ispituje; najzad sa boginjama umetnosti."

Ali mnogo gore je danas u tzv. elektronskim medijima, na radiju i televiziji gdje se u jedan otudeni, birokratski govor kojim se bjezi od smisla a koji se naslijedio iz vremena komunizma, sada uplelo i miješanje dvije jezicke varijante, tako da se medusobno sudaraju cijelo vreme, ili celo vrijeme, i slicni primjeri govorne polupismenosti. U intervjuima, na terenu, reporteri djeluju kao osobe s onog svijeta, iz inostranstva, osim u slucajevima kada intervjuišu politicare koji se trude da govore ekavski, što ne mogu niti ce ikada moci, pa naprosto izgledaju groteskno. (Ima jedna nova rijec, sastavljena od nekoliko rijeci, koja se sve više cuje kod pripadnika sva tri zakrvljena naroda u Bosni i Hrvatskoj, to je neobicna rijec: "mešcinida", koju treba zgovoriti u jednom dahu, iako bi zbog njenog razumijevanja trebalo da se piše: "men' š' cini da".)

Danas se u Republici Srpskoj mogu da izdaju novine na engleskom jeziku, latinicno, mogu cak i na ciganskom, ako neko ushtjedne, ali ne mogu ijekavski, jer je to protiv drzave i naroda. Tzv. sluzbena upotreba jezika proširena je daleko preko granica koje predstavlja nacelno demokratsko opredijeljenje vlasti. Jer ako neko nešto placa, na primjer novine, on moze da ih štampa kako zeli, samo ako time ne potkopava drzavne temelje. Ako je ekavski izgovor temelj na kome pociva Republika Srpska, onda taj temelj nije izgraden na pravom terenu. Jer ovo od postanka svoga nije bio prostor ekavskog govora.

Srbi u Republici Srpskoj moraju da shvate da je jezik nešto više od pukog sredstva sporazumijevanja, on je s jedne strane ogledalo narodne duše, ali i odraz sveukupne politike. Na našu zalost i veliku nesrecu, nešto nije u redu ni sa našom dušom niti sa našom politikom. Naprosto, prihvatili smo poraz cije cemo posljedice tek da osjetimo, negdje tamo, u buducem izbjeglištvu. Jer Bosna više nije, kako tvrde srpske ucene glave, zemlja ni naših predaka niti ce biti stanište naših unuka. Placi dušo, neceš tako lako isplakati svoju preveliku nesrecu!

UBIJANJE JEZIKA

Kao da smo u prašumi pojmova i naše savremene cemerne prakse. Ranije se cinilo da bistrenju duhovnog mutljaga smeta naše nasilno, ako je zaista bilo nasilno a ne utopijsko, tzv. zajedništvo, sprega dva naroda jednog jezika standardizovanog kao srpsko-hrvatski, iako mu je osnova bila govor cisto srpskih regija, a koji su jezik svjesniji u svakoj naciji zvali iskljucivo svojim imenom i nikako drukcije. I umjesto da se radi na cjelokupnoj gradevini srpskog jezika, energija je trošena na sporedna pitanja naziva, naslijeda, primata, etc. A mnogi poslovi cekali su u zapecku svoj trenutak, kada ce se ukazati kao neka krezuba staracka stvorenja. Bez neophodnih rjecnika, gramatika, pravopisa i drugih prirucnika, bili smo i ostali medu zaostalijim evropskim nacijama. Prepušten sebi, obrazovani dio naroda dovija se kako zna i umje, dok neobrazovani pod uticajem agresivnih i polupismenih medija dokracuje i ono malo jezicke obnove i svjezine.
Sada, sami na svome, ili ko zna da li sami i da li na svome, mi se i dalje bavimo pitanjima blizim politici a daljim jeziku, e da bi, kako neko rece (da je kojim slucajem samo jedan ) napokon ujedinili rascjepkano srpstvo. A srpstvo je zajednicki nazivnik za Srbe iz Crne Gore, znane nam kao Crnogorce, Srbe iz Srbije i one preostale u Hrvatskoj i Republici Srpskoj. To se ujedinjenje treba da provede preko jezicke unifikacijje u normativnom smislu - ekavski izgovor je jedino prihvatljiv, ostalo ostaje u sferi tzv. privatnosti. Ovdje cu pokušati još jednom da ukazem na štetnost takve odluke koja je u najmanju ruku ishitrena .
Uz sve ovo, krenulo se donom na Vuka St. Karadzica, navodnog krivca za naše ne samo jezicke nego i sve ostale muke u okviru zajednickih drzava sa našim tradicionalim unutrašnjim neprijateljima. Da nije bilo Vuka, ne bi bilo ni svega ostalog što je došlo i prošlo kao nacionalna mora. Vukovi kriticari ovako govore: Slijedeci svoju formulu "Srbi svi i svuda", on je prihvatio kukavicije jaje Beckog dogovora i podario srpski jezik nekadašnjoj našoj braci Hrvatima. Ucinio je to hromi Vuk pristajuci na mnoge kompromise, od ortografskih do leksickih. Spuštajuci srce jezika u narod, on se navodno odrekao crkvenog naslijeda. Polazeci od naroda i za narod, poseljacio je naše duhovne prostore.
A dobri stari polupismeni Vuk uocio je ono što današnji njegovi protivnici nece da uoce - iscrpljenost jednog neprirodnog govora koji je vještacki, isušen, bez zivotodajnog korijenja u zivom narodnom bicu. S Vukom ili bez Vuka, srpskom jeziku bilo je sudeno da ide takvim putem i on je sebi birao putovodu. Tu je, dakle, suština, a ne u Vukovoj prostoti. Da su mozda fruškogorski kaluderi i cijenjeni i uceni Karlovacki sveštenici bili za jotu preduzimljiviji, mogli su da preduhitre prostog Vuka. Ali njima se nije dalo, jer su, vjerujem, u dubini svoje duše znali da je njihov posao naprosto jalov - cekao se varvarin da po ko zna koji put u istoriji zivotu donese spasonosnu transfuziju svjeze krvi. I Vuk je došao, htjeli to danas neki ili ne - istjerati ga i mrtvog i dalje je jalov posao.
Pavle Ivic, u svom tekstu o Vukovom rjecniku, na kraju kaze: "?Knjizevni jezik koji je uveden Vukovom pobedom prošao je kroz mnoge mene i danas on više nije ni drobnjacki, ni tršicki, pa ni specificno vukovski. Baza tog jezika je daleko šira, opšteštokavska, a njegova fizionomija nosi pecat n a š e g vremena. (?)jezik kojim je Vuk pisao deluje i danas zivo i blisko, dok nam jezik njegovih prethodnika i savremenika izgleda sav pokriven prašinom vremena. Nije to samo stvar Vukove lucidnosti i dara za jezgrovitu i koreolitnu rec. Vuk je i po objektivnim jezickim osobinama daleko blizi jezickoj stvarnosti našeg trenutka nego ijedan znatniji spisatelj medu onima koje je on zatekao. Istina, bilo je dosta pisaca koji su svoj jezik gradili na isto tako dobroj novoštokavskoj osnovici, a bilo je (na sh zapadu) i pisaca ciji je jezik bio slobodan od crkvenoslovenskih nanosa isto koliko i Vukov. Ali to nisu bili isti pisci: oni sa pogodnijom dijalekatskom bazom mešali su svoj jezik sa crkvenim, a oni kojima je slavenosprska tradicija bila tuda, ili uopšte nisu bili štokavci ili su se sluzili netipicniim, periferijskim štokavskim dijalektima, nepodesnim da postanu osnovica knjizevnog jezika celog srpskohrvatskog podrucja. Jedini je Vukov jezik sjedinjavao oba preimucstva. Zbog toga je jedini on pruzao pravo rešenje."
Danas, izgleda, politika zakljucuje kako ni Vukov jezik niti njegove dvije varijante nisu pravo rješenje za naše srpske jezicke nedoumice. Da bi se pokazalo kako su nas Hrvati, ijekavci, i muslimani iz Bosne, danas znani kao Bošnjaci, takode ijekavci, sprecavali da riješimo svoje jezicke i ne samo jezicke nego i tzv. drzavne probleme krenulo se zestoko, arbitrarno, kao da je rijec o poslu od najveceg drzavnog znacaja, u normativno suzavanje srpskog jezika samo na njegovu ekavsku varijantu. Argumenti su poznati, akteri su poznati, ucinak na terenu najmanje je poznat iako bi upravo njega, taj ucinak, trebalo ispitati. Da li je zaista, u ovo naše vrijeme, kada u svijetu narastaju napori mnogih regionalnih narodnih zajednica da vasrksnu svoje mrtve govore koje je politika jednom davno ubila , da li se , dakle, trebalo krenuti precicom do (jezickog) jedinstva, zadajuci teški udarac njegovoj ijekavskoj, manjinskoj varijanti?
Udarilo se na Srbe iz Bosne, jer Srba u Hrvatskoj više nema kao da ih nikada nije ni bilo. Pošto su Srbi otišli, Hrvati danas traze da se srpska knjizevnost nastala u ijekavskoj varijanti na njihovom prostoru treba da smatra hrvatskom knjizevnošcu. O tome nas je nedavno obavijestila poetesa Vesna Krmpotic koja s pravom pripada i srpskoj i hrvatskoj knjizevnosti. Ali ja se plašim da je to samo prvi cin naše jezicko-knjizevne drame. U drugom, ili trecem cinu, ti ce pisci konacno biti samo hrvatski.
Ali u Bosni i Hercegovini, ne samo u Republici Srpskoj jer su srpski knjizevnici još uvijek i u onim dijelovima BiH koji nisu obuhvaceni srpskim entitetom, rijec je o zivoj materiji, o supstanci na kojoj se baš sada, ovog trena, stvara i koja treba da ostane jednako zivotna kako bi se srpski jezik i pripadajuca mu knjizevnost bogatili. Uvodeci obavezu upotrebe ekavskog izgovora u osnovnim školama s pripadajucom iskljucivo ekavskom literaturom, to se vrelo zatvara a voda se usmjerava na tudi, muslimansko-hrvatski mlin. Za mene je to katastrofalna pogreška. Pri tom niti jednog trenutka ne mislim da treba sprecavati normalne razvojne procese koji ce se jednom, mozda, okoncati zaista samo ekavskom varijantom srpskog knjizevnog jezika. Ali bar u doglednoj buducnosti normativno treba da se dopuste obje varijante, ekavska i ijekavska, s obavezom ijekavskih udzbenika u nizim razredima osnovne škole.
Nije problem samo u ijevacima iz Republike Srpske nego i sa onima iz Crne Gore. Jer ako se normativno rješava srpski jezik u cjelini, onda je norma obaveza za sve korisnike srpskog jezika, bez obzira gdje oni bili. A insistiranje na ekavskoj varijanti u toj našoj najmanjoj narodnoj zajednici moglo bi da je udalji od ostalih Srba nastavljajuci tako, a mozda i tragicno okoncavajuci, stare podjele. Jedinstvo se nikada i nigdje nije postiglo silom, normom, nametanjem. Paralelizmi sa naizgled slicnim jezickim problemima i nacionalnim dilemama u drugim drzavama ne odgovaraju našoj praksi i ne treba ih povlaciti kao argument za ovu zaista štetnu odluku. Ali vremena još ima da se pogreška ispravi i da se tokovi razvoja jezika ne preusmjeravaju na nasilan nacin, samo ima li politicke volje da se to prihvati i ucini. Nije prazna floskula divljenje koje su svojevremeno prema srpskom jeziku i knjizevnosti izrazavali umni savremenici našeg za ondašnji evropsku elitu neukog, ali genijalnog Vuka; danas mi, na zalost, idemo mimo vremena i mimo zdravog razuma.

(Pročitano na 33. beogradskom međunarodnom susretu pisaca, na kome je zaključeno da ekavica i ijekavica u svemu moraju biti ravnopravni i na prostoru Republike Srpske.)

KNJIŽEVNIK I NJEGOVO DJELO

Lik knjizevnika kroz istoriju mijenjao je smisao i znacaj, cas kuden do negiranja, cas slavljen kao prorok i sutvorac ovoga svijeta, on je danas to što jeste - ipak tvorac, ipak savjest društva, ipak sumnja, ipak tragicno osjecanje zivota...Slozena osoba u tijelu pisca ne da se lako odrediti, niti pak podvrgnuti jednostranim ocjenama. Zato je u najmanju ruku neoprezno da se o knjizevnicima izricu laki i hitri sudovi,još ako oni dolaze od akademski obrazovanih ljudi, gotovo da se pitamo kako su ti akademci dobili svoje diplome i titule, nisu li oni ipak nešto u obrazovanju previdjeli ili preskocili. Ti promašiji nisu prirodeni samo našoj primitovnoj sredini, koja nas svakako prvenstveno zanima, oni se pojavljuju tamo gdje dominira jedna misao, jedna tvrda koncepcija.
Osnovna namjera napadaca i kriticara jeste diskreditovanje knjizevnika iz samo njima znanih razloga. Cas je na udaru njegov zivot, cas djelo, zavisno od toga da li je u pitanju za malogradansku sredinu "neprihvatljiv moralni lik pisca", ili dubina, snaga i sveopšte priznanje djela koje baš tim svojim vrijednostima razotkriva ( nacionalnu i njoj slicnu ) laz. Kada je u pitanju moral, onda se kritikuju pisci koji su zivjeli nekonformisticki, ili su se pak bili angazovali u ovoj ili onoj akciji, cija je bit bila suprotna shvatanjima društva u kasnijem vremenu.
Imena ima previše da bismo ih sve sada navodili. Fokner, Pazolini, Krleza, Andric, Crnjanski, Ducic...Svaki "slucaj" se mora strpljivo i polako razmatrati, ukoliko ih je uopšte potrebno razmatrati. A, izgleda, jeste, cim se oni, periodicno, javljaju u odredenim prilikama, uvijek kao neki moto perpetuo savremenih zbivanja. Ovom prilikom osvrnimo se samo na dva slucaja, jedan strani i jedan domaci. U pitanju su nobelovci, Viljem Fokner i Ivo Andric.
Magazin Life objavio je 28.9.1953. godine prvi dio biografs-kog eseja posvecenog Fokneru, a 5. oktobra objavljen je drugi dio pod nazivom "Fokner: covjek iza mita". Ovaj drugi tekst je obilovao kranje ruznim indiskrecijama iz Foknerovog zivota. U jednom pismu od 7. oktobra 1953. godine Fokner se osvrce i na to pisanje. "Švedska mi daje Nobelovu nagradu, Francuska Legiju casti. Što se moje rodne zemlje tice, ona blati moj licni zivot uprkos mojim prigovorima i preklinjanjima. Onda ne iznenaduje što nas preostali dio svijeta ne cijeni pošto nam nedostaje ukus i kurtoazija i što mi poznajemo, cijenimo, samo novac, ne pitajuci se za puteve njegova sticanja...cudan je to nacin da se jednom covjeku koji je samo pokušao da bude umjetnik i da doprinese širenju slave svoje rodne zemlje sve to pripiše."
O Foknerovom djelu Nobelov komitet je rekao svoju rijec, poslije njih mnogi drugi, sve do najnovijeg prevoda na naš jezik "Divljih palmi" od strane vrijednog Marija Suška. Ostalo je po strani osvjetljavanje lika samog pisca, osnove iz koje je nastala ta mocna gradevina koja ce dok traje civilizacija širiti slavu Amerike diljem svijeta. Posluzimo se stoga ponovo pismima koja kod nas do sada nisu prevodena i ove citate navodim po francuskim prevodima. Fokner piše mladoj spisateljici Dzoan Vilijems u to vrijeme studentkinji koja je bila upravo dobila nagradu za pricu i koja ce kasnije objaviti više romana:
"Ti ceš pisati, jednoga dana. Ti sada nemaš šta da kazeš. Treba imati u dnu svoje utrobe nešto goruce što te sili da govoriš, ti još nisi tu, ali ne uznemiravaj se, pišeš li ili ne, to nema znacaja. Pisati treba samo ako se osjeca potreba za tim, kad ništa, ništa, ništa osim pisanja ne moze da vam donese mir." Teško da njegovi opadaci u ime americkog malogradanskog cudoreda pišu iz te unutrašnje, strašne potrebe. Ali oni su toga svjesni, odatle mrznja na pisca koji je iznad njih. Odatle ta palanacka filozofija, kako bi rekao naš Radomir Konstantinovic, koga iz istih razloga ne cijeni naša nacionalisticka caršija. Kao da nam ona govori: Zar je moguce da taj juznjacki pijanac i prostak piše tako dobro?! Tu nešto nije u redu? Ruga li se nama to svijet?! Ne, mi na tu njegovu viziju ne pristajemo, njegovu slavu odbijamo! Prece je da mi zivimo po svome, da njegujemo svoju juznjacku tradiciju, itd., vidjecemo da na isti nacin misle i naši malogradani.
Treci citat uputice nas u tajnu Foknerove knjizevne tehnolo-gije. Pismo je upuceno istoj mladoj spisateljici koja je i te kako znala da se okoristi mudrim Foknerovim savjetima. "...ne treba nikada da budeš zadovoljna cak kad ti znaš da ljudski nije moguce uciniti bolje, ne treba da odugovlaciš kad si završio pošto imaš vremena treba da pozuriš, da pozuriš, da pozuriš da ponovo napišeš svoj tekst, da bi mu dala bolji oblik, naj-bolji.(...) Hocu da govorim o djelu, zaista razlicnom od moje osobe; o poslu koji sam uradio, zaista razlicnom od toga što sam...Pitam se da li si ikada mislila to o djelu i o farmeru koga si poznavala pod imenom Bil Fokner: izgleda da ima malo veze medu tim dvjema osobama."
Ko nije zadovoljan ovim citatima, kome je malo, neka potrazi korespondenciju bilo koga velikog pisca, Dostojevskog ili Flo-bera, svejedno je, oni ce ga uputiti u to. Zato i kazem: sve je ovo znano i naprosto je nevjerovatno da se uvijek mora ponav-ljati.
Ivo Andric proslavio je svoju zemlju diljem svijeta. Koju zemlju? Jugoslaviju, svakako, ali prvenstveno svoju Bosnu. Baš ovu iz koje se javljaju nejaki glasici kritike na djelo i licnost velikog knjizevnika. Šta je to u tom djelu, osim njegove velicine, što smeta tim ljudima? Ne samo s humorom, vec s razlogom, mnogi turski kriticari smatraju Ivu Andrica i svojim piscem. Njima ne smeta "vizija turske Bosne" koju je stvorio Ivo Andric, nego prihvataju ocjene svjetskih kriticara o njegovom djelu. Dr Andrea Esterling, clan Švedske akademije nauka prilikom urucenja nagrade Andricu je, izmedu ostalog, rekao:
" Na diplomi Vaše nagrade napisano je da Vam se Nobelova nagrada predaje za epsku snagu kojom ste Vi 'oblikovali motive i sudbine iz istorije Vaše zemlje'. Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da u Vama nagradi jednog vrijednog predstavnika onog jezickog podrucja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagradenih. "
Tako se, ili slicno ovome, u svijetu govorilo i govori o djelu našeg Nobelovca. Ono danas, više nego juce, stoji na tako stabilnim temeljima da mu ni zešce kritike od ovih sitnih i nejakih strelica ne mogu nauditi, ovdje ga ja nemam namjeru braniti, jer bi ta odbrana istovremeno dala bar malo za pravo kriticarima; drugo mi je na umu, bruka kojoj se izlazemo u svijetu pokazujuci koliko ipak nismo odmakli od Andriceve vizije nekadašnje Bosne.
A Ivo Andric, poslije rata, ulozio je mnogo truda, znanja i svoga pošteno zaradenog novca, da pomogne ovoj Bosni, da se izvuce iz blata u kome je vjekovima bila. Imala je ona, znamo, svoje pisce, filozofe, itd., ali šta je kap vode u pustinji?! Tek prošli vijek, kroz najizraslije borce/pisce svoga vremena, donosi dah Evrope i progresa u ove krajeve. Tek tada se polako dizu velovi s "tamnog vilajeta", koji je, kao svi vilajeti, zivio na svoj nacin. S jedne strane oni vuku naprijed, a "autenticni bosanski mislioci" nazad, u srednji vijek!
Izrastao na ovome tlu, školovan na evropskim univerzitetima, Ivo Andric je kao malo ko jasno vidio ko smo i gdje smo. I kao svi veliki umjetnici, poput citiranog Foknera, on je progorio snagom unutrašnjeg umjetniclkog poriva o tome što najbolje zna, što je zapretano duboko u njegovom bicu kao naslijede vjekova. To dobro znaju njegovi kriticari, stoga je toliki njihov bijes protiv Andrica.
S jedne strane, dakle, smeta vizija Bosne kao "tamnog vilajeta", s druge Andricevo jugoslovenstvo. Pripadajuci mladim intelektualcima nacionalno jugoslovenski orijentisanim, Andric je do kraja svoga zivota ostao vjeran toj mladalackoj viziji. Za to njegovo opredjeljenje karakteristican je odgovor Mihovilu Kombolu na upit da li pristaje da bude zastupljen u antologiji hrvatske lirike, koja je antologija izlazila povodom stogodišnjice Ilir-stva, 1933. godine: "... Zahvaljujuci Vam na pozivu moram da Vam kazem da mi, sa moga gledišta ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ogranicena na jedno pleme.(...)Ne bih nikada mogao ucestovovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili iskljuceni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rodeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juce nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivaca i urednika Knjizevnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajuci ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenacku knjizevnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukce gledište. To su razlozi, cisto knjizevne i nacelne prirode..."
Razlozi "cisto knjizevne i nacelne prirode" nisu i jedini. Gotovo skrušeno, prihvatio je posao diplomate kao pravi izlaz u jednom teškom trenutku svoga zivota. Taj posao sacuvao nam je fizicki ovog pisca cije je delikatno zdravlje trazilo mnogo paznje i njege. Tu paznju i njegu teško da bi dobio na drugim mjestima. Gledajuci danas, aposteriori, morali bismo biti zah-valni onima koji su mu pomogli, od Tugomira Alaupovica do visokih cinovnika u kraljevim kancelarijama cija imena danas uopšte nisu vazna. Ovdje kao da smeta novim nacionalistima to što
Andric nije ugrizao ruku koja mu je pruzila pomoc, što se nije otisnuo u ondašnju ili bogtepita koju politicku emigraciju, lijeve ili desne orijentacije. Andric, covjek tud svim krajno-stima, nastojao je ostati stabilan, u sredini, tu gdje mu je jasno šta je i kako je s njim i oko njega.
Poslije rata, osjetivši da nova vlast podrzava tu viziju zajednickog zivota na ovom prostoru, on je prihvatio njenu politiku. I kao prije rata i ovoga puta, on se nije dao krajnostima. Hod kroz istoriju ne ide pravim putem, vec cudno meandrira. Neki prijeratni prijatelji bili su iznenadeni Andricevim ulaskom u Partiju, oni ga nisu dobro poznavali. U ratu, Andric je odbio kolaboraciju, njegove price nisu mogle s njegovom dozvolom da se preštampavaju. Istovremeno, prelistamo li tadašnje casopise koji su izlazili u našim glavnim gradovima, susrešcemo mnoga imena i danas veoma aktivna u knjizevnom i politickom zivotu. Imena onih koji i Andricu dijele lekcije iz morala. Kojeg morala, gospodo?
Svakoj mislecoj osobi jasno je da Andric nije svojim djelom "nanio štetu Bosni" nego jednom levantinskom duhu pritvornosti i regresa koji se vec stoljece bori da se u ovoj Bosni ne promijeni ništa. A ona se mora mijenjati po nuzdi svoga geopolitickog polozaja i onoga što je najbolje izrazio Vuk St. Karadzic u Andricu dragom citatu:"...od dana do dana, sve društvo pametnih raste, a ludih se umanjuje, i tako razum i istina pobjeduju".

VELIKI I MALI LJUDI

Cesto cujemo kako se ovaj ili onaj covjek naziva velikim, dok se, suprotno njima, ostali smatraju malim, obicnim ljudima. Da li je takvo imenovanje dobro i razlozno: Šta je veliki a šta mali covjek? Prema kojim se mjerilima oni vrednuju? Razliciti narodi, ali i razliciti pojedinci imenovace i razlicite osobe kao velike. Vecina Francuza smatra da je Napoleon Bonaparta bio veliki covjek. Ni Josipu Brozu mnogi ne bi odrekli takav laskavi epitet. Po kojim se mjerilima oni mogu da okvalifikuju tako kako se kvalifikuju? Da li upotrebom samo štapa i kanapa, ili je tu potrebno malo suptilnije vaganje?
Ovdje cemo navesti malo drugacije mjerilo od uobicajenog, cesto nevidljivo kao što su i veliki ljudi po tom mjerilu najcešce anonimni.
Jedino pravo mjerilo je ono što je bilo stavljeno pred tog covjeka, kao njegov zivotni zadatak, cilj koji on mora da ostvari. Moze se reci ovako: Gospod nas iskušava, davo nas iskušava, na nama je da se opredjeljujemo i da se priklanjamo. Ateista moze ovo formulisati kao iskušenja koja zivot postavlja pred covjeka. Ovo mjerilo daje drugaciju sliku odnosa medu ljudima, njihove uzvišenosti ili potonuca.
Ko je, dakle, veliki covjek? Onaj i samo onaj koji je ostvario mjeru svoje ljudskosti i ostvarenosti, koji je odbio zlo što mu bijaše nudeno kao smisao i njegov zadatak. Jer, ljudski zadatak nije zlo nego dobro. Ako je neko od nekoga, bio to davo ili covjek u koga se taj davo preobratio, ako je dakle taj neko od nekoga zahtijevao da drugoga zakolje, ubije, opljacka a ovaj je odbio, onda je to veliki covjek, stvarni i istinski covjek. Zato postoje ratovi, u najrazlicitijim oblicima, kako je pjevao i Njegoš, navodeci ko sve s kim i kako ratuje. Ni rat, dakle, nije ljudskog porijekla, ma kako takva tvrdnja izgledala cudno.
Nisu veliki ljudi (samo) naucnici, mudraci, mislioci. Mozda su oni samo još jedno iskušenje za ostale, tzv. obicne ljude. Jer oni su samo ostvarili, ako su ostvarili, mjeru svoga talenta. Obicno se velikani smatraju izabranima, ali ovdje tvrdim da je svaki covjek odabran i izabran, ali on sam mora da utvrdi za šta. Pred nekoga su postavljeni veliki, slavni zadaci, pred drugoga gotovo nevidljivi, ali ni po cemu ne i mali, jer baš je njih najteze uociti. Tu je promašaj najtezi.
Tu je negdje i smisao hrišcanstva i njegova snaga, ekspanzivnost u ranim vijekovima. Jer kako drugacije objasniti tu moc i sposobnost da se potisne helenska misao. Samo drugacijim shvatanjem te (helenske) misli, koja predstavlja samo jedno kušanje, samo jednu datost pred svim ljudima koji moraju da ostvaruju mjeru svoje ljudskosti.
Rijec je o preobracanju od pasivnog odnosa prema svijetu i zivotu u aktivan. Svako je odgovoran za svoju sudbinu, narocito u odnosu na druge ljude. Oni su mjera njegove odgovornosti, stoga jevadelje zahtijeva da se drugi ljudi moraju voljeti. Kroz tu ljubav voli se i apsolut.
Covjek se najteze ali i najcešce kuša pomocu vlasti. Daj nekome i dram vlasti pa ceš vidjeti kakav je. Od portira do predsjednika drzave, svi su podlozni tom kušanju. "Okus vlasti", da upotrebim naslov poznatog ceškog knjizevnika Mnjacka, istovremeno je i sladak i gorak. Malo ih se oduprlo tom davoljskom iskušenju - obicno se padne, vlast prekipi, umjesto razboritosti dolazi zaslijepljenost. Tim putem se ide u propast, cesto skupa s narodom, koji, takode, nije odolio kušanju necastivog, nego je popustio i bio zaveden. Stoga je moguce reci da su cesto i narodi veliki ili mali, zavisno od nacina kako su se postavili prema iskušenju. Srpski narod, od juce do danas, prešao je put od zvijezda do blata. Jer vec dugo on istinski velikih voda nema, a cini mu se da bez njih baš ne moze. Zivimo, nazalost, u vremenu bijednih malih ljudi.

Strana: 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.