ZVONO U NEBESIMA

JEVANĐELISTOVA MOLITVA

Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio Josifa i Mariju
i njihovog sina, a našeg Boga, Isusa.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio andela navještenja,
i mudrace potom, strašnog Iroda, magarca
slugu Isusovog, i ucenike njegove, medu kojima, Pavla, zvanog Savle, i Petra koji je, mada nerado, kako bi se ispunila rijec Gospodnja,
zaspao u cik zore opijen dolazecim danom.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio fariseje, sadukeje i knjizevnike,
Getsemenski vrt, Kanan, Emaus, i goru Maslinovu,
hodanje morem, cuda s vinom, ribom i iskušenjima.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si vaskrsao Lazara i Isusu slavu dodijelio,
koji si stvorio Golgotu, Varavu, i Mariju Magdalenu
da stoji podno krsta i sluša prostakluke vojnika
koji su joj doskora krilo ljubili.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio Poncija Pilata, sveto vaskrsenje,
i apostole punog srca od sveg toga tvoreštva.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
što se s Gospodom oko svega ovoga ne sporiš.

BLAGOVIJEST

Treba odvaznosti, da se s nebesa
medu ljude side. Kako odabrati
pravi cas u kome se covjek, sam,
u tebe, andele, nece pretvoriti!
Izbjeci cu da te s ljudima poredim,
ali kako do kraja svoje sumnje,
svoj obicni oprez da izrazim? Ovdje,
gdje ce se nenadano oglasiti Nebo!
Mozda je nedovoljno naše, ljudsko znanje,
da bismo se s tobom mjerili;
samo, vjeruj mi na rijec, nisi siguran
da je poredak stvari na zemlji jasan
i zakljucen - vri, negdje, andele,
kljuca i klokoce nevidljivi izvor
cija te snaga nebeski plaši.
Stoga, oklijevaš - nije li
u blagovijesti skriven i tvoj pad!

OSTARJELI JOVAN

Ni najmanje se ne osvrcem na vas
što iz prikrajka kao iza kace
osnazeni svjezim vijestima iz Nigdine
trazite moju glavu na pladnju
što ga pronosi stara plesacica.
Ako i krstim ponekog, nenadano,
stalno u cudu da je tu moc,
ruke su mi bez znakova milosti,
hljeb tvrd, voda ustajala u bokalu,
zivot stalno visi o koncu.
Nema milosrda u vašim ocima,
cak ni ljutnju ne vidim,
sve vam se uzgredno dešava -
ujutro se ne sjecate ni zrtve
ni svoga dalekog naredbodavca.
A lipin hlad nam nudi zaštitu,
koliko lišce traje, dok jesen
u prvom mrazu ne lipše. Mozda
bi jednom - zašto se uporno nadam - pod rukom mogao moj puls osjetiti.

ZVONO NA NEBESIMA

Veoma daleko, neko je rekao:
Mozeš samo da placeš.
Zašto je neko meni dalek
rekao šta mogu, u svoj dan?
Nismo se vidali, nismo izmjenjivali
pisma, poruke, fotografije, jadikovke -
odakle mu ta hrabrost
da tako neuvijeno kaze šta mogu
u svojoj osami, u svojoj izbi
prisloniv ponekad uvo uz zemlju
kroz koju struji šapat mrtvih.
U jednom casopisu, tek izašlom,
u prevodu s teškog jezika,
pojavila se pjesma sa tim stihom,
ali ja sam shvatio smisao:
Nema slucajnosti medu nama,
suviše je nevidljivih niti
u vjetar odaslano, s raznih strana,
eno ih u svjetlosti, visoko gore
gdje još traje dan, prepletene
poput zvona - strazare i zvone!

POPUT BILJKE

Svaka biljka, mozda, ne znam, ljekovita je na svoj nacin.
Godinama, i duze, sigurno,
proucavaju ih, skupljaju i suše,
iskuvavaju, natapaju, cijede -
neku vajdu od toga vidjece. A covjek, botanicari, antrpolozi,
u nekom svom djelicu, gdje li,
ima, mozda, ne znam, ljekovitosti!
Šta da se cini s njim, ovdje,
kako da se prokuva, natopi, procijedi,
kako bi dao mrvu jednu, zrnce,
kojim ce se neko, bar na nebesima,
posluziti i okoristiti, prodisati,
zaustaviti krvarenje, bar apetit
popraviti, ako ne, sam Svemocni,
u onim oštrim trenucima nervoze
zbog covjeka i njegove bijede,
za umirenje da uzme, tri kapi
na nebesku kocku šecera.

APOKALIPSA

Zašto su se toliko plašili
vijesti o Apokalipsi?
Sada vide da je i ona za ljude,
prezivjece je još jednom,
dolazila je ona vec njihovim precima,
cašcavali su je, potkradali,
od nje svoje bajke sacinili.
Sada izgledaju prema nebu -
hoce li vec jednom Apokalipsa
za njih drugog izlaza nema!?

PROBUDIH SE STAR

Juce ujutro, prvo ljubavno pismo.
Radost je grijala moje udove, nestrpljenje ubrzavalo misli,
niz kicmu kuljao sok plodenja.
U podne, s djecom, otišao u grad,
medu svijet da se pokazemo,
po prodavnicama besposleni da cunjamo,
potom da se na rucak umorni vratimo.
Lezali u travi, uz rijeku,
vjecnost pocivala u granama
i vrijeme s kojim ne znamo šta bismo.
Pred vece s veselim društvom,
rakija, pecenje, razgovori.
Gotovo nerado odoh na spavanje,
ili me tu, u fotelji, san prevari.
Probudih se maloprije, sasvim star,
sve oko mene jasno mi govori:
moje ruke, noge, koza.
Ko se uvukao u moj krevet
i diše ovim isprekidanim dahom?
U ogledalu cu vidjeti
da je to neko drugi,
ali bolje je da spavam,
još se nisam potpuno naspavao.

STARE NOVINE

Poput starih ljudi, stare novine smrde,
iako ih pokušavaju drzati na suvom; uvazavajuci njihovu krhkost pazljivo ih uzimaju u ruke, stavljaju u krilo
i posmatraju s ociglednom zebnjom -
otvarajuci ih, slušajuci ih, drzeci ih,
ne izlazu li se, potpuno nepotrebno,
bijesu vremena koje huji, u granama
bliske šume.
Tu su slike mrtvih vremena, ljudi
izbušenih kao stare gume na biciklu
koji više niko ne vozi. Razgovori,
pjesme, romani u nastavcima, istorije
ratovanja, bolovanja, udvaranja sudbini -
bijaše li baš tako, u prolazu
nije li neko okrenuo smjer, prema bliskoj šumi.
Sve je sklonjeno ali ocigledno,
ko da ih prihvati, kome je potrebna
njihova iskrena prostodušnost
u vremenima osipanja, hladnog sunca,
u sparnim danima beskonacnih ljeta -
samo u rukama starca, novina zašuška
i podsjeti na tek prolistale krošnje
bliske šume.

NAD FOTOGRAFIJAMA DJECE

Od svojih pelena, oni su trošili naš zivot,
prvo na sitno, potom vec mjesece, godine,
tu su sada rupe, progutano vrijeme.
Što više zagledamo lica, stvari, vrijeme,
osjecamo kako negdje, necujni glas,
sasvim monaški, svoj racun svodi -
od prsta do prsta preturaju se zrna,
vjekova, svjetova, nestajanja.

( Trava je ipak nešto drugo, milošcu
višnjom dotaknuta u vremenima nastanka,
iz korjena svoga u visine nebeske gleda,
podignu se i klonu travke, ocarane
romorom zvijezda lakih kao utjeha. )
Kroz prste propuštam godine, slike
u kojima neko cvrsto stoji u magli,
dodiruje stvarno i nestvarno, obuzet
hipnotickim zovom trenutka.

BUDUĆI SVJETSKI RAT

Niti su zavjerenici, niti politicari, iako se oko stola, u hladnoj sobi, spore oko buduceg svjetskog rata. Kao u vrijeme varvara, opet, evo,
veliki rat bio bi neko rješenje. Ujedinjena Evropa, kaze jedan, nece ici.
Nikako, slaze se drugi, iako razlozi
s kojih se slazu nisu isti. Amerika ce sve rasturiti, ali ni Rusi
nece sjediti skrštenih ruku.
Rakete, bombe, atomi, vojska...
preko stola, od jednog do drugog,
lete hladnom sobom. Saglasnost
o neminovnosti ovog korisnog rata
je visoka, raspolozenje gotovo isto,
ali o vremenu njegovog izbijanja
ne mogu da se sloze. Hoce li to biti
prije ove zime, prije ove gladi,
prije ovog blata u koje se tijelo
nevidljivog seljaka umotava!

ENCENSBERGER SLUŠA RADIO I ČITA NOVINE

Pjesnik Encensberger, završivši svoj posao
na radiju, osamivši se uz prozor, uzima dnevne novine i pogledom prelazi po nijemim
i dugim redovima. Povremeno, osvrce se da bi nekoga zamolio da mu procita nekoliko redova - slabo vidi u posljednje vrijeme
a naocale nije ponio. Moze li još ikoga prevariti?
Zašto pjesnik Encensberger ne vjeruje više svojim ocima, niti ušima dok u kolima ili
u svome neurednom stanu sluša radio? Šta
vidi dok gleda, šta cuje dok sluša?
Izmedu redova uguravaju se drugi redovi,
jedan clanak ulazi u drugi, kao prsti jedne ruke medu prste druge, ili mnogo tacnije, kao cunak tkacki što leti kroz potku. Tekstovi vrlo udaljeni i razlicni kao dva talasa spregnuti
padaju po njemu i guše ga - visoka voda
grca u sebi da ga ne bi ludim proglasili.
Glasovi s radija se umnozavaju, cak i njegov
pomiješan cuje s drugima, Krista, Volf, dum-dum meci, sirovi snimci s terena,
sve umiksano u jednu emisiju, s vijestima,
horoskopom i savjetima buducim majkama -
a Encensberger grca. Pobacite,svijet je
i onako prepun idiota!

GRADOVI

U gradovima ptice u nebeskom plavetnilu, predvecernji šetaci, zagušen saobracaj,
pas koji pretrcava ulicu, semafori,
pješacki prelazi, zelene pijace,
podstanari na mracnom stepeništu;
penjite se, gospodo, otvoreno je!
U gradovima hlorisana voda, sumpor dioksid
u vazduhu i u dvorištima, u vrtovima,
oko vodoskoka, u unutrašnjosti "marice",
provlaci se u ucionice i draška nosnice
djevojcica koje se zadjevojcuju;
baš veceras ce na veliku zurku!
U gradovima knjizare, koncerti i prijemi,
nagrade zasluznima, odlikovanja i postavljenja,
po parkovima, na prljavim klupama nosioci, zasluznici, odbornici, pomocnici,
samci i samice; jata vrana lijecu nebom
i smještaju se po krošnjama drvoreda.
Gradovi se nadimaju od snage, od ponosa,
sami za sebe groblja, otpadi, ludnice,
Golgote, pustinje, Ararati, samice,
kelije, uboznice, beton, staklo, zeljezo.
Gradovi vise s nebesa, vavilonske kule
dalekih svjetova. Nevidljive nebeske šake
prebiru po smecu, po zitu, po povrtnjacima.
Šta je zasijano, šta niklo, šta ce se,
negdje, negdje, napokon prihvatiti!

AKO SE IPAK OSVRNEM

Ozbiljna lica, govore mi: Ne osvrci se!
Na pravom si putu, medu svojima,
jasan i jednostavan, neuništiv gotovo.
Ne plaši se da ce te neko spreda ili iza, sa strane kazeš,
iznenaditi nozem, puškom, bombom.
Osjecaš li put na kome si, cvrstinu
podloge, dobar plan i perspektivu?
Nikada nisi bio ovdje, s nama, dijeleci hljeb nasušni i rakiju; sam za sebe svijet, izgubio si se
na otvorenom prostoru polja u magli.
Ne osvrci se, dakle, za uspomenama,
ne sumnjaj u svoju bracu danas -
nema Euridike, nije ni postojala.

PONIZNOST

Mogu da kleknem, bilo gdje, odmah,
ako u prozracnom, u mirisnom vazduhu
dohuji samo meni jasna i cujna zapovijed;
mogu da perem noge umornom putniku,
da u svoju postelju primim gubavca,
da jelo, da...mogu, mogu!
Vicem li to, unezvijeren,
predajem li se ocajanju,
u predvecerje pod Brdom,
u vjetru koji jaca i prijeti.
A ništa ne mogu, ništa ne zelim,
zaglibljen u svojoj dumaci,
cas lijevi cas desni tegleci vo -
klize po blatu, po glibu rodnome
rasušene taljige bez putnika.

IZAĐI

Vrata sigurno postoje, pronadi ih.
Negdje, ako ne na pravom mjestu,
u cošku, postrani, izvan pogleda,
u podrumu, ili na spratu, pod krovom,
postoje vrata, dovoljna za izlazak.
Sagni se ako treba, lezi na stomak,
priljubi se uz pod, smanji se potpuno,
ma kolika bila kroz njih se moze.
Ne slušaj upozorenja, ne uvazavaj
prigovore, ne sklapaj oci dok ti muzika
odvlaci paznju od osnovne zelje,
dok ti glasovi proroka i komandanata
crtaju ono što ce jednom doci.
Posveti se samo jednom - izlasku!

TAČKA

Ima trenutaka prije i poslije,
prostora s jedne i s druge strane,
jezne dubine i beskrajne visine,
sve slozeno u njenoj bestjelesnosti.
Ona okoncava uzdah, recenicu i pricu.
Što je trajalo tu prestaje,
što se protezalo tu staje.
Nestvarna, svemu stvarnom daje smisao.
Bez nje nema bizine ni daljine,
simetrije, vrtnje i smirenja.
Ni zivota, nakon svega.

VRIJEME U JAGODICAMA

1.

Vrijeme se u jagodicama skupilo,
u linijama; dodirnem papir, prošlost ostavim na njemu, ali šta, boze, jesam li one trenutke radosti,
koje li, kada li, prosuo, mada bih,
negdje drugdje, ali gdje, boze, radije ostavio - na tvome vratu, obrazu, usnama, ali koga to, kada;
dodorinem, ali smijem li dodirivati,
ako se drugome, cak i nevinom,
ostavlja prošlost što nevina
biti ne moze, ili ceš reci -
svjestan da time ništa ne rješavaš -
moze, covjece, moze, brate moj;
slobodno diraj, slobodno se
sluzi rukama svojim, prstima...

2.

U jagodicama je vrijeme, bije
svojim odmjerenim ritmom, znam,
osluškujem, hoce li mi reci znak,
hoce li me uvesti u tajnu koju
tijelo jedino zna, odvojeno od uma što se uvlaci u jagodice;
uvlaci u taj bat, svrab što jeca -
jesam li još napolju kada govorim obicnim rijecima o jagodicama;
vrijeme i cvorovi iz kojih klija
dan po dan, dan za danom, sami
u svome ostavljenom jutru,
šta da im obecam ako ne znam,
ako ne mogu da odgonetnem bat
vremena u jagodicama...

3.

U jagodicama je bog, on slaze
dane, suši ih nocu, jutrom puši
mirno, slušajuci vjetar i kišu
što mi iza vrata biju dok idem
uza stranu, prema vrhu stalno
u magli, stalno u ledu;
bog ništa ne trazi, ne nudi,
samo sluša, samo gleda, iz jagodica provirujuci na sve,
samo njemu poznatim nacinom;
trgnem se, on miruje, puši,
bog ili vrijeme, šta li je,
nikada necu saznati.

PJESMA O SVESCI

Oprosti mi, svesko, što sam te zanemario.
Postavši tjelesno lijen, punio sam se smislom.
Jedini izvor iz kog sam pio, jesam ja sam.
Oprosti mi što sam te stavio ispod teških knjiga
u kojima je skupljena meni nepotrebna mudrost.
Zaboravivši njenu svrhu, danima gledam olovku -
zašto da je više uzimam u ruku. Ako ne dodirujem olovku, ni tebe, svesko,
više necu otvoriti!
Po cemu da pišem?
Cime da pišem?
Samo sobom u sebi, bezazlena svesko.

RUŽA

Rose, oh reiner Widerspruch, Lust Niemandes Schlaf zu sein unter soviel Lidern.

( Epitaf na Rilkeovom grobu, koji je pjesnik za zivota sam sebi namijenio.)
Ne sadim te i ne obrezujem, da ne bih povrijedio onoga u srcu tvom, od svijeta
zaštićenom, što bdije i sni. Uz latice
se priljubilo u sjaj prešlo lice. Prebirem te, kao beskrajnu knjigu,
išcitavam uvijek ponovo isto mjesto
gdje je rosa ispisala svoj san.
Ružo, izrasla iz rijeci i uzvika,
na pribrezju smisla - tu glavu spušta
onaj čije je sve, po porijeklu, iz te glave iskralo se - u prozoru
vidim, u ogledalu slutim, u krvi
uzgajam - razbokori se, nevidljiva
ovome vremenu u kome se sve lomi.

CRKVA

Ne rušim te i ne gradim.
Roden sam u tebi, ili si ti
stvorena u meni, u cas objave
svega onoga što sam sada.
Ne vicem, ne mrmljam, cutim
skupa s tvojim oltarom,
star kao san na ikonama.
Cešce me razgraduju nego grade,
podrivaju temelje, ljušte malter:
nisam li sakrio drugu ikonu
ispod ove kojoj se klanjam.
Zvoni u meni veliko zvono,
niko ne dolazi, ne cuje bruj
što me je cijelog vazdigao.
Nisam li potonu, pitaju,
zašto u cutanju provodim zivot.
Kako da se sporazumijemo
kada se ni cuti ne mozemo?
Svako samo svoja crkva,
samo svoja nijema molitva
pod kupolom bezmjernog neba.

OTIĆI

Ne potraje to, jedva se ozon,
praskozorje i tamna noc osjete,
kad se u tijelu, kao drugo bice,
odjednom ozivjelo i snaznije
od ovog koje mu kao ljuska sluzi,
probudi i protegne - vrijeme je
da se trazi drugi kraj i vidik,
drugi prijatelji i rod vaskoliki,
san i u snu vizije, drhtaj u goleti -
sve što se imalo, drugome pripada,
i mi sami, s ovim plamenom,
izmedu mnogih boravišta.

KRČMAREVO PERO

Tjeran gladu, Fransoa Vijon, sasvim sam,
i ne baš zdrav, ni pri zdravoj pameti,
ude u krcmu - bilo mu je svejedno,
ljepše se umire sit i odmoran.
Kako je prevario krcmara, ne znam,
i je li ga uopšte prevario, ako mu je krmcar svoje pero pruzio uvece
s krilatim rijecima: Zabavi se do jutra!
Tu se, prema Magu, dijeli prica od pjesme, Vijon od krcmara,
i njegovo dotadašnje pero od onog nocnog
koje je ujutro našao sasvim uništeno, klonulo u klonuloj ruci.

SMRT JULIJANA PŠIBOŠA

Zar je umro Julijan Pšiboš, baš on,
u lijep dan citanja poezije,
kada je bio mogao umrijeti neko drugi,
tek da ga odmijeni, taj dan i taj cas,
koji si mu smislio, Suce, vodeci brigu,
daj da vjerujem, o stvarima nama stranim!
Zar je i on morao klonuti iza lica
koje je bilo okrenuto slušaocima,
i rijecima na drugom jeziku, a njegovim,
koje su ga trazile, po svijetu, još prazne
i nepovjerljive - ne zamjerimo im, rastu
i jacaju upustivši u svoje tijelo svetog Julijana kome je tako hladno bilo
toga dana, i svih dana, u svakom tijelu
koje treba ostaviti, jer ti, Suce,
ocjenjuješ mjeru rijeci i mjeru
punoce, a mi cutimo, ili svjedocimo -
u ljubavi sumnju ne poznasmo.

JESAM

Ako mislim, ja sam misao,
ako osjecam, ja sam osjecaj,
ako patim, ja sam patnja.
U vidljivom je svijetu nevolja
jer bih rado bio prisnost,
ali i svijet sasvim udaljen,
izvan zidova koji su moji,
poput koze, vena, ili umora.
Kako cu skupiti svoje tijelo
ako je tako rasuto, noge u dumaci, ruke u Uni,
rebra na moru, srce u šumama,
a opet, nisam tamo gdje me vide,
ne mogu biti cak ni ocekivanje.

TAVAN

Ukoliko si spoznao Bašlara
otvorice ti se kapija uskog dvorišta -
moze se proci sasvim postrance
zadrzavajuci disanje na mjestima
gdje su zidovi zivi i tamni.
Samo takvima, ukljucujuci i Njega,
ukazace se stepnice i zlacana uzica
na vratima pod samim krovom -
izmedu dva goluba ulazi se
u bunar, sasvim pridnu,
odakle se gledaju namjernici,
djevojke nagih ramena, krvnici
što ce se prvo ogledanuti -
nece te poklopiti mrtvo tijelo pretka,
samo ce se tvoj prozor zamutiti.
Ne, nema greške, to je tavan,
mjesto gdje se susrecu zemni ostaci
i nebeske namjere - ali znanje
vrijedi koliko i dugovjecni crv -
bez Bašlarove pomoci ostaješ tamo
gdje si roden - na nicijoj zemlji.

FERENC JUHAS I ATILA JOZEF

Prije moga rodenja, prije svega
uostalom, cak i prije Danila,
ovim je svijetom koracao Juhas
Ferenc, mali Madar s brkovima
s dobrim znanjem mitskog jezika
i s velikim poznavanjem buducnosti.
Godinama, stoljecima mozda, Juhas
Ferenc, mali Madar s brkovima,
trazio je Atilu Jozefa,
po krmcama i grobovima.
Jedini on, mozda uz Lotreamona,
bio je znao ponešto od
onog što ce biti Atila
Jozef, Madar Juhasov,
jedini junak buduce pjesme.
Prije moga rodenja, prije svega
što se potom ispisalo
kao citanka u ponoc,
s pisaljkom u svojoj kolibi, Juhas
Ferenc, mali Madar s brkovima,
stvorio je sve što se stvoriti smije - Atila Jozef mogao je da umre,
ili da se rodi, svejedno,
njegovo je postojanje posvjedoceno.

MILIJARDA MILIJARDI PJESAMA

Umoran od osnovnog principa poezije,
jednog jutra, Rejmon Keno, matematicar
s tajnom ladicom u mozgu,
dosjeti se da problem nije nerješiv,
ma koliko ga drugi optuzivali
da mu se nikada nisu ispovijedali
i da ga nisu molili da ih oslobodi
egzorcizma. Nije li vec dovoljna Vijonova zrtva, na primjer,
da tekst ne ispunjavamo imenima
proklete bratije rimovatelja.
Sada je vec kasno da se kaje,
u meduvremenu je i umro,
a svijet stenje pod sonetima
koji kuljaju li kuljaju
od onih nekoliko, onoga jutra,
koje ispisa umorna ruka
preko volje, dok je duh
tonuo u prisanjani bunar
i ljubio svoj tamni lik.

EKSER U ELABUGI

U Elabugi, nepostojećem gradu,
na nepostojeći ekser, objesila se,
nepostojeća pjesnikinja Cvetajeva.
Ako grad ne nadem na mapi, govori
glas poezije, ona još živi.
Ali gradova i puteva nema na mapama
sovjetskim, po njima se ljudi gube,
po nebeskim ih treba traziti.
Nema Elabuge, nema mapa, živi
pjesnikinja Cvetajeva. Ekser
zaboravimo, postoje riječi,
sasvim krhke, pomozimo im, spustimo ih s eksera, na sto,
među hljeb, vino i ruke
koje jednako knjigu i poslove,
djecu i mrtve dodiruju.

JUDINA MOLITVA

Gospode na nebesima, koji upravljaš
svim zivim i mrtvim,
zašto si me ostavio
na prezir dolazecim pokoljenjima?
Odigrao sam svoju ulogu
najbolje što sam mogao,
jer drugacije nije bilo zapisano.
Gospode, jedina naša utjeho i nado.
Beskrajno sam mu se divio
jer je bio sve što ja nikada
necu moci i necu smjeti.
Ali, receno je, jednom zasvagda,
pokaži na njega i ne brini
ti si svoje učinio
neceš biti zaboravljen!
Ali, gdje smo sada, Gospode,
tajno nad tajnama,
ako mi se više nikada
ne dodijeli druga sudbina,
druga zvijezda nada mnom?
Zar ću vječno, kad to bude potrebno,
samo prstom pokazivati na one
koje si ti podario milošcu svojom,
Gospode, tvorce i uništitelju moj!

Strana 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana.