GLUVA NOĆ

U DALEKOM TUĐEM GRADU

Priželjkivao si često,
od mladosti zaljubljen u lutanje,
da se baš na tom trgu podaješ suncu
slušajuci miješanje jezika.
Nikada nisi imao dovoljno novaca
da otputuješ mirno ne brinuci se o povratku
niti o rodnom gradu što ceka
strpljivo kao utocište.
Tako si mogao zivot da proziviš,
gubeci pomalo nadu u putovanje
da se sasvim iznenada, kao carolijom,
nisi našao upravo tu, na trgu
za kojim se toliko zudio.
Ali, gdje je tvoj rodni grad
u koji se više neceš vratiti?
Ko je sada tamo naslijedio tvoj san
spokojan i nespokojan,
tek probuden a vec umoran!

NOVI GUSLAR

Zamrznuto vrijeme u sumracnoj sobi,
zamrznute rijeci u smrzlim ustima,
zamrznute ruke, strune i slušaoci -
vece tone mimo reda, munjevito,
svjetovi slozeni i ostavljeni
naporedo, ukršteno, posuvraceno.
Ali pjevac se samo pjesmom drzi
ovoga svijeta, samo glasom zaziva
svoj dom, djecu i mjesecinu,
kriške vremena davno je progutao,
zivi od vode i polomljenih rebara.
Nekada su bili jedno, gusle i on,
mozda i bez vida, s rakijom u njedrima,
s rukom voditeljicom i molbom
da vrati dogadaje i ljude,
da okreše vrijeme i povješa ukrase.
A ogledalca kao ogledalca,
u njima nema ni duše ni plamena,
samo odezde i mrtvi junaci -
smrt bila i otišla, jednom zauvijek.

OČAJNA PJESMA

Mozda i postoji prav put, jasan dan,
sutrašnje jutro i hljeb nasušni
o kome smo molitve sastavljali.
Mozda se na svetom Brdu još uvijek
posvecenim, ubogim,prezrenim i nevidljivim,
ukazuje Apoteoza koja jeste izlaz i spas.
Mozda sjedajuci za veceru
svoj posljednji zemaljski obrok uzimaš,
naizgled s drugima, naizgled bezbrizan.
Mozda ti je jedna strana u zivotnoj sjeni
a druga u onostranoj svjetlosti,
obje uvjerene u smisao prelaska.

ČIST

Tamo gdje oprasmo ruke,
ostala je voda, u lavoru,
koju se ne usuduju prosuti.
Plaše se za zemlju gdje bi
ona pala, za rastinje
koje bi tu moglo izniknuti.
Kako bi ono izgledalo,
koje bi tajne krilo?
Da li bi se bar dio prljavštine s naših ruku
u plodovima zemaljskih hrana
svijetom proširio?
Prvo tek tu, u okolini svojoj, gdje nam ponudiše vodu, lavor i peškir,
i sapun s njima; tu gdje sada,
kao iz drugog svijeta, miruje. Ima li nacina
da se riješe tog tereta,
ili ce ih on u propast odvesti?

ODIJELJEN OD SVIJETA

S bezbroj stvari, odijeljen od svijeta,
u mišolovci koju sam drugima bio namijenio. Drvo, staklo, kamen, papir, stvari stare
i sasvim nove koje sam stvorio
s jednom mišlju - da se zaštitim,
stezu me u sobi gdje drhtim od straha.
Slike, muzika, bezbrojne knjige,
pridrzavaju moj posrnuli duh -
nisam slušao Propovjednika;
ni on se poslušnošcu nije proslavio.
Utjeha ništa ne vrijedi, prazno
zvoni njeno naprslo zvono u smoli
gdje moram da dišem i da znojem
iskupljujem staro nepovjerenje.

ZABORAVLJENI PRIZORI

Šta te, nocas, steze u grudima?
Neke bi se rijeci mogle poredati
jedna pored druge i mirno
zakljuciti - slušaj, dišeš!
Ali drugo je ovo vrijeme, majko;
isto gledamo, a drugi drhtaji
naša tijela ticu, druge rijeci
na stolu sijecemo - uzmi ovu
meni se uvijek za usta lijepila.
Udara sjekira, zvone prozori,
tocak u dumaci preklinje nocobdiju
da skvasi dlanove i tabane -
zar se sklad više ne drzi
ovog mjesta, gdje je andeo svracao?
Ne koristi otvarati iskustva, sjecanja,
ni u knjigama nema jasne pouke -
ako ti se ide pritezi obucu,
ovdje te više ništa ne drzi!

POKLON

Na stolu je, zamotan još uvijek,
otkako su ga neznanci sprtili,
niti mu ko prilazi, niti ga spominje.
Svako ugrabi koji tren da ga pogledne,
usput samo, dok za poslom nekim ide,
iz sobe u sobu, ili na dvor.

Nemamo djece da budu radoznala,
nas je to odavno prošlo,
ne ocekujemo dobre vijesti,
radosne dare i izvještaje,
odakle sada taj zamotuljak
na našem astalu, baš na crnom,
što cijelu noc svijetli
i budnim me drzi.
Gdje cemo vecerati, gdje grah
i karte baciti, ako se ne nade neko hrabar izvan nas, polulud,
da ga odveze ili hitne na drvljanik,
da mu pravedne svinje presude!

Otvorimo li ne otvorimo li,
isto nas kajanje ceka, dvoglavo,
opako, samo mrtvima poznato,
koje nam je u zamotuljku
neznanac, u pravi cas, donio.

SUDBINA

Crve u zemlji, kada dode vrijeme,
razgradice crvi, postepeno, poput nas,
ili poput naših neprijatelja.
Negdje u prikrajku, cega li,
ruju i cekaju kosmicki crvi,
svoju bracu i magline, muziku sfera,
mocniji od Šekspira i starog Baha.
Sve je trošno, ali u sebi traje
i stalno raste, sigurno u providenje
i njegov šapat. Cuje i razumije:

"Trud se isplati!"; ili: "Bice dobro!"
Kao da gradevina raste, uzidani
su dijete, majka, munja i grom;
svakodnevne molitve, tamjan i hostija,
cuvaju zanos - krepko se zivi.

ZIMNICA

Šta to spremaš u kolnici, s ocem
svojim mrtvim, s djecom nerodenom?
S kim se razgovaraš u sumrak,
ne paleci luc, kraj kovackog mijeha?
Zatvorio si se ljetos, evo jesen
izmice, otvori široka vrata kolnice
da upregnemo konje u sanke,
iz šume cemo dovlaciti hrašce!
Snijeg je pao, ako snijeg cekaš,
nema više vrelog podneva, veceri
i noci, jutra i tmurni ljudi,
sve studi, sve nekud othodi!
Jesi li gotov, samotni kuvaru,
ne vidim dim od tvoga mijeha,
niti se cuje rakijski curak?
Da te zaboravim, danas, i da novu kolnicu gradim?!

NA DRUGU STRANU

Polje je najlakše preci u snu,
iz noci u noc, od travke do travke,
krijuci se iza busenja, sasvim malen,
osjecajuci dah krava cije se glave
nadnose nada te kao stvarni bogovi.
Ne treba trcati, brzina ne igra
ovdje istu ulogu kao onoga dana
kad je lopta bila neki cilj,
a stvarni razlog muška borba.
Najkraci put je iskušenje,
ostavi ga drugima, tvoja linija
ne prima u sebe geometrijske
niti druge prirodne obrasce.
Polje ceš najlakše preci svezanih nogu, okovanih usta,
slušajuci samo jauk vjetra
što ti se u dnu grudi rada. Pusti ga, pronadi rupu,
otvori usta celicna, otkuj
poput svinje gubicu - svrha
se tim ostvaruje, budi spokojan,
vidiš kako je tijelo lagano;
promice polje, bjeze travke,
stici ceš na drugu stranu!

GLAVA

Vice glava u rukama koljaca,
gdje joj je zaturio tijelo?
Oko prsta zamotao kosu,
pilji u nas, sav razdragan -
je li ovo dovoljno za vjecnost
ili treba još - ima on, u koferu,
tri glave cak, izgubljene
i one u potrazi za tijelima.
Neprilicno je da se pokazuju
ovako ogoljene, svijetu nesviklom;
gledace ih bezbroj godina,
zavirivati na poledinu,
nije li trebalo zapisati imena, imena, imena...
Ali, cuti hartija, trava i mahovina,
samo glava vice s nevidljiva koca.

NIGDINA

Među nas, odvajkada, navraca Nigdina.
Svikli mi na nju i ona na nas,
umjesto ogledala moze da nam sluzi.
U šta god da gledamo, nju vidimo;
šta god da slušamo, ona romori i jeci;
i na jeziku, sred zalogaja, njen okus
preko okusa hrane obmotava se.
S našim zenama lijeze, djecu pravi,
zahvalni smo joj na trudu - njen soj,
specen i vjecan, otporniji je od našeg,
jede manje, nigdje ne putuje, ništa ne ište,
šušanj stere, mjesecinom se pokriva,
sa zvijezdama po svu noc egleniše.
Plašimo se da bi nam mogli uzeti Nigdinu,
ljubomorni na naše jedino imanje.
Još im samo ona treba, sve ostalo imaju.
A Nigdina ko Nigdina, samo kod nas svraca,
grli nas i ljubi, u dušu upisuje.

TIŠINA

Rasteš, puna kao osmjeh iza bolesti,
uvijena u tamjan i bosiljak pod jastukom.
Uvucem ruke, dodirujem ti gusto tijelo -
prošlo je vrijeme privikavanja u kome
smo, oboje, u strahu bjezali u vrisak.
Bije bezglasno zvono, pohvala nebesima
pociva na rosi, paprati i vukovima.
Groblja, groblja, gusta kao inje
u neraspremljenoj bašti, u lejama nesna -
neka, samo krupnjaj, ne odlazi!
Razmrsili smo pomiješane niti
bola, grca, ludila i mrznje -
namatamo svaku na njeno klupko -
o! gospodari crvotocnog vremena,
tišino,posijana u rijecima
izgubljenog smisla!

GOVNO

Sfingo pokraj puta, prezrena i sama,
stici ce rokcuce bice opsjednuto tobom
i tvoj prigovor proslijediti covjeku
koji te je ostavio tu s gnušanjem.
Ishodu svega, htijuci te uniziti,
ne shvataju tvoju suštinu, punocu,
savršenstvo, konacnost i mir -
bitke su okoncane, gozbe završene,
niti svijetliš niti si tamom prozeto.
U svemu samo sebe vidiš i pozdravljaš -
evo kako se k tebi naginje plod
višemjesecnog rada prirode i covjeka,
poput suncanog kretanja, ponovo i ponovo,
tvoje se humke mnoze i rascvjetavaju.

HLADNO

Sve što u ruke uzmem,
sve što pogledam,
sve što sanjam,
sve što cujem -
hladno.
Pada odasvud,
zasipa snove novorodenceta,
okiva zorom, ne popušta nikako,
vezuje rijeci, ukida rjecnik,
baš svih do ispod kamenja -
hladno.

TUĐI GROBOVI

Ne obilazi ih više niko.
Desi se namjernik s pricom ili sjecanjem,
potom i on nestane bez traga.
Grobovi ostanu potpuno sami,
jednako u sred ljeta, na ilindanskoj jari
kaogod zimi, kad drvo puca od studi.
Ukoliko navrati hronicar ili pisac,
uzme neko ime, podatak o godinama,
inace se ceka vrijeme razaranja,
ratova, ludila, da sve sravni,
da donese nove zakone o mrtvima.
Tu podignu poslovnu zgradu,
muzicki paviljon ili novo groblje.
Tako se mudrost ostvaruje
iako su svi mudraci pomrli.

PRAZNIČNI DAN U BOLNICI

U bolnici, na praznik, sudbina
je glavni ljekar i sestra iscjeliteljka.
Ona luta kroz mirne hodnike
zavirujuci u bolnicke sobe
ispunjene beskrajnom tišinom.
Zapravo, cini nam se da preskace,
ali njoj ništa ne promice
cak ni nusprostorije
u kojima se, izmedu necistoce,
provlace izmucena tijela -
cime to još vezana za ovaj svijet.
Narocito nocu, sudbina je uz umiruce,
pokraj kreveta, ili na njemu,
briše im oznojeno celo,
mjeri temperaturu,
osluškuje dubinske bolove.
Odjekuje bolnica od njenih koraka
ali njih jedva ko cuje
zaglušen bubljanjem kosmosa u svijesti
okrenutoj prema zavjetrini djetinjstva.

GLUVA NOĆ

Dobra je ova tama
što me s nepostojanjem spaja.
Gusta kao melem
po tijelu mi se lijepi
i odnosi umor i bol.
Ovo je kraj svijeta
i njegov pocetak ovdje,
na rubu galaksije maslacaka
odlutalih od kuce.
Ovdje su ratovi završeni
svade okoncane
dokazi beskorisni pravda nepotrebna.
U srcu tame,
u gluvilu izgubljenog svijeta,
mozda moje bilo ipak bije
mada mi to ništa ne znaci.

RATNE VIJESTI

Vascijeli dan cekamo vijesti
Iako znamo da su netacne.
Trazimo bar malo nade
U sumornom jesenjem danu.
Meteorolog nam je obecao
Lijepo i suncano vrijeme,
A sunca nema nikako
Iako ce vec noc.
Uskoro ce tama pokriti
Naše mracne kuce
I uci u naše duše
Gdje je ništa nije zvalo.

KOLEKTIVNA GROBNICA

Bar da ih nisu u plasticne kese
zatvorili, u podrume mrznje,
mogli su se, u svojoj tami,
razlikovati, imenovati, dozivati.
O, da ih nisu, Gospode,
kao stoku nerazumnu,
poredali jednog do drugog,
onako kako su u rovu stajali,
mogli su misliti
kako su u putu i da ce
uskoro, brate rodeni,
vidjeti krovove svojih kuca,
u pitomim krajiškim dumacama.
Kad jednom dodu po njih,
nece moci da se odazovu,
niti da se obraduju
rukama što ih prenose
u ko zna ciji zavicaj.

IKONA OD PREKO MORA

Iz Mletaka, od plate za tešku ranu,
narucio je od slikara
i u Ravne kotare donio ikonu,
vojnik protiv Turaka. Gospoda svoga raspetoga, u njedrima je cuvao,
u more da ne padne,
lopovu svidi,
inovjercu zgadi.
Potom su se redale godine,
stotine na broju,
crvi su radili svoj posao,
polako, temeljito,
ali Gospod se nije dao,
njegov mir
vaznosio je vjernike
izvan zidina i smrti
kojima su bili okruzeni.
Evo je, ponovo i opet ponovo,
zamotana u novine,
u binjišu, na put se sprema,
da ne bi samo na tren,
ugrijala onoga što je u vatru
baci i svoju pjesmu zapjeva.

SMRT JE MAJSTOR ZAVRŠNIH RADOVA

Na gradilištu sa strepnjom cekaju
Majstora završnih radova koji ce doci u svoj cas
sam kao crv u tek zametnutoj jabuci.
I oni najuporniji prestali su
sa dotjerivanjem prilaza,
digli ruke od nusprostorija,
okanuli se premaza i tapeta
cak ni stakla ne primjecuju više.
Sve je sada izvan njihove moci,
iako su do juce mislili drugacije -
uporni u slijedenju projektantovih smjelih ideja i nadahnuca.
Doci ce Majstor, ipak,
mozda u pozni cas ove noci;
mozda pohvaliti zanatlije:
skromne tesare i bravare
kamenoresce i keramicare -
odlikovati one što padoše sa skele
a precutati sudbinu pomrlih od gladi.
Tek ujutro vidjece se
da od svega ništa nije ostalo -
doli samo izbrazdana gola ledina.

PROROČKI ZOV

U nocnoj tami, Nešto me zove,
upornim glasom providenja,
poduprto jevandeoskim parabolama, gdje jedno mjesto na mene ceka.

"Jesi li spreman
da budeš jedan od nas?
Sve ostavi, baš sada,
i kreni prema nebesima!
Ne osvrci se, ne slušaj
plac djece ni preklinjanja zene,
ti si sada odabrani,
vjecnosti obecan i poklonjen.
Što još uvijek oklijevaš,
u mraku svoje male sobe,
slušajuci disanje kuce,
mir zidova, miris poda,
otkucaje zeninog srca?!
Hajde, ustani i idi,
jednom se i to mora da završi -
vrijeme zatvori, snovi rasprše,
nema drugog puta za tebe."
Ali, jesam li ja izabran,
ili samo lud, samo smucen,
na raskrsnici nepoznatih puteva?

S

Od svega, ostalo nam samo ono.
Zmija li je, andeo li je, spaja i dijeli, smeta i otvara.
Mozda je u mladosti bilo drugacije,
ispravljeno i oštro, koplje smisla.
S njim smo krstarili šumama,
spuštali se do brzih potoka,
lovili - sada nas je ono ulovilo.
Oko tijela nam smotano,
oko utrobe i njene duše,
na svojoj stalnoj strazi.
Ne odmice se više, ne odstupa,
oblo i podmuklo, svršice s nama.

NE

Nisam
Neću Ništa Nikako Nikada
Nigdje
Nipošto

PREPLETENI JEZICI

Jezik srpski i jezik hrvatski
jesu dva tek smaknuta kruga, samo je manji dio odijeljen,
ali su se tamo stisli nakostriješeni Srbi i Hrvati.
Samo se oni glasni,
uz naprezanje cuju.
Vika, urlanje, urlikanje
dopire od jednih do drugih,
ali od mrznje izobliceni
ne mogu pred svijet da izađu.

KRUGOVI

Vratila mi se knjiga sasvim neocekivano.
Toliko je godina provela u tudoj kuci,
medu knjigama meni nepoznatim.
Preko njenog hrbata pogledom je prelazio
onoj kome sam je bio pokolonio,
ne uzimajuci je u ruke, ravnodušan
na rijeci ispisane u posveti.
Prepoznala me je na pijaci, na buvljaku,
stisnuta cipelama, grijalicama, lampama,
zbirkama zadataka, travaricama,
cuo sam njen ponizni šapat.
Iskrzanih korica, s muvljim znacima,
grije mi šake drugacijom toplotom
nego što cini avgustovsko sunce -
opuštena, lezi na polici,
medu knjigama ciji je rod.

NESREĆA

Osim Nesrece mi druge razonode nemamo.
Nesreca spaja one koji su se mrzili,
ujedinjuje raznorodne, sljubljuje odlijepljene.
Bez nesrece obezglavljeni, izvirujemo
hoce li nas napokon pohoditi, rješenje
ove tekuce muke, Nesreca, vjesnik novog,
obnovitelj vjere u moc naših snaga.
Tek u nesreci vidimo kolika je naša snaga,
šiklja oduševljenje, sve mi mozemo.
Ko se nesrece docepa, njemu je lako,
godinama moze, uz malo vještine,
kao covjek zivjeti od nje.

NEKADAŠNJA SELA

U onih nekoliko dolazaka,
vidjeh ruševine, sve beznadnije,
sve neobicnije, suprotno od gradenja
razvaljuje se od prozora i vrata, od krova;
uplašena, kuca se skuplja oko dimnjaka,
ponosan i bez svrhe, on u visine
svoju molitvu šalje,
ali ko da ga sluša,
ko da mu se smiluje
osim vjetra u tamnu noc -
a duša kuce pod pragom,
u zmiji, u šišmišu, u sovi...
Zašto ne mirujem na svome pragu?

O, MRTVACI!

Dragi moji mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li sve ovo što ne mogu opisati
jer su sve rijeci potrošene da bismo vas oplakali,
da bismo slavili, velicali, vaznosili vas
u vremenima sasvim sebi dovoljnim,
punim trica i kucina, svega onoga
što moze da popuni prazninu, ali ne lijeci,
ali ne hrani, ne tješi, ne vodi.
Dragi moji mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li kako prašti oko nas svijetlo oruzje,
kako huje granate, kako švikcu rakete,
zuje kuršumi i jece ranjenici po šumarcima;
a u podrumima domine, karte, covjece ne ljuti se,
s pacovima, s pomrcinom, s patrljcima udova.
Dragi moj mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li kako vas trazimo, kako preoravamo groblja,
skidamo znamenja, brišemo i ponovo pišemo,
rušimo i rušimo, molimo i molimo,
sada i ovdje, ponad vas, pritajenih, oguglalih,
da vam ni mrvu ne mozemo odvaliti.

SNAJPER

Izmedu oka i cilja, zagonetka stakla,
vradzbina, carolija koja oslobada -
tu je, na dohvat ruke, necije tijelo,
jasno celo, nos i usne strasne, grudi,
leda, ramena, bokovi, noge u pokretu -
kome se to daju u radosni vedri dan?
Opijen vremenom, u praroditeljskoj dubravi, cita svoju omiljenu malu crnu knjigu, u dzepu mu je, u posvecenom prostoru,
uvijek pri ruci, vec dugo njegov dio,
cvrsta osnova lakokrilog duha -
pomocu nje s Gospodarem ove carolije i nebeskog blazenstva razgovara.
Zenon je rekao da strijela ne stize do cilja,
ali ovdje ubija pogled, briše veze
zemaljske, šalje u visine slobodnu dušu;
knjiga pada u travu, po njoj tijelo,
kao ljubavnici u konacnom zagrljaju.

LEŠEVI

Rasuti po brdu, u šumi, u polju,
plove rijekom, lete nebom, trunu
u šiprazju, suše se na kolju,
neke slazu u vrelu furunu.
Isjeceni na kriške, kao slanina,
vezani zicom, kovani ekserima,
zgomilani podno rodnih planina
izbušeni mecima i gelerima.
Imali ime, porodice, boravišta,
prijatelje, livade i sela,
sve je s njima sada jedno ništa.
Cak ni ziška u srcu pepela,
cak ni jecaj hladnog konacišta -
samo Amin opštog Opijela.

DIMNJACI

Otvorena prema nebu svojom utrobom
kuca se zubima za dimnjak drzi.
Posljednja vatra nije u peci nalozena,
dim njen nije kroz dimnjak prošao. Iznenadena otvorenim prostorom kuca ne umije da sakrije svoju golotinju.
Šta bi s lijepim krovom:
Razbijeni crepovi, izgorjele grede;
tajanstvo tavana drago djecacima
otišlo u nebesa skupa s njima;
samo dimnjak stoicki izdrzava
svoju nemocnu golotinju.

VRATA MRAKA

Sasvim su mi prišla, evo doticu me.
Poodavno, s nogama u glibu i prašini,
ugledao sam u daljini njihovu sjenku.
Još tu ne bjehu, zbog moje mladosti,
tek bi se u snu, u vrucici, u strahu,
javila svojim dalekim i sjenovitim mirom.
Price o njima, narodne skaske gotovo,
polako su punile moju elektricnu dušu.
Varnicilo je, tinjalo, sijalo
da tama bude jasnija i bliza.
Uteci se moglo samo kroz njih,
ali ona su prilazila, ne oni i ja.
Mirna jutra, savršene dane, veceri
u kojima je sam Hristos propopvijedao
zaklanjala su svojom tihom jekom.
Sve se u njih sklanja - odjekuje.
Što se više odmicem, sve su mi bliza,
nimalo nisu tijesna, kao u Jevanđelju,
ovo je druga prica s istim ljudima -
pokorno, u tamu se sklanjaju,
ona ih cjeliva u rosna usta.

Strana 1, 2

© 1999-2006 Ranko Risojević, risco@blic.net
Sva prava zadržana